Sva bijeda hrvatskih branitelja
Kako volim uvijek spominjati da izbjegavam gledati televiziju ipak mi se desi da između pojedinih sportskih događaja koji me zanimaju jednostavno ne izbjegnem da me se neka emisija drugog, do li sportskog, sadržaja očeše. Iako veteran iz Domovinskog rata strogo vodim računa da slučajno ne palim televizor par sati prije famozne emisije HTV-a „Veterani mira“ jer ciljani populizam, najblaže rečeno, te emisije uništi mi cijeli naredni tjedan. Jučer slučajno dok je supruga gledala neku emisiju, a ja lamentirao u susjednoj sobi, začujem s televizije poznat glas koji ne čuh već puno godina. Općenito mi koji smo veći dio radnog vijeka proveli komunicirajući na sredstvima veze obično pamtimo glasove jer su nam oni sredstvo prepoznavanja.
Neka emisija pozabavila se mojim bivšim radnim kolegom, veteranom, dragovoljcem i ratnim vojnim invalidom Mijom Osićem. „Veterani mira“ sigurno se neće baviti jednom tako sitnom veteranskom ribicom, da ne kažem planktonom, a posebno ne jer se radi o osobi s brdom problema koje mu je uzrokovala njegova nesnalažljivost i najviše voljena Država.
Bilo bi korektno da potražim Miju i popričam s njim. Znam da bi poslije razgovora bio danima „van sebe“ a pomoći njemu i njegovoj obitelji ne mogu jer i sam nisam daleko do njegove situacije.
Mije se sjećam kao jednog vrijednog, poštenog i uvijek veselog radnika na Željeznici. Radio je manevarske poslove koji su teški, zahtjevni i vrlo opasni te za njih radnici trebaju posebne zdravstvene uvijete. Početkom Domovinskog rata Mijo se je uključio u obranu Domovine. Ovdje odmah moram napraviti digresiju a to je da se u Hrvatskoj još uvijek ne zna kada je započeo Domovinski rat, što je za Miju i njegovu obitelj pogubno. Pogubno je utoliko što je u selima odakle je Mijo i njegova supruga istinski rat započeo a da se u centrima moći (čitaj, Zagrebu i drugdje) mislilo da rat postoji samo na filmovima i u nekim dalekim, divljim zemljama. Na području Petrinjskog zaleđa u to vrijeme mnoge obitelji su bile protjerane, neki pobijeni a domovi spaljeni. Danas za Hrvatsku državnu administraciju to je, izgleda, upitno i, u najmanju ruku, sumnjivo. Roditelji Mijine supruge nisu pobjegli s mnogim drugima ostavši u svojoj kući „nikom krivi“ kao i mnogi u Hrvatskoj prije a i poslije njih. Vjeru u svoju „nevinost“ platili su životom ne saznavši da je njihova jedina krivica što su Hrvati.
Mijo je u ratu ranjen. Zbilja ranjen. Izbušen glerima i takav se vratio na posao. Naravno, nije dobio ocjenu za rad na poslovima s posebnim uvjetima rada, a drugo ništa niti zna niti može raditi. Pred komisije je išao s vjerom, ta to su komisije njegove Države, kao ovca. Invalidska komisija mu je odrezala 30% ratni vojni invalid a poduzeće po službenoj dužnosti uputilo na ocjenu radne sposobnosti. Ova, pak, komisija utvrđuje da postoji profesionalna nesposobnost za rad koju čini 30% okolnosti vezane na rat a 70% ostale okolnosti. Po toj računici slijedi i izračun invalidske mirovine, jer on jednostavno nema što raditi u, pazi sad, državnom poduzeću, s tim da je tako izračunata mirovina umanjena na dvije trećine. Tuga i jad.
U ratu su Mijo i njegova obitelj ostali i bez doma. Putešesvije s ruinama koje im je APN nudio za dom završile su kreditom koji je Mijo digao i kupio kućerak. U međuvremenu se i supruga razboljela a ujedno je izgubila spor s Državom radi naknade za ubijene roditelje jer Država ne zna „kada je rat počeo i ne zna tko joj je te 1991. ubio roditelje“ a to državno neznanje ona mora platiti 42 tisuće kuna.
S bijednom Mijinom i još bjednijom svojom mirovinom to ne može platiti što ne prijeći Državu da na tu bijedu i jad sjedne ovrhom. Kako niti jedno zlo ne dolazi samo tako sada ovršeni i zgaženi ne mogu otplaćivati u cijelosti ratu kredita s kojim su kupili kuću pa im i tu prijeti ovrha i izgon iz kuće.
„Tko je kriv Miji što nije znao.“ Kazali bi mnogi. Da, trebao je tutnuti „nekome“ par tisuća maraka i bio bi pravi invalid s pravom mirovinom, ali pošto je vjerovao u „svoju Državu“ pripala ga je crkavica. Da je Mijo jedini bilo bi tužno. Na žalost Mijo je jedan od mnogih koji žive na rubu života koji nisu zaslužili takvu patnju, pa se često pitamo zašto hrvatski veterani na sebe dižu ruku. Da li je itko pokušao napraviti analizu počinjenih suicida i rekao koliko ih je „lažnjaka“? Ili ćemo hrabro tvrditi da među veteranskom populacijom nema „lažnjaka“?
Kako famozni Matići ili neki Crnoje u nekoliko dana mogu po potrebi i želji mijenjati svoje invalidske statuse dok drugi čekaju godinama samo da bi se pojavili pred Komisijom koja, obično, takovima prepolovi i ono malo što im po Pravilniku pripada, za razliku od malo prije kazanih kod kojih je „široke ruke“.
Kao i za desetke drugih koje su u prethodnim godinama „iskopale“ neke televizije, ne sigurno iz empatije, i Mijo je vjerojatno već danas zaboravljen i prepušten „cipelarenju“ institucija „njegove“ Države.
Što mogu na koncu reći do li: „Ne daj se Mijo. Nisi sam“. Na žalost ovo „nisi sam“ ne odnosi se na činjenicu eventualne pomoći Miji već na činjenicu tisuća sličnih njemu koji pokušavaju živjeti na rubu života još uvijek vjerujući u „svoju Državu“.
