Vijesti Najčitanije
SRPSKO SUDSTVO OSLOBODILO UBOJICE SEDMOGODIŠNJEG DJETETA ZA VRIJEME DOM. RATA
Supružnici Šajnović i njihov sedmogodišnji sin Renato su bili žrtve pokolja u naselju Bodegraj, općina Okučani, 30. rujna 1991. godine, za vrijeme okupacije pobunjenih Srba u tom području. Ubojice koje su ih likvidirale na pragu njihove kuće i sve činjenice pomora obitelji Šajnović, kao i mnogih drugih nesrpskih civila i obitelji su odavno poznate i agresorskoj vojsci JNA i njihovom vojnom sudu, kao i hrvatskom pravosudu. Ipak, jama u kojoj su pronađeni posmrtni ostaci supružnika Šajnović i njihovog sedmogodišnjeg sina Renata, nije do danas proglašena masovnom grobnicom.
Ubojice obitelji Šajnović su: Milorad Dabić i Boško Krnjajić, obojica pripadnici TO Okučani i Gostimir Milanović, pripadnik milicije Okučani. Usprkos optužnici koju je podigao vojni sud JNA u Zagrebu sa sjedištem u Banja Luci još krajem studenog 1991. godine, a koji je nastavljen na općinskom sudu u Beogradu 2003. godine, krivični postupak je u Beogradu obustavljen protiv Krnjajića i Milanovića, dok je Dabić, koji je taj zločin i priznao, poslan na liječenje kao psihijatrijski slučaj. Naime, vojni sud je ustanovio svoju nenadležnost u ovom postupku, te je sve prebacio na općinski sud u Beogradu, iako je taj ratni zločin nad hrvatskim civilima počinjen u Okučanima.
Obitelj Šajnović je imala četvoro djece, od kojih trojicu sinova. Jedan od njih je Nikola Šajnović, pripadnik Tigrova koji je poginuo 13.09.1993. godine u Domovinskom ratu i sahranjen je na Mirogoju. Drugi sin, sedmogodišnji Renato Šajnović je ubijen na pragu svog doma zajedno s roditeljima Marijom i Stankom Šajnović. Samo je treći sin preživio rat i vratio se u rodno mjesto. Čitavu tragičnu sudbinu ove obitelji upotpunili smo informacijama članova šire obitelji i dokumentima.
U službenim izvješćima je razvidno da je ubijeno više hrvatskih civila u istom području Okučana, izmedu kojih se navodi Ana Kovačić te supružnici Đuro i Marija Filipović. Osim toga, ubojica Milorad Dabić se takoder tereti za ubojstva hrvatskih civila u mjestu Ladevci, takoder općina Okučani, i to supružnika Marka i Marije Grgić. Dana 16. srpnja 1996. ekshumirano je i identificirano tijelo Ane Kovačić koja je pronadena zakopana u svom dvorištu.
02.08.1996. ekshumirana su i identificirana tijela Renata, Marije i Stanka Šajnovića koji su pronadeni zakopani u zajedničkoj jami u njihovom šljiviku nedaleko od obiteljske kuće u mjestu Bodegraj. Njihov ubojica Milorad Dabić je dana 10.10.1991. po pripadnicima Vojne policije JNA prevezen u vojni stacionar u Banja Luku zbog liječenja. Kapetan I. klase Ivo Špančić je tada vodio istragu o tim zločinima na vojnom sudu u Zagrebu sa sjedištem u Banja Luci, no nije utvrdeno je li predmet ikada okončan, nego je prebačen u Beograd. U zapisniku vojnog suda JNA razvidno je da su ta ubojstva počinjena istoga dana kao i ubojstvo obitelji Šajnović od strane trojice pobunjenih Srba: Milo rada Dabića, Boška Krnjajića i Gostimira Milanovića, no krivo je naveden podatak da je dijete Renato Šajnović ubijen u dvorištu obitelji Filipović (u toj istrazi se navodi kao "desetogodišnje dijete" koje nije imenovano), a izostavljen je istinit podatak kako je mali Renato ubijen pred kućom svojih roditelja Stanka i Marije Šajnović, te bačen u jamu na istome mjestu zajedno s njima. Medutim, zapisnik o ekshumaciji tri tijela potvrduje istinu o tome da je dijete Renato bilo pronadeno na istome mjestu pored tijela svojih roditelja.
Ekshumaciju obitelji Šajnović je započeo pukovnik Grujić, koji je nakon kraćega kopanja radnoga stroja, završio sa potragom grobnice i napustio mjesto. Kopanje je nastavljeno na inicijativu kriminalističkog službenika za ratne zločine PP Nova Gradiška Vlade Radošića koji je nakon kratkog vremena zaista i pronašao tijela obitelji Šajnović. Od ekshumacije pa do danas je prošlo više od 20 godina, a to mjesto još uvijek nije obilježeno kao mjesto masovne grobnice. ledno od mogućih objašnjenja je da troje ubijenih na istome mjestu čini masovnu grobnicu, a dvoje ne.
Zanimljivo je da se spomenik podignut poginulim partizanima nalazi svega 20 metara od kuće obitelji pobijene obitelji Šajnović, i jame u koju su bačena njihova tijela. Partizanski spomenik se nalazi direktno ispred zgrade u kojoj je za vrijeme okupacije bila smještena JNA vojska u Bodegraju, naselju u općini Okučani. Taj spomenik naravno nikada nije bio niti taknut, dok je obitelj Šajnović u njegovoj neposrednoj blizini platila životom. Na tom spomeniku je urezano i ime jednog pripadnika obitelji Šajnović (Ivo), a na kraju popisa se nalazi ime izvjesnog Milana Vučinića, s oznakom godina 1950-1974 za koju ne znamo što označava (osim eventualno godinu rodenja i smrti tog M. Vučinića), budući da je taj spomenik bio podignut još 1963. godine u spomen palim borcima NOR-a, a spomenuti Vučinić po tim godinama nikako nije mogao biti sudionik NOR-a.
Obitelj Šajnović je imala četvoro djece, od kojih trojicu sinova. Jedan od njih je Nikola Šajnović, pripadnik Tigrova koji je poginuo 13.09.1993. godine u Domovinskom ratu i sahranjen je na Mirogoju. Drugi sin, sedmogodišnji Renato Šajnović je ubijen na pragu svog doma zajedno s roditeljima Marijom i Stankom Šajnović. Samo je treći sin preživio rat i vratio se u rodno mjesto. Čitavu tragičnu sudbinu ove obitelji upotpunili smo informacijama članova šire obitelji i dokumentima.
U službenim izvješćima je razvidno da je ubijeno više hrvatskih civila u istom području Okučana, izmedu kojih se navodi Ana Kovačić te supružnici Đuro i Marija Filipović. Osim toga, ubojica Milorad Dabić se takoder tereti za ubojstva hrvatskih civila u mjestu Ladevci, takoder općina Okučani, i to supružnika Marka i Marije Grgić. Dana 16. srpnja 1996. ekshumirano je i identificirano tijelo Ane Kovačić koja je pronadena zakopana u svom dvorištu.
02.08.1996. ekshumirana su i identificirana tijela Renata, Marije i Stanka Šajnovića koji su pronadeni zakopani u zajedničkoj jami u njihovom šljiviku nedaleko od obiteljske kuće u mjestu Bodegraj. Njihov ubojica Milorad Dabić je dana 10.10.1991. po pripadnicima Vojne policije JNA prevezen u vojni stacionar u Banja Luku zbog liječenja. Kapetan I. klase Ivo Špančić je tada vodio istragu o tim zločinima na vojnom sudu u Zagrebu sa sjedištem u Banja Luci, no nije utvrdeno je li predmet ikada okončan, nego je prebačen u Beograd. U zapisniku vojnog suda JNA razvidno je da su ta ubojstva počinjena istoga dana kao i ubojstvo obitelji Šajnović od strane trojice pobunjenih Srba: Milo rada Dabića, Boška Krnjajića i Gostimira Milanovića, no krivo je naveden podatak da je dijete Renato Šajnović ubijen u dvorištu obitelji Filipović (u toj istrazi se navodi kao "desetogodišnje dijete" koje nije imenovano), a izostavljen je istinit podatak kako je mali Renato ubijen pred kućom svojih roditelja Stanka i Marije Šajnović, te bačen u jamu na istome mjestu zajedno s njima. Medutim, zapisnik o ekshumaciji tri tijela potvrduje istinu o tome da je dijete Renato bilo pronadeno na istome mjestu pored tijela svojih roditelja.
Ekshumaciju obitelji Šajnović je započeo pukovnik Grujić, koji je nakon kraćega kopanja radnoga stroja, završio sa potragom grobnice i napustio mjesto. Kopanje je nastavljeno na inicijativu kriminalističkog službenika za ratne zločine PP Nova Gradiška Vlade Radošića koji je nakon kratkog vremena zaista i pronašao tijela obitelji Šajnović. Od ekshumacije pa do danas je prošlo više od 20 godina, a to mjesto još uvijek nije obilježeno kao mjesto masovne grobnice. ledno od mogućih objašnjenja je da troje ubijenih na istome mjestu čini masovnu grobnicu, a dvoje ne.
Zanimljivo je da se spomenik podignut poginulim partizanima nalazi svega 20 metara od kuće obitelji pobijene obitelji Šajnović, i jame u koju su bačena njihova tijela. Partizanski spomenik se nalazi direktno ispred zgrade u kojoj je za vrijeme okupacije bila smještena JNA vojska u Bodegraju, naselju u općini Okučani. Taj spomenik naravno nikada nije bio niti taknut, dok je obitelj Šajnović u njegovoj neposrednoj blizini platila životom. Na tom spomeniku je urezano i ime jednog pripadnika obitelji Šajnović (Ivo), a na kraju popisa se nalazi ime izvjesnog Milana Vučinića, s oznakom godina 1950-1974 za koju ne znamo što označava (osim eventualno godinu rodenja i smrti tog M. Vučinića), budući da je taj spomenik bio podignut još 1963. godine u spomen palim borcima NOR-a, a spomenuti Vučinić po tim godinama nikako nije mogao biti sudionik NOR-a.
