Svjedočanstvo Stipe Mlinarića (7.dio)

Svjedočanstvo Stipe Mlinarića: Trojica pripadnika Turbo voda počistili su logor zadnji, kako nam je i bilo rečeno (7.dio) Stipo Mlinarić, pripadnik Turbo voda s Trpinjske ceste odlučio je za Narod.hr posvjedočiti o svom putu od Vukovara do logora, a zatim i što je sve prošao tamo. Ovo je posljednji dio njegovog svjedočanstva: Vrijeme u zatvoru Mitrovica sporo prolazi, dan traje kao godina. Najviše ubija neizvjesnost jer ne znaš koliko ćeš biti dugo utamničen. Siguran sam da je lakše zatvorenicima koji su osuđeni na sudu i znaju koliku su kaznu robije dobili. Mi niti smo suđeni, niti smo učinili nešto što se kosi s Međunarodnim ratnim pravom, a opet smo zatvoreni u logoru i ne znamo koliko ćemo dugo biti tamo.U toj situaciji najžalosnije je što nas u logoru drži u država koja stalno govori da ona nije bila u ratu. Nažalost, ta njihova laž je ostala do današnjih dana, a da nitko iz Republike Hrvatske nije podnio tužbu protiv Srbije što je s njezina teritorija topovima svih kalibara razaran Vukovar. Što su s njezinog teritorija uzlijetali avioni i bombardirali vukovarsku bolnicu i sve važnije objekte u gradu Vukovaru. Najočitiji je dokaz da smo mi, branitelji, iz Hrvatske bili u Srbiji znaci na njihovom teritoriju po logorima 9 mjeseci, a tu Republika Hrvatska ima kao svjedoka Međunarodni crveni križ iz Ženeve koji nas je obilazio cijelo vrijeme i sudjelovao kod razmjene zarobljenika. U Mitrovici sam propustio još dvije razmjene zarobljenika u trećem i petom mjesecu. Ne znam više koliko sam propustio razmjena od kada sam u logoru. Sada mi je malo lakše jer sam znao da neću ici u razmjenu jer mi je to major Medic obećao na ispitivanju. Stvarno je bio čovjek od rijeci. Smeće jedno izdajničko. Ovdje u Mitrovici je puno bolje jer smo mogli dobiti pakete od rodbine iz Bosne i Hercegovine ako ste imali nekoga tamo da vam pošalje. Tako sam i ja pisao roditeljima u poruci preko Crvenoga križa da mi ujak iz Livna pošalje paket. Jedan dan se otvaraju vrata i prozivaju moje ime. Mislio sam da me se Medic poželio kad ono paket iz Livna. Dovodi me čuvar do neke sobe gdje je već bilo par branitelja i pokazuje mi kutiju i govori da je otvorim da pregleda sadržaj. Kada sam je otvorio bio sam užasnut jer je na samom vrha paketa bljesnula šteka cigareta “Croatia”. Mislio sam da će me prebiti ovaj rezervist što me je vodio. On nije ni trepnuo samo je pogledao ostatak sadržaja u paketu i rekao “Može, idemo nazad u sobu”. Kada sam ušao u svoju sobu odmah su se okupili moji logoraški prijatelji i pitaju me što sam dobio. Ja onako ponosno izvadim šteku “Croatie” i kažem ” Ja i u Srbiji pušim svoje cigarete”. Svi su se obradovali kada su vidjeli barem natpis na kutiji cigarete svoje domovine. Jedan dio sam podijelio, a jedan dio ostavio za Popa i mene. Naravno, oni ne znaju da sam baš zbog tih cigareta skoro umro od straha. Netko od branitelja iz moje sobe je dobio mali tranzistor u paketu pa smo nekako uspijevali navečer u 22.00 sata slušati 1. program HRT radija “Dnevnik”. Slušali smo što se dešava u našoj voljenoj Hrvatskoj i hoće li spomenuti nas u logorima i hoće li najaviti neku razmjenu. Da ne bi trošili baterije jer druge nismo imali slušao je samo jedan tiho. Odabrali smo Josipa Lordana Lokija da sluša i prenosi nam informacije koje su bitne za nas. Loki je skoro svaku večer govorio da nas spominju na vijestima i da će skoro razmjena. Tako iz večeri u večer. Bilo nam je to sumnjivo pa smo mi uzeli tranzistor par dana kad ono niti slova o nama. Naravno da smo Lokija smijenili s mjesta spikera. Nije on ništa loše htio već je takvim izmišljenim vijestima htio podići moral kod nas da izdržimo ove teške dane. Hranu su nam dostavljali u velikim manirkama njihovi civilni zatvorenici. Znaci, ubojice i lopovi u pratnji vojnog policajca. Znali smo u manirci pronaći živog miša kako pliva u nekom varivu koje smo dobili taj dan za ručak. To nam je bio pozdrav od srpskih kriminalaca koji su radili u zatvorskoj kuhinji. Naravno da smo miša samo izbacili iz hrane i normalno podijelili i pojeli. Zbog jednog miša u logoru se ne baca hrana za stotinu gladnih usta. Isto su nam znali staviti žohare u vreću u kojoj nam donose kruh. Naravno da smo i kruh pojeli, a žohare nogama izgazili. Kako su sjekli kruh civilni zatvorenici na stroju uvijek je ostajalo dva veća okrajka od štruce kruha. Puno veća zato što su se bojali da ne odsjeku prste na stroju. Tu u sobi je bilo nekih branitelja koji su se stalno borili da dobiju okrajak jer je veći pa je znalo doci i do verbalnih okršaja. Znam sigurno da su ti što su se svađali za veći komad kruha nisu bili tako žestoki u ratu i nisu se napucali iz pušaka. Kada je stomak u pitanju onda su bez problema na prvoj crti. Nas par koji smo se držali zajedno jer smo se poznavali iz ratnih dana samo smo to promatrali i komentirali kako bi ti takvi ljudi u ratu pomogli kada su tako sitničavi. Ja nisam bio od onih kojima je bilo malo hrane. Valjda zbog svoje mršavosti i mladosti ali su meni veći problem bile cigarete. Tako sam znao mijenjati hranu za cigarete od onih koji nisu pušili, a isto bi dobili od Crvenog križa kutiju cigareta. Moram ovo spomenuti da je Josip Lordan Loki kada bi nastala svađa oko većeg komada kruha znao reci “Momci, zapamtite ovo! Ovaj okrajak iz Mitrovice će nas Vukovarce pratiti cijeli život”. Loki je bio stariji od mene 10 godina i imao je više životnog iskustva. Tada mi je to bila glupa njegova izjava u Mitrovici što sam mu odmah i rekao. Nažalost, 27 godina poslije često se sjetim Lokija i pomislim kako je imao potpuno pravo. Svađa oko “okrajka” se i danas odvija medu Vukovarcima. Loki je bio vizionar. Provodim i ljeto 1992. godine u zatvoru Mitrovica. Dani su pakleno vrući, a u sobi jedva da ima zraka za disanje. Gori beton i cigle u zatvoru, a nas stotinu u jednoj prostoriji. Stvarno je bilo vruće ljeto, ’92. Počinjemo na našem tranzistoru čuti na vijestima da se priča o razmjeni svi za sve. Da se pregovori vode u Mađarskoj i da bi se ubrzo trebali realizirati. Tih dana smo prvi put čuli da govore o nama na radiju i o razmjeni. Jedino tko nas je spomenuo je bio naš kardinal Franjo Kuharić kada je čestitao Uskrs. Tada je spomenuo i čestitao Uskrs i braniteljima koji su bili u srpskim logorima i daleko od svoje domovine i obitelji. Vidimo i po ispitivanju i cuvarima koji manje tuku da bi mogli skoro otići u razmjenu. Napokon sviće i taj 14.08.1992. godine. U zoru nas bude i prozivaju, a autobusi već čekaju u krugu zatvora. Sada sam malo sumnjičav i ne veselim se previše jer sam se opekao dva puta kada sam mislio da ću ubrzo biti na slobodi. Pojavljuje se i major Medić, valjda da nas isprati kao pravi domaćin. Čuo sam ga kad je rekao glasno – ako vas ponovo zarobimo nema više da prođete ovako, drugi put metak u glavu. Nije ga nitko previše doživljavao samo smo čekali da krenemo prema našoj voljenoj Hrvatskoj. Vozimo se oko 2 sata kada autobusi staju i počinju se okretati. Svijet mi se srušio cijeli ali srećom promašili su put pa okreću da bi došli na pravu cestu. Kao da mi je pala stijena sa srca kada sam vidio da su krenuli prema tabli Osijek. Popic nije sa mnom u busu jer su nas slagali po abecedi i on je iza mene. Vecinu branitelja iz mog autobusa poznajem što iz rata što iz logoraških dana. Došli smo blizu Nemetina oko 10.00 sati ujutro i tu su parkirali buseve i čekali da krene razmjena. Poznata slavonska ravnica, gledam je i najradije bih zaplakao od sreće , ali treba se strpjeti još jer nismo vidjeli hrvatske vojnike. Počinju se oko busa muvati neki četnici iz Borova sela, neke i poznajem iz viđenja. Kao da pogledom traže nekoga da ga izvade van. Dva vojna policajca su s nama u autobusu i stvarno sam polagao nadu u njih da neće pustiti ove domaće četnike u bus. Njih dvojica su nas putem znali opaliti pendrekom po leđima, valjda da ne zaboravimo gdje smo i što smo za njih. Oko podne dolaze mlade dame iz Međunarodnog Crvenog križa i donose nam šokantnu vijest – da se još pregovara oko razmjene i da se naši i srpski pregovarači natežu oko nekih pilota koji neće da pređu na srpsku stranu. Tako je kod razmjena zarobljenika, pitaju te na koju ćeš stranu ili ako želiš u neku treću zemlju. Naravno sve u prisustvu Crvenog križa. Naravno da sam jedva čekao da me to pitaju da mogu s ponosom reci u Republiku Hrvatsku. Da ovaj ljudski šljam što nas drži i dalje spuštene glave i s rukama na leđima čuju riječ Hrvatska. Kada su nam rekli da se još pregovara i da je sama razmjena upitna odmah mi je u glavi misao da se ne vraćam u logor. Živ sigurno ne, a mrtvog me mogu nositi gdje god hoće. Gledao sam koliko ih je napolju s puškama i postoji li šansa da pretrčim par kilometara do naših ovako slab i mršav. Bio sam siguran da to mogu, mislim da bih srušio i svjetski rekord na 1000 m kolika mi je bila želja da ugledam šahovnicu na hrvatskom vojniku. Poslije u Osijeku su mi rekli mnogi branitelji da su isto donijeli odluku da se ne vraćaju u Srbiju i da bi isto pokušali bježati prema našima. Provodimo cijeli dan toga 14.08.1992. godine u autobusu na +45 C sagnutih glava i rukama na leđima. Znoj mi kaplje kap po kap tako da se stvorila i mala barica od njega. Vode nam je donio Crveni križ tek popodne tako da smo stvarno skapavali od žeđi. Napokon razmjena kreće negdje oko 17.00 sati, ide autobus po autobus. Mislim da je to mjesto bilo u tom trenutku najsretnije mjesto na kugli zemaljskoj. Dolazi red i na moj autobus, ova dvojica vojnika što su nas čuvali izlaze napolje, a ulaze dva ruska unproforca. Mi svi sretni podižemo glave i počinjemo si čestitati što smo preživjeli pakao logora kad još jedan iznenadni šok. Ruski unproforci nas počinju udarati pendrecima i tjerati da spustimo glave. Počinjemo im psovati, ali oni razumiju to, srpska banda ih je to naučila prvo jer im je to njihov rječnik. Kada smo prošli otprilike 500 m autobus staje i izlaze unproforci, a ulaze hrvatski vojnici. Kakva erupcija oduševljena. Grlimo se s njima i ljubimo, neki i plaču od sreće. Naši nam daju sokove i cigarete, ma prava ludnica nastaje. Voze nas kroz Osijek na glavni trg. Ljudi stoje pored ceste s malom djecom i mašu nam u znak pozdrava. Na gradskom trgu kako izlazimo iz autobusa, prozivaju naša imena na mikrofon. Mislio sam da ću se onesvijestiti od sreće. Takav doček nisu imali ni naši vatreni nogometaši 2018. godine. Dočekali su nas i prijatelji koji su ranije izašli iz logora i oni koji su izašli u proboju iz Vukovara. Grljenju i ljubljenju nema kraja. Čekam da dođe i Pop jer je on autobus iza mene. Kad eto i njegove ružne face, grlimo se i ljubimo. Nalazimo i Zorana Jankovića, trojica pripadnika Turbo voda počistili su logor zadnji kako nam je i bilo rečeno. Nema veze isplatilo se, a i naplatilo. Ponovio bih sve isto, sve batine, glad, hladnoću i neizvjesnost, ma još toliko koliko sam bio samo da sam mogao taj dan zagrliti i izljubiti svoga brata. Nažalost, taj dan nisam dočekao nikada.