SRBI U BRĐANIMA NA BANOVINI PODIGLI SPOMENIK STRADALNICIMA DOK SU PRUŽALI OTPOR PUCAJUĆI PO HV-u

U pronađenoj srbočetničkoj arhivi napisano je sljedeće: Ranko Martinović, rođ. 5.9.1949. od oca Nikole i majke Sofije, bio na položaju, pucao po hrvatskim vojnicima. Prilikom povlačenja, ponestalo mu je municije i poginuo je. Mladen Vranešević, rođ. 19.3.1938. od oca Stojana i majke Draginje, bio na straži, pucao po hrvatskoj vojsci i poginuo. Stevo Simić zvani Staljin, rođ. 3.8.1937. bio na straži i pucajući po hrvatskoj vojsci, također poginuo. Nenad Pajić rođ. 1.1.1951. od oca Jove i majke Sare. Za poginulog srpskog vojnika Nenada Pajića komisija za identifikaciju poginulih i umrlih vojnih lica izdala je uvjerenje koje je potpisao kapetan prve klase u rezervi Milan Kiković iz Četvrtkovca kod Sunje. Kiković je bio zaposlenik JŽ/HŽ-a, prometnik na postaji Siska Predgrađa Dok stanovnici nekad dalekoga sisačkog željezarina predgrađa Capraga – dvadeset i šest godina od tragičnih hrvatsko-srpskih ratnih događaja, četničke hajdučije, agresije i secesije – žive skromnim, počesto i siromašnim životom zbog gospodarskoga kolapsa u krilu matice Republike Hrvatske i od 2013. pod vlašću antihrvatskoga SDP-a, poklonici velike (sve manje) Srbije u bivšoj „prestonici“ kraljevina Srbije i Jugoslavije još uvijek snuju svoje snove. Da pojasnimo, uz ostale i hrvatskim oružjem JNA stvorene dijelove fantomske SAO krajine, trust velikosrpskih osvajačkih mozgova od dijelova okupirane Banovine na papiru je nacrtao „opštinu Caprag“ načelnika Milana Živkovića, nekad skupljača otpada „Unije“ (valjda zbog pretežitoga pravoslavnoga življa u selima Trnjani, Čakale, Bestrma, Blinjski Kut i Blinjska Greda, te Brđani Krajiški, te zaposlenika capraške željezare i stanovnika negdašnje „Koreje“ – op.a.), sa sjedištem u Gradusi. Glumatala je ta „opština“ uz potporu Miloševićeva zločinačkog režima tijelo okupacijske srbijanske vlasti, zapriječivši u srpnju 1991. promet cestom Sisak-Sunja-Hrvatska Dubica-Jasenovac. Bio je to povod hrvatskim vojno-policijskim postrojbama da 22. kolovoza 1991. snagom oružja prometnicu, koja prolazi zloglasnim tadašnjim dijelom općine Sisak, učine protočnom. Jedan od najupornijih i najvrednijih sakupljača dokumenata iz Domovinskog rata, autor knjige “Vojska krajine u Pounju i na Banovini” („Zapisi komšija“), pukovnik HV-a Ivica Pandža Orkan, upozorava hrvatsku javnost i državne institucije na svojevrsno omalovažavanje i ponižavanje poginulih hrvatskih branitelja. Boro Rkman oficir tzv. RSK Na društvenim mrežama Ivica Orkan Pandža direktno je lani optuživao zamjenika župana Sisačko-moslavačke županije Boru Rkmana (oficira bivše vojske RSK) da u Brđanima, nedaleko Sunje, mjestu u kojem su  1991. godine pobunjeni Srbi ubili pet pripadnika 2.A brigade ZNG-a (Žan Marot, Ivica Hrnčević, Osman Muratagić, Alen Glavan i Ivan Devčić, te ranili 17 hrvatskih vojnika) podiže spomenik njima u čast. Petorica ubijenih hrvatskih vojnika u legalnoj vojnoj akciji poduzetoj u cilju deblokade ceste Sisak – Sunja izgubili su život, a tijela su im osam dana ležala na livadi. Poslije svega, četnicima u čast bivši zamjenik župana Boro Rkman želio je graditi “krstaču” u selu Brđanima, kraj napuštene pravoslavne crkve odbjegloga paroha Gavrilovića. I baš tu počinje jedan od brojnih hrvatskih poratnih zapleta zahvaljujući lažljivim banovinskim posrbicama. Obiteljima poginulih terorista nadležna vojna komisija izdala je dokumente kojima su isti ostvarili  prava “porodica poginulih” u republici srpskoj krajini. U priloženim dokumentima iz drugih izvora, pak, vidi se da su poginuli na straži “pucajući po ustašama”, reći će Pandža. O neuspjelu pokušaju gradnje četničkog spomenika u Brđanima izviješteni su mjerodavna Policijska postaja Sunja, PU Sisačko moslavačka, OKC MUP RH, župan sisačko-moslavački, Ministarstvo branitelja Ured predsjednice. Policijskoj postaji Sunja godinu dana ranije predani su dokumenti pronađeni u “Oluji”. Iz njih je vidljivo da 15 poginulih srpskih terorista nisu bili civili. Usput, tada se još nije znalo jesu li manjinska srpska tijela zatražila suglasnost općine za gradnju četničkoga znamenja. Tim prije što u samoj Sunji još nije bio podignut spomenik stradalim braniteljima (“Križ istine” sa spomen-pločom podignut je tek 8. travnja ove godine za zaklane domobrane 1944., odnosno za poginule domoljube u Drugom svjetskom ratu i komunističkom zlokobnom poraću u parku ispred sjedišta općine Sunja – nap. a.). Orkan objavio registar agresora i odmetnika “ Kao što naša javnost ima pravo znati tko su bili hrvatski branitelji, njeni stvaratelji – to je popis časnih ljudi – tako Hrvatska ima pravo znati tko su bili agresori na našu domovinu.Tko su bili pripadnici četničkih postrojbi izapovjednici, tko ideolozi agresije, tko je nanio toliko zla mojem rodnom Pounju i Banovini I cijeloj današnjoj županiji. Zato sam odlučio objaviti svojevrsni registar agresora na Hrvatsku. Pri tome ni jedno ime nisam izmislio, dodao niti oduzeo. Ja sam samo prepisao imena iz originalnih “spiskova” okupatorskih vlasti, vojnih postrojbi i iz dnevnika pripadnika okupatorskih snaga koje smo pronašli na tome području nakon “Oluje”. Pandža dodaje da se nekoliko godina unazad ovim ubojicama hrvatskih branitelja održavao parastos kojem su redovito nazočili i za njihove duše molili Bio je to lažni pomen namijenjen “civilnim žrtvama” koji je užasavao na Banovini. One koji su temeljem originalnih dokumenata ostavljenih od Miloševićevih “zečeva” tijekom junačkoga bijega u “Oluji”. Dokumentacija jasno pokazuje da su sve žrtve koje se vode kao građanske, zapravo bile unovačene i naoružane. Iako su se ovim ubojicama i prijašnjih godina održavao parastos na godišnjicu pogibije prilikom koje su za njih molili predstavnici Documente, Pupovčevi stanački istomišljenici, članovi SDSS-a i ostali, nitko nije mogao ni slutiti da će u nečijim glavama niknuti misao da im se podigne spomenik za zločine koje su učinili nad hrvatskim braniteljima i narodom. Prvoklasni kapetan i četnik Milan Kiković U pronađenoj srbočetničkoj arhivi napisano je sljedeće: Ranko Martinović, rođ. 5.9.1949. od oca Nikole i majke Sofije, bio na položaju, pucao po hrvatskim vojnicima. Prilikom povlačenja, ponestalo mu je municije i poginuo je. Mladen Vranešević, rođ. 19.3.1938. od oca Stojana i majke Draginje, bio na straži, pucao po hrvatskoj vojsci i poginuo. Stevo Simić zvani Staljin, rođ. 3.8.1937. bio na straži i pucajući po hrvatskoj vojsci, također poginuo. Nenad Pajić rođ. 1.1.1951. od oca Jove i majke Sare. Za poginulog srpskog vojnika Nenada Pajića komisija za identifikaciju poginulih i umrlih vojnih lica izdala je uvjerenje koje je potpisao kapetan prve klase u rezervi Milan Kiković iz Četvrtkovca kod Sunje. Kiković je bio zaposlenik JŽ/HŽ-a, prometnik na postaji Siska Predgrađa, a od hrvatskih kolega zastupnika u prvoj višestranačkoj Skupštini općine nazvan je četničkom napašću. Navodno je poginuo na poznatom “koridoru” u BiH. Kao vojnik ranjen je i rođeni brat Nenadov, Miodrag Pajić. Pero Crljenica rođ. 23.9.1941. od oca Miloša i majke Marije poginuo na straži pucajući po hrvatskim vojnicima.Iz dokumenta skupštine općine Caprag od 26.7.1993. republika srpska krajina – pregled podataka o obiteljima poginulih boraca 1991.-1993. općine Caprag, a kojeg je potpisala i ovjerila pečatom s dvoglavim orlom Radmila Korasić, dipl. socijalni radnik, kao poginuli srpski vojnici 22.8.1991. navode se i Milan Vučinić zvani Mišo,, rođ. 31.10.1944. u Kupniku, opština Pančevo (?), od oca Boška i majke Milke (živio u Blinjskoj Gredi, a kći Milja bila je u ratu udana za hrvatskog vojnika Antu Kneževića u Sisku, a s kćerkom Majom iza smrti muža i Majina oca odbjegla u Vršac – op.a.), potom Radovan Kragulj, rođ. 2.2.1955. u Melini, opština Banja Luka (?) od oca Dragoljuba i majke Ružice. Slijedi i popis na kojemu je Dragan Bekić, rođ. 16.4.1952. u Kinjačkoj. Ono što najviše „bode oči je podatak da je isključivo riječ o srpskim vojnicima, a ne civilima. U pronađenim smrtovnicama najčešće se navodi da su “poginuli pucajući po ustašama”, “pružajući otpor ustašama” ili “poginuo na straži”. Parastos u Kaluđerici i Cerski marš A tamo daleko, u srbijanskom Beogradu, odakle je 1991. Hrvatima dolazilo sve zlo, mnogi bivši uzurpatori i zločinci s Banovine još uvijek snuju nedosanjanje snove. Uruženje izbjeglih, raseljenih i doseljenih “Zavičaj”, udruženja boraca srpske vojske republike srpske krajine, pozivaju 20. kolovoza na pomen capraškim žrtvama u crkvi Svetoga Joakima i Ane u beogradskoj Kaluđerici. U pozivu koji se danima objavljuje u tamošnjim medijima spominje se “sjećanje na 20 civila capraških sela ubijenih na kućnom pragu od ustaša Đure Brodarca preodjevenih u uniforme JNA…” U tekstu koji sliči na agitprop Save Štrpca dodaje se i najveći, nezapamćen zločin, protiv nezaštićenih srpskih civila, nenaoružanoga seoskoga stanovništva Trnjana, Čakala, Kinjačke, Bestrme, Blinjskoga Kuta, Blinjske Grede i Brđana. Istodobno, beogradski i drugi srbijanski rodoljubi (i iz Vukovara!) polaze istoga dana na “Kolubarski marš” u Tekeriš, 35 kilometara udaljen od Šapca. Organizator pješačenja od Šapca do Tekeriša u spomen na pobjedonosnu Cersku bitku protiv austrougarske vojske, prije 103 godina, jedinu pobjedonosnu bitku u povijesti Srbije, “Srbski je svetionik”. Okupljanje je kod tekeriškoga spomen-obilježja pobjedničkoj Kolubarskoj brigade, vojnicima kraljevine Srbije i njihovu zapovjedniku đeneralu Stepi Stepanoviću (njegovo ime, koje li ironije, nosila je za SFRJ i vojarna JNA u Mariboru! – nap.a.). Sasvim za kraj: organizatori Cerskoga marša upozoravaju rodoljubne pješake kako bi “sudionici pod jedan barjak marširali u slavu predaka”. Ujedno “zabranjuju nošenje političkih i navijačkih obilježja, te konzumiranje alkohola. Ponijeti dva sendviča, flašicu vode, kačket i udobne patike…”. T