SLUĆAJ PARADŽIK ILI PUCANJ U SLOBODNU HRVATSKU !

25 godina od najveće hrvatske sramote ili kako to zločinaćki režim voli kazat 25 godina "kontraverzi i tajni." Zato je tu nepravdu gotovo nemoguće sažeto opisat. Jer za to jednostavno nema prikladnih riječi, niti jedne jedine suvisle misli kojom bi usporedili taj vapaj za Istinom. Nema korisnog opravdanja ni dovoljno dobrog objašnjenja. Ničega osim osjećaja srama i crne sjene koja se sve više nadvija nad ovim izdajničkim narodom. Kao što je dr. A. Starčević rekao „Pravo je duša društvena života. Sila može pravo gaziti, ali svaka ljudska sila ima jaču sestru si. U svoj povijesti ne ima ljepšeg prizora, nego gledati, kako i svoja prava gube, koji prava drugih gaze. Što je ime, pleme, baština pojedincu, to je povijest narodu. Zaprašene papirine mrze ili preziru samo oni, koji ih ne imaju, ili koje one grizu.“ Zar je sve te spodobe koje ISTINA grize ispravnije društveno prihvatiti, nego ih lustrirat. Ili sve te zločince i zaštitnike zločina štitit do njihove biološke smrti, a gadljivo šutljivu većinu osloboditi bilo kakve odgovornosti ? NE ! U kom kolopletu izdaje svi smo mi jednako su/odgovorni bilo kao pasivni ili aktivni sudionici. Svi smo mi slika današnje Hrvatske. Zemlje općeprihvaćenog kriminala, izrasle na krvarini i izdaji. Nečeg s čime bi se čestiti ljudi možda trebali pomiriti, a u što nas ti isti zločinci svim sredstvima i na sve moguće načine pokušavaju uvjeriti ? Na žalost takve činjenice ili recimo odnos žrtva-zloćinac u velikom dijelu najteže prihvaćaju upravo oni koji se vole nazivat "pravašima". Ali po svemu niti razumiju, a niti žive pravaštvo. Ne shvaćaju niti žele shvatit da je rješenje svih, bilo nacionalnih ili pravaških problema, isključivo u Hdz-u kao nositelju politike koja je svijesno i isplanirano povukla taj okidać. Činjenica da su hdz-ovi pravaši, kao isključivi zagovoratelji politike krvavih ruku, danas postali najveći uteg oko vrata državotvorne i općenito pravaške politike. Cijenu takvog izdajničkog i kompromisno mešetarskog odnosa platio je upravo pok. Paradžik kao i brojni drugi hrvatski rodoljubi, prvenstveno istinski pravaši. Sada nakon 25 godina ti nam vrli analitičari navodno pronalaze nove ili pak najnovije dokumente ali ubojstva još uvijek ostaje zamislite samo te ironije, MISTERIJA. Tako danas Paradžikovu smrt žele prikazat kao rezultat niza nesretnih okolnosti; straha, glasina i dezinformacija, naglašenih medijskih isticanja opasnosti od strane unutarnjeg neprijatelja, posebne regulacije prometa s kojim policija nije imala iskustva, neprofesionalizma, oportunizma pojedinih pripadnika stare milicije, kompleksima, neobučenosti i neiskustvu... itd. sve u okolnostima NEPROGLAŠENOG RATA, onda kad je navodno jedna država nestajala, a druga nastajala. (I. Lučić) Međutim, ta ista banda kao politički totalitarISTI iz obje države i još uvijek jednog režima, a danas vlasnici tvrtke Hrvatska d.o.o., umjesto lustracije pokušavaju podmetnit svoje biološko rješenje. Zato je na takvu laž dužnost pravaški reagirat. Podsjetit javnost da se ne radi o nikakvoj misteriji već naručenim političkim ubojstvima od strane obnašatelja tadašnje vlasti i pod zaštitom državnih institucija. U ovom slućaju ne čak ni samo posrednog ubojstva hrvatskog rodoljuba kao jednog od najprogonjenijih protivnika komunističkog režima, političara i roditelja Ante Paradžika, već i neposrednog terora nad čitavom njegovom obitelji. Posebno tragediji sina mu Mislava Paradžika čija pak smrt ide na dušu i veliku sramotu svih onih koji se ne samo nazivaju, nego i smatraju pravašima. MISTERIJ ILI OBMANA Ruža Tomašić, HDZ-ova europarlamentarka u svojstvu djelatnice osobnog osiguranja predsjednika RH u kasno ljeto 1991. g. upozorila Dobroslava Paragu, predsjednika Hrvatske stranke prava i Antu Paradžika, potpredsjednika stranke da je Tuđman izdao nalog da ih obojicu likvidiraju pripadnici MUP-a. Zbog toga je čak još uvijek u tijeku sudski proces pred ŽDO u Zagrebu u kojem g. D. Paraga tuži R. Tomašić. Godinama uporno nastoji dobiti njen iskaz pred institucijama hrvatskog pravosuđa. Isto kao što je zbog prikrivanja istine dugo tražio podvrgavanje detektoru laži, a čemu se ona kategorički protivila. Objašnjenja i iskaz o svim saznanjima nisu uostalom samo moralna kategorija, nego i zakonska. Koliko udbocajka uvažava javnost i hrvatske institucije vidi se između ostalog i po tome što spoznaje o tom ubojstvu uporno skriva već godinama. Kao zmija noge ili što bi se reklo bježi od toga kao đava od tamjana. Nasuprot tome pravaški čelnik, tada i hrvatski zastupnik Dobroslav Paraga je još 27.3.1993. g. zatražio istragu i odgovornost pred hrvatskim saborom. Osnivač vojne obavještajne službe Dragutin Frančišković je čak javno izjavio u Hrvatskom slovu 2006. g. da je po njegovim spoznajama Josip Perković uključen u 16 političkih ubojstava iz devedesetih. Vjenčani kum Dražen Budiša, koji je bio ministar u Tuđmanovoj vladi, obećao je još na dan sprovoda Ante Paradžika na zagrebačkom Mirogoju, kako će pronaći i imenovati njegove ubojice. Dao je svoju riječ na grobu, rekao i porekao. Činjenica kako je pucanj u Paradžika bio pucanj u Hrvatsku, a bez sumnje radi se o još uvijek živoj rani. Sram koji ne prolazi niti će nestati tek tako sam od sebe. Dapaće, vremenom postaje sve veći i sve teže podnošljiv. Jer podsjeća nas na našu žalosnu ali istinitu stvarnost. Na to da zločinci ne samo što nikad nisu odgovarali, već su ukazom njihovih nalogodavaca pomilovani. Amnestiralo ih se uz svečani prijem tada još predsjednika Mesića, a za nagradu ih se čak uputilo na pohađanje Policijske akademije. Kakve li samo ironije i iživljavanja naz zakonom. Uzdizat nepravdu, uvijek i iznova ubijat već na pravdi Boga ubivene. Bahato se iživljavat i licemjerno s gotovo patološkom strašću neprekidno dodavat sol na otvorenu ranu. Tako žalosno i rekao bih toliko hrvatski. Gledajuć iz te zločinaćke prizme sve bi to još moglo biti logično i razumljivo. Ali treba se upitat što je sa žrtvama, što u političkom smislu sa pravašima.. pravdaju li oni svojim ne/djelima Paradžikovo i sva ostala ubojstva.. daju li zločincima nužno potreban alibi, a zločinu potpuni smisao ? Jer ne zaboravit nikada što je taj pucanj u društveno političkom smislu značio prije svega za nas pravaše. Sudbinu rakove djece, progon, političko prostituiranje, a u konačnici zatiranje. Naravno da uz činjenicu kako zlo nikada ne spava, tako se i prateće obmane uvijek i iznova prilagođavaju potrebama. Pa se izgleda umjesto dojučerašnjeg zatiranja danas ipak krenilo u nešto pragmatičniji projekt "udbaškog kišobrana", čime se žrtvu radije htjelo dovest u okrilje i službu tih istih zločinaca. Istih onih kriminalaca i političkih opsjenara koji sve više gube potporu u svojim vlastititim stranačkim organizacijama. Poruka je jasna. Političko ubojstvo sa svrhom ! Slobodoumno i neovisno pravaštvo koje podrazumjeva jednu izvornu stranku HSP, unutarstanačku lustraciju i demokratičnost (jedan član, jedan glas) jednostavno ne smije proći. Pravo i pravednost kao temeljni stupovi pravaške misli za lažne i samozvane pravaške predstavnike postaju najveći krimen. Ishod u kojem je žrtva dovedena u situaciju da radi na isključivu korist i službu svog počinitelja, a pri tome i to bez iti malo vjere ili zdravog razuma kukavički nariće nad svojom vlastitom sudbinom. Zabaravljajući pri tome dvije bitne stvari. Prvo da smo sami tvorci svoje sudbine, a drugo da ono što je određeno, na ovaj ili onaj način, ionako uvijek pronađe svoj put. S nadom da će pok. Ante Paradžik ipak dobiti svoj zasluženi vječni mir, da će njegova obitelj jednom dočekati željenu pravdu i da će pravaši konačno oživotvorit pravo, te opravdat njegovu veliku žrtvu.   Željan Jurlin