Srbovanje u Srbu – “Braćo Srbi, gledajte me! Zaklao sam 47 Kranjaca (Hrvata)!”

“Ispričat ću vam što mi se u početku rata dogodilo u Drvaru. U jednom trenutku na improviziranu pozornicu, pošto se izredalo nekoliko govornika, iskoči golem čovjek, sav krvav od zgrušane krvi, i počne: ‘Braćo Srbi, gledajte me! Zaklao sam 47 Kranjaca!’…, počeo je s pričom o srpanjskom ustanku (1941. u Srbu op.) Šime Balen, partijski kadar koji se u to vrijeme nalazio u Drvaru. Njegovo svjedočenje prenosimo u cijelosti: “Ispričat ću vam što mi se u početku rata dogodilo u Drvaru. U jednom trenutku na improviziranu pozornicu, pošto se izredalo nekoliko govornika, iskoči golem čovjek, sav krvav od zgrušane krvi, i počne: ‘Braćo Srbi, gledajte me! Zaklao sam 47 Kranjaca!’ (U zapadnoj Bosni Hrvate zovu Kranjci.) ‘Bio sam’, reče, ‘pedeset i neki u žici, ali kako sam jak, otrgnuo sam se i pobjegao, dok su druge poklali. Uzeo sam nož, derao se, i zaredao od kranjske kuće do kuće dok ih nisam 47 zaklao!’ Sekretar komiteta skoči k meni i poviče: ‘Šime, govori kao Hrvat!’ Skočim na binu i počnem: ‘Braćo, ja sam Hrvat iz Zagreba!’. Nastao je tajac. Šok. Nastavio sam: ‘Šalje me Komunistička partija iz Zagreba, mene i mnoge druge Hrvate da pomognemo vama, braćo Srbi!’. Ne umišljam si, ali da to nisam učinio (odnosno da nije učinila KP), od deset tisuća okupljenih sigurno bi u četnike otišlo njih 90 posto.” (Milan Jajčinović, Razgovor sa Šimom Balenom, Večernji list, 21. i 22. lipnja 1993., str. 5.). U takvim su trenutcima partijski aktivisti, želeći skrenuti ustanak s otvorene genocidne linije i riskirajući vlastite živote, pokušavali srpske mase uvjeriti da prestanu s masovnim ubojstvima i prihvate partizansko vodstvo. Da bi to postigli morali su zatomiti svoju ljudskost i prijeći preko srpskih ubojstava (poput prethodno opisanog klanja “Kranjaca”), a i kasnije izvršenih jezivih zločina srpske strane. Da su odlučili kazniti te krvoloke, vodstvo srpskog ustanka preuzeli bi četnici. Stoga su komunisti odlučili zanemariti ovaj genocid i sklopiti pakt s velikosrpskim vragom, što je moralna poguba koje komunisti poput Balena, dičeći se navedenom epizodom, nisu nikada postali svjesni. Vjerovali su da će vremenom otupiti oštricu velikosrpskog radikalizma na čija su se leđa, kao vođe ustanka uspeli. Da u tomu nisu uspjeli svjedoče pokolji koje su nad Hrvatima u kasnijim mjesecima i godinama rata izveli srpski partizani (Udbina, Zrin, Gvozdansko, Španovica, Donja Motičina i drugi relativno manji zločini). Niz ovih pokolja nije ništa manji od zlodjela koja su, nakon konačnog diferenciranja pobunjenika iz srpanjskog ustanka 1941. na partizane i Đujićeve četnike, počinili potonji. Stoga ne vrijedi niti argument kojim se opredjeljivanje srpskih masa za partizane u srpanjskom ustanku nastoji prikazati događajem koji je spriječio još teža stradanja nesrba. Malobrojni partizanski aktivisti jednostavno nisu mogli zauzdati ispade radikalnog srpstva koje je u prvim godinama rata bilo glavni i gotovo jedini oslonac. Danas se čak i Neven Budak, koji je bio posljednji sekretar komunističke partije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, negativno odredio prema proslavi srpanjskog ustanka u Srbu, rekavši da u Srbu jest došlo do pobune protiv ustaškog terora, ali da je ono što je uslijedilo “bio … isti takav teror protiv hrvatskog naroda u tom kraju”. A što na sve kaže premijer Plenković i vladajući HDZ kojemu je očito veći problem ploča poginulim i jednako tako mučenim bojovnicia HOS-a u Jasenovcu. Naime, i tamo su Srbi mučili ranjenike i živom bojovniku Jageru iz Slovenije iskopali oči odvijačem. Jučer je Milorad Pupovac postavio pitanje premijeru, predsjednicima i ministrima zašto nisu došli u Srb. Taj odgovor sa većim nestrpljenjem očekuju i Hrvati. I određenje prema zaklanim “Kranjcima” nad kojim su ustanici počinili genocid na prostoru 50 puta 30 kilometara. Naime, na tih 1500 km2 nakon “ustanka” nije ostao niti jedan živi Hrvat. Slaviti i obilježavati takvu morbidnost spada već u tešku patologiju.