Srpski novinar u Vukovaru 1991. – šok i laži koji sam doživio neću nikada zaboraviti

  Donosimo vam potresno svjedočanstvo srpskog novinara koji je 1991. godine došao u Vukovar, a kojeg je objavio Vice. “Odlično se sjećam Vukovara. Bio je to ne samo moj prvi „pravi” novinarski zadatak (dotad sam se uglavnom bavio kulturnim temama), nego i prvi neposredni susret sa ratom i užasima koje on donosi. Upravo stoga sam i danas, četvrt vijeka kasnije, u stanju prizvati slike onoga što me je tamo dočekalo. Te su mi slike mjesecima kasnije svake noći dolazile u san. To je postepeno prestalo, ali nisu se izgubile – još su tu ispod površine, netaknute, piše srpski novinar Dejan Anastasijević za vice.com Jedna od tih slika je prvi leš koji sam vidio. Bio je to muškarac, neodređenih godina jer je ležao licem nadolje u gustom slavonskom blatu, sa tragovima gusjenica preko leđa. Vjerojatno je već danima bio tu, na sred puta, toliko spljošten da je više ličio na kaljavu figuru od kartona nego na ljudsko biće. Poslije sam ih vidio mnogo više: dok borbe nisu okončale, nitko se nije trudio da ih skloni, a kamoli sahrani. Neke su načele svinje koje su slobodno lutale selima u potrazi za hranom. Najviše leševa – i to je najviše što sam ih ikad vidio odjednom – bilo je ispred vukovarske bolnice. Pošto nije bilo struje za frižidere u mrtvačnici, a podrum je služio kao sklonište, preminule su jednostavno ostavljali tamo, jedan do drugog kao cjepanice. Nisu ih mogli sahraniti zbog neprestanih minobacačkih napada i snajpera. Kada je Vukovar „oslobođen”, srpska državna televizija je slikala to dvorište uz obrazloženje da se radi o srpskim civilima koje su ubile ustaše. Besramno falsificiranje povijesti, koje traje i danas, počelo je da hvata zamah. Jedna od najružnijih epizoda propagandnog rata, koji se vodio paralelno sa onim pravim, je priča o četrdeset vukovarskih beba. Agencija Reuters je objavila, citirajući neimenovane očevice, da je u jednom vukovarskom rodilištu nađeno četrdeset beba koje su ustaše zaklale i zapakirale u plastične vreće za smeće. Svi mi novinari koji smo se u tom trenutku našli na terenu dali smo se u potragu za tim bebama. Dva dana smo ih tražili i nismo ih našli, jer nikada nisu postojale – priču je podmetnuo lokalni dopisnik iz Beograda, vjerojatno po nečijem zadatku, a Reuters, kad se to ustanovilo morao se povući i ispričati se klijentima. Bilo je, međutim, kasno, jer je priča već bila plasirana u mnoštvo medija, tako da neki i dan-danas vjeruju da su vukovarske bebe postojale. Živi su bili gori od mrtvih, i definitivno opasniji. Nakon što je otpor prestao, u grad su nagrnule pijane razularene gomile rezervista i dobrovoljaca čiji su odredi nosili imena grabežljivih životinja i koje nitko nije ni pokušavao kontrolirati. Grad, to jest ono što je ostalo od njega, bio im je prepušten na milost i nemilost, zajedno sa civilima koji su se u njemu zatekli. Pljačkali su i ubijali ljude po kućama i na ulicama; bilo je i grupnih silovanja. Bili su pijani ne samo od alkohola, nego i od krvi, i novinari su morali dobro paziti da i sami ne postanu žrtve. Sjećam se jednog „borca” koji je od oružja imao samo mačetu napravljenu od naoštrenog gibnja za kamion. „Gdje ti je puška?”, pitao sam ga. „Ne treba mi”, rekao je, ne bez ponosa. „Radim na ‘ladno”. Jedan od najbizarnijih prizora koji mi se urezao u pamćenje je grupa vojnika koji su, nakon što su provalili u butik sportske opreme, preko blatnjavih uniformi navukli snježno bijele tenisice majice marke „Fred Perrry” i vozali se tako bojevim kolima po gradu. Imali su i kape i reklamne balone koje su zakačili na vozilo. Izgledalo je da se ludo zabavljaju. Jedna od priča koje nikada nisam napisao je priča o Mariji, čije sam puno ime zaboravio. Nju smo upoznali kada nas je komandant dobrovoljnog odreda koga smo intervjuirali, odveo do kuće u kojoj je odsjeo da nam dokaže da ne mrzi Hrvate. Tamo smo zatekli Mariju, blijedu tamnokosu ženu od dvadeset i nešto godina, njenog nepokretnog oca i hendikepiranog brata (majku je ubila granata). Komandant je objasnio da ih je zaštitio od svojih suboraca „jer su dobri ljudi, iako su Hrvati”. Ona je uglavnom šutjela, pognute glave, i na njegov poticaj potvrđivala sve što je govorio. Bilo je očigledno da je nasmrt uplašena. Iz fragmenata razgovora, a i zahvaljujući tome što je komandant na par minuta izašao i ostavio nas nasamo sa njom, na vidjelo je izašla cijela priča. Komandant je Mariju zaista zaštitio kada su njegovi ljudi upali u kuću i htjeli silovati, ali ta zaštita je imala cijenu: zadržao ju je za sebe kao seksualnu robinju i da mu kuha i pere dok se on šepuri po razorenom gradu svojim junaštvom. Ona zbog brata i oca nije mogla pobjeći, jer bi u tom slučaju sigurno bili ubijeni; potpuno je ovisila od milosti komandanta. Najviše sam bio zaprepašten što taj je taj čovjek, koji je negdje u Srbiji vjerojatno imao svoju porodicu, istinski vjerovao da je učinio dobro djelo i pokazao svoju plemenitost.” Bilo je jasno da ta priča nije smjela da bude objavljena, makar sa zamaskiranom lokacijom i izmenjenim imenima, jer bi to ugrozilo živote svih umješanih, uključujući vjerovatno i „milosrdnog" komandanta koji bi mogao biti likvidiran zato što se pravio važan pred novinarima. Stoga sam uradio jedino što sam mogao: odneo sam Marijino puno ime i adresu u UNHCR i dao ga osobi za koju sam vjerovao da će znati kako da postupi. Naknadno sam čuo da su svi uspješno evakuirani u Kanadu. Nakon nekoliko dana divljanja raznih paravojski, u grad su konačno ušli niški padobranci: glatko obrijani, u urednim uniformama, bili su u oštrom kontrastu sa pijanim, razdrljenim „oslobodiocima". Oni su putem megafona pozivali ljude koji su se još skrivali po kućama i podrumima,da izađu i polože oružje ako ga imaju, uz obećanje da im se ništa neće desiti. Ubrzo su počeli da izlaze: bledi, izmučeni muškarci, žene i djeca, od kojih neki tri mjeseca nisu smjeli da izađu iz podruma osim ponekad noću po vodu, zbog neprestanog bombardiranja i snajpera. Vojnici su zaista bili korektni, davali su im vreće sa vodom, kruhom i konzervama. Neki su imali puške, uglavnom lovačke, koje su bacali na gomilu. Sjećam se kako se jedna žena izderala na vojnika koji ju je nudio hranu. „Kuću ste mi srušili, grad ste srušili, cijeli život ste mi uništili, a sad me šaljete ko zna gdje", vikala je. „Idite do crnog vraga i ti i tvoja konzerva!". Kad je ušla u autobus, mladić iza nje je zbunjeno pitao vojnika: „Šta ću s ovom konzervom kad niste dali otvarače?". To je bilo prije dvadeset pet godina, a Vukovar je u međuvremenu postao ono što je danas: grad koji je za zvaničnu Hrvatsku simbol otpora protiv srpskog agresora i poprište domoljubnih komemoracija, a za ljude koji u njemu žive sumorno mjesto u kome nema budućnosti i odakle svako bježi čim mu se ukaže prilika. Odavno tamo nisam bio, i nisam siguran da želim da ikada ponovo dođem. Ali kad sam bio u Vukovaru, za vrijeme i poslije rata, neprekidno mi je prolazilo kroz glavu je da bi neko morao da odgovara zbog onog što je tom gradu urađeno. I zaista, neki jesu odgovarali, pred haškim i drugim sudovima, ali većina se izvukla. Pukovnika Veselina Šljivančanina, koji je izveo dvijesto i kusur pacijenata iz Vukovarske bolnice i predao ih ubojicama na Ovčari, ponekad viđam na beogradskim ulicama; odslužio je malo više od šest godina zatvora i sada uživa u penziji. Mediji o njemu pišu rijetko, ali uvijek pozitivno. Dobro, ljudska pravda je nesavršena, a ono što se zove sudska istina je uvijek samo dio priče. Srbi i Hrvati su oko Vukovara izgradili svoje narative, jedni o junačkoj borbi protiv ustaša, drugi o herojskoj obrani od jugočetničke agresije. Ni u jednom od ta dva narativa, međutim, nema odgovora na pitanje: zašto?" Zašto je ovaj prelijepi gradić na Dunavu, koji se dičio baroknom arhitekturom i etničkom raznovrsnošću, u kome su do rata složno živjeli Hrvati, Srbi, Mađari, Rumuni, Slovaci, Rusini, Čerkezi, Romi i mnogi drugi, morao biti sravnjen sa zemljom? Za to nema nikakvog vojnog opravdanja, jer je bio strateški nebitan; ako je cilj bio zaštita ugroženih Srba, može se sa sigurnošću reći da je veliki broj njih stradao od granata i četničkih bandi, koje pljačkajući i ubijajući nisu pravili mnogo razlike između srpskih i hrvatskih civila; a ako se radilo o dobrom starom otimanju teritorije, ni to nije uspjelo, jer je Vukovar danas tamo gde je i bio do 1991. – u Hrvatskoj. Dakle, zašto? To što odgovora još nema manje me brine nego to što mi izgleda da to pitanje niko i ne postavlja.