Vijesti Najčitanije
Što zapravo smeta Goldsteinu
Nije se teško složiti s tezom dr. Ive Goldsteina, izrečenom u „Nedjeljom u dva“, da priča o ustašama i partizanima nije tek priča o 1941., nego o 2018.
Kroz taj odnos, kroz to odmjeravanje snaga, istina i pravde, kroz ta dva pojma kao dvije metafore zrcale se mnogi aktualni problemi, teme i dileme društva u kojemu živimo. S tim da i jedan i drugi pojam dobro dođu za podmetanja i diskvalificiranje onih drugih, onih koji drukčije misle, koji imaju drukčiji svjetonazor, čega se ni uvaženi profesor povijesti nije libio.
Konzervativna revolucija (o tome je, dakle, riječ) nameće, kaže Goldstein, povijesni revizionizam koji je drugo ime za ustašizaciju.
Ustašizacija je, prema tome, ne samo afirmacija ustaškog režima nego to može biti, a to ni sam Goldstein ne taji, čak i referendum o izbornom zakonu i o Istanbulskoj konvenciji, ili antiimigrantska politika. Ako se stvari tako gledaju, onda je ta famozna ustašizacija, s obzirom na ovo posljednje, zaista daleko dogurala, ne samo u Hrvatskoj nego širom Europe i Amerike.
Drugo je pitanje zašto je tim soroševskim krugovima toliko stalo do otvaranja granica i provjetravanja naroda. Nakon ovoga ekspozea postaje jasnije tko i zašto nameće priču o ustašizaciji.
Povod emisiji bila je tema o Jasenovcu, o čemu Goldstein sprema novu knjigu na 900 stranica. Okomio se na „đubretare“ koji bi revidirali jednom etabliranu crnu legendu. Osobno nikada ne bih Jasenovac nazvao radnim logorom, ali revizija očitih falsifikata u funkciji perpetuiranja ustaškog kompleksa nad cijelim narodom i kroz generacije, nameće se kao povijesna obveza.
Zanimljivo, i sam Ivo Goldstein dao je svoj prilog „reviziji“, rekavši da su se na jasenovačkom spisku žrtava našli i oni koji su ubijeni na desnoj obali Save, a da u logor nisu ni ušli, te da je popis rađen temeljem popisa svih žrtava fašističkog terora, bez obzira gdje su i kako žrtve stradale, koje su popise sačinile boračke organizacije.
Zašto se, uostalom, istraživanje logora odbija ad liminem, zašto se odbacuju bez spoznaja i argumenata tvrdnje da je logor nastavio funkcionirati i nakon 1945. godine, u ime kojega humaniteta se negira i relativizira bleiburška tragedija, kao što to čini, između ostalih, i Goldstein, interes za te žrtve podrugljivo nazivajući „blajburgologijom“?
Razumljivo je biti osjetljiv na žrtve iz vlastite porodice, ali bi i za tuđe žrtve valjalo imati razumijevanja. I napokon, zašto se službeni tumači istine o ratu i poraću (Goldstein, Jakovina, Klasić) nisu spremni suočiti s nekim drugim povjesničarima (Jurčević, Razum, Hasanbegović, Krišto, Matković, Ančić, Jakir...) koje nikada ili rijetko možemo vidjeti na TV-u i zbog kojih voditelji, koji ih se usude pozvati, završavaju na ledu.
Josip Jović / Slobodna Dalmacija
