SVJEDOK SMRTI JEAN – MICHEL NICOLIERA

SVJEDOK SMRTI JEAN – MICHEL NICOLIERA: ‘Dok mi se sljevala krv iz uha, gledao sam kako Francuz Jean vrišti i plače od bolova. Plakao sam i ja…’ “Smo svi morali gledati kako mladi Jean vrišti i plače od bolova. I da, svi smo plakali, pa i ja. Plakao sam i tresao se dok mi se sljevala krv iz razbijenog uha… I zbog Francuza koji se valjao po podu i pred nama umirao, i zbog straha da će se to dogoditi i nama. Nemojte misliti da je tada bilo heroja među nama… Bili smo prestravljeni mučenjem” – kaže Dragutin koji je jedan od sedmorice preživjelih s Ovčare. PREŽIVIO OVČARU, ALI GA NITKO NE SLUŠA– Pričao sam i pričao… Bio sam pet puta u Haagu, pričao za brojne medije, ali nikako da se prenese ono što ja govorim. Već 25 godine objašnjavam što sam doživio na Ovčari i navodim imena, ali ne samo da nema poštenog procesuiranja, nego istina nema ni u medijima kao da je Ovčara hrvatska sramota – počeo je Dragutin rezervirano i ljutito, a onda se ipak “omekšao”: – Jedna od medijskih neistina jest da sam ja osobno vidio kako Štuka ubija Jean – Michela. Nisam, ali Štuka je to navodno sam priznao Vilimu Karloviću koji je također sa mnom preživio Ovčaru. Vido sam, međutim, Kemu koji je Francuza pred mojim očima gotovo ubio od batina. Čim je ušao, pitao je: “Gdje je Francuz?” Jean je odmah istupio. “Dođi, majku ti ustašku, Kemo će ti pokazati”… Kemo ga je tako tukao nekom palicom, a mi smo svi morali gledati kako mladi Jean vrišti i plače od bolova. I da, svi smo plakali, pa i ja. Plakao sam i tresao se dok mi se sljevala krv iz razbijenog uha… I zbog Francuza koji se valjao po podu i pred nama umirao, i zbog straha da će se to dogoditi i nama. Nemojte misliti da je tada bilo heroja među nama… Bili smo prestravljeni mučenjem… – kaže Dragutin, čovjek u poznim godinama kojeg ovih dana očekuje operacija koljena: – Star sam čovjek, ali naravno da je to posljedica svega… Ja sam 4,5 mjeseca bio bos u Sremskoj Mitrovici jer mi je jedan Duško ukrao gojzerice. Pomislio sam, “da’bog da nikad ne prohod’o”, a sad se bojim da mi se ta kletva vratila, jer eto, sad ja ne mogu hodati (smijeh). Šalu na stranu… Bolnije od batina na Ovčari jest to da je Kemo živio do prije par godina živio u selu kraj Vukovara i da smo to uporno prijavljivali. Međutim, on je umro ne dočekavši da mu policija pokuca na vrata, a Štuka živi u Srbiji i pod statusom svjedoka suradnika normalno živi. Sretan sam zbog ovog Ružinog poteza – kaže Dragutin Berghofer i objašnjava kako su on i još šestorica ljudi uspjeli izbjeći smrt na Ovčari: KAKO SAM SE SPASIO – Spasio me sin doktora Ivankovića koji je bio rezervist JNA. Doktor Ivanković je do rata bio ugledni šef kirirgije, a onda je i on u tom ratnom ludili doživio svojevrsnu nepravdu, pa je napustio Vukovar. Inače, dobar čovjek… Njegov sin je uz mene spasio i Stjepana, a Čakarića je spasio jedan četnik Ćelo. Svi su preživjeli s Ovčare, čini mi se, poumirali, osim mene i Karlovića kojeg je, po njegovom priznanju, spasio upravo Štuka koji se hvalio ubojstvom Jeana. Ubojica Štuka spasio ga je samo zato jer je poznavao Karlovićevog prijatelja iz Rume. Tako da, ljudske živote tada su spašavale ili bizarni detalji, ili sam Bog – dočarao nam je Dragutin koji je, čini se, od djetinjstva osuđen na patnje: – Mene su ’45. godine kao 4-godišnje dijete zatvorili partizani i to zbog mog njemačkog prezimena, ali Ovčara nije svo zlo koje mi se dogodilo. O onom, puno gorem, teško mi je pričati – zastajkuje Dragutin. – Meni su ti žvalavi i prljavci od kuće odvukli 27-godišnju kćer i… Danima su je držali zatočenu, činili znate već što… Ne želim to ni izgovoriti. A onda su je ubili… Našli smo je bačenu na neku hrpu. Svašta sam prošao, ali se ne dam. Ipak, sve mi to dolazi u san, i Ovčara i jauci… Ipak, najgore mi je kad me u snu posjeti moja kćer – zajecao je Dragutin.