Temeljni dokumenti „Srpskog sveta“ u kontekstu srpske hegemonističke matrice

Kao što smo prošli put zaključili kada smo se bavili čl. 5 NATO-a da je suštinska razlika između velikosrpskih platformi Srpskog sveta i Velike Srbije u tome što je modus operandi prve u izazivanju „unutarnjeg krvarenja“ (tj. destabilizacije) u tzv. „srpskim zemljama“, dok se kod platforme Velike Srbije radi(lo) o nastojanju za promjenom granica – oružanim putom, ovim razmišljanjem idemo dalje u raščlambu temeljnih dokumenata na kojima počiva platforma „Srpski svet“, i to uglavnom uz pomoć vrhunskog srbijanskog analitičara Tomislava Markovića i njegovih zapažanja na ovu temu…

Kao što smo prošli put zaključili kada smo se bavili čl. 5 NATO-a da je suštinska razlika između velikosrpskih platformi Srpskog sveta i Velike Srbije u tome što je modus operandi prve u izazivanju „unutarnjeg krvarenja“ (tj. destabilizacije) u tzv. „srpskim zemljama“, dok se kod platforme Velike Srbije radi(lo) o nastojanju za promjenom granica – oružanim putom, ovim razmišljanjem idemo dalje u raščlambu temeljnih dokumenata na kojima počiva platforma „Srpski svet“, i to uglavnom uz pomoć vrhunskog srbijanskog analitičara Tomislava Markovića i njegovih zapažanja na ovu temu…

Jedno od polazišta ‘Strategije nacionalne bezbednosti Republike Srbije” je briga o srpskom narodu van granica ‘matice’, te da je zaštita srpskog naroda gdje god  on da živi – uvjet opstanka Srbije.

Dok objema rukama, Aleksandrom Vulinom, Miloradom Dodikom, vazalnom prosrpskom Vladom Crne Gore i kosovskim Srpskom listom udarnički stvara Srpski svet, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić uporno negira da radi ono što je svakom očigledno. Naime, nedavno je, na pitanje novinara Al Jazeere Balkans da prokomentira sintagmu Srpski svet Vučić odgovorio (vjerojatno pod pritiskom Angele Merkel koja je time moguće uvjetovala  dolazak u Beograd) kako “Srpski svet nije dio službene politike Srbije“?!

No ipak, službena politika države nalazi se u državnim dokumentima koje donose tijela vlasti, a postoji čitav niz dokumenata koji nedvosmisleno govore o stvaranju Srpskog sveta. I svi su dostupni na službenim stranicama Vlade Srbije. Na toj stranici, može se pronaći “Strategija nacionalne bezbednosti Republike Srbije”, koju je Narodna skupština usvojila krajem studenoga 2019. godine, u vrijeme kada je na čelu Ministarstva odbrane stajao Aleksandar Vulin.

Jedno od polazišta “Strategije” je “briga o srpskom narodu van granica Republike Srbije”, tu se navodi da je “zaštita srpskog naroda gdje god on živi“ – “uvjet opstanka Republike Srbije”. Je li ovo strategija sigurnosti jedne države koja se odnosi na sve njene građane, svejedno kako se oni nacionalno izjašnjavali ili je u pitanju strategija jednog naroda?

Strategija sigurnosti zadire čak i u sferu kulture i vjerskih pitanja: “Nacionalno jedinstvo i razvoj kulturnog, vjerskog i historijskog identiteta od velikog je značaja za očuvanje srpskog naroda i nacionalnih manjina.” Potom slijedi čvrsto obećanje i plan daljih postupaka: “Republika Srbija kontinuirano će raditi na jačanju nacionalnog jedinstva. Bit će poduzete mjere radi jačanja kulture kao kohezivnog i razvojnog faktora društva te radi zaštite i razvoja srpskog jezika i ćiriličkog pisma.”

Najproblematičnija rečenica u “Strategiji“ glasi: „Očuvanje Republike Srpske jedan je od vanjskopolitičkih prioriteta Republike Srbije.” Riječ je o grubom narušavanju suvereniteta druge države – BiH. Naime Republika Srpska nije dio Srbije, već jedan od entiteta BiH.

Što citirana rečenica konkretno znači objasnio je Vulin nekoliko mjeseci prije donošenja “Strategije”, u svibnju 2019. godine, na obilježavanju Dana Vojske RS-a u Banja Luci. One iste vojske koja je počinila najstrašnije zločine u Europi poslije Drugog svjetskog rata, uključujući genocid počinjen u Srebrenici, pa zato njeni zapovjednici sjede po zatvorima diljem svijeta. Tom prilikom Vulin je rekao: “Republika Srpska je uvijek prioritet politike Vlade i predsjednika Republike Srbije. Republika Srpska nema svoju vojsku, ali srpski narod ima svoju vojsku.” Dakle, Vojska Srbije je nadležna i za građana BiH, one koji žive u RS-u. Jasno da jasnije ne može biti.

„Povelja o srpskom kulturnom prostoru“

Devet mjeseci prije usvajanja “Strategije nacionalne bezbednosti”, dakle početkom 2019. donijeta je “Povelja o srpskom kulturnom prostoru”, koji su potpisali ministar kulture Srbije Vladan Vukosavljević i ministrica prosvjete i kulture RS/BiH-a Natalija Trivić. To je prirodan redoslijed poteza; i devedesetih su prvo intelektualci i kulturnjaci obavili svoj dio posla, a tek potom su oružane snage krenule u izvođenje njihovog kulturnog programa. U “Povelji” piše da “granice kulturnog prostora nije moguće svesti u granice jednog političkog, odnosno državnog prostora” te ministri izražavaju “prirodnu težnju za uzajamno suglasnom kulturno-prosvjetnom politikom”.

Drugim riječima, kulturnu i prosvjetnu politiku u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sjevernoj Makedoniji… neće određivati ministri kulture i prosvjete tih zemalja, već će to činiti resorni ministri iz Srbije i RS/BiH. Bar za one građane koji se izjašnjavaju kao Srbi. Kakva je ideološka podloga kulture i prosvjete o kojima je u “Povelji” riječ jasno se vidi iz dijelova u kojima se govori o srpskim stradanjima koja povezuju i utemeljuju srpski narod.

S druge strane, “Povelja” tvrdi da “postoji snažna tendencija da se izolirani ili konstruirani događaji iz davnijih ili nedavnih međunacionalnih sukoba, revizionističkim diskursom bez dubljeg utemeljenja, nametnu kao obavezujući narativi u kojima je srpska strana bezuvjetno negativno markirana”. U prijevodu to glasi: Ne priznajemo genocid u Srebrenici, ne priznajemo nikakve masovne zločine, ne priznajemo presude Haškog tribunala, ne priznajemo odgovornost ni za što, nikakvog udruženog zločinačkog poduhvata nije bilo, poričemo sve užase koje smo počinili. U ime jedinstvenog srpskog kulturnog prostora, koji se nekad zvao Velika Srbija, a danas Srpski svet.

Dan svesrpskog jedinstva

Nisu dužnosnici Srbije i RS/BiH-a stali na “Povelji”, to je bio tek početak usuglašavanja u srpskom jedinstvu. Parlamenti Srbije i RS/BiH donijeli su istovjetan Zakon o ćirilici istog dana, 15. rujna 2021., baš na novo-uspostavljeni praznik – „Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave“.

Spomenuti praznik također je uspostavljen zajednički, krajem kolovoza 2020., na sastanku rukovodstava RS/BiH i Srbije. Vučić predložio, Dodik prihvatio i – riješena stvar. Vučić i njegova posluga pozvali su Srbe širom regije i svijeta da ponosno istaknu srpske zastave, ne obazirući se na zakone država u kojima Srbi žive. Koga briga za neke tričave pravne regule, “ovo nije samo državni praznik, već svesrpski”, kako reče Vučić prošle godine, kad je izmišljao novi praznik, navodno, po ugledu na albanske nacionaliste.

Prema mišljenju novinarke Višnje Starešne, indikativno je da je taj Vučićev nacionalni praznik Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, koji se slavi 15. rujna, odabran u spomen na početak proboja Solunskog fronta, nosi i jednu drugu vrlo egzaktnu povijesnu simboliku. Naime, 15. rujna 1935. njemački je Reichstag pod vodstvom tadašnjeg kancelara Adolfa Hitlera donio zakon o jedinstvenoj njemačkoj zastavi sa svastikom, kao i paket Nürnberških rasnih zakona, dometnuvši da ona „zbilja ne vjeruje da je Vučić sa suradnicima birao datum za Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave po nacističkom uzoru. Ali možda ima nešto i u podsvijesti“.

Strategija za srpsku dijasporu

Nije to sve, mnogo prije pobrojanih dokumenata donijeta je “Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu”. Bilo je to davne 2011. godine, još u vrijeme vladavine Borisa Tadića. Druge su stranke bile na vlasti, drugi političari i opcije, ali je priča ista. U tom dokumentu se kritizira bivša SFRJ bez ikakvog razloga, po nacionalističkom „difoltu“/narativu: “Srpski narod u jugoslavenskim državama nije doživio punu integraciju i političku emancipaciju.”

U istom dokumentu piše da politika Srbije prema “srpskom narodu u regiji mora biti jedan od osnovnih stubova naše vanjske i značajan segment prosvjetne i kulturne politike”, što je preteča politike koju danas vodi Vučić. Stavlja se naglasak na unapređenje kulture u RS/BiH-u, što Vučić upravo radi Zakonom o ćirilici i “Poveljom o srpskom kulturnom prostoru”.

Tu se javlja i ideja da je Srpska pravoslavna crkva centralna institucija za Srbe van Srbije, pa zato država treba da joj “pruži svaku logističku podršku”. Kako ta podrška izgleda u praksi vidjeli smo tokom litija/procesija za obranu vjere i obaranje vlasti u Crnoj Gori, a potom i tijekom crkvenog sastavljanja vlade u manastiru Ostrog.

U “Strategiji” su navedene smjernice za djelovanje u susjednim državama, pa je npr. za Crnu Goru bilo predviđeno sljedeće – “osigurati srpskom narodu ravnopravnost i pravednu zastupljenost u državnim ustanovama, državnoj upravi i lokalnoj samoupravi”. To je bio jedan od ključnih argumenata u političkoj kampanji prosrpskih stranaka prethodnih godina, čim su došli na vlast odmah su srpstvo prihvatili kao preduvjet za obavljanje državnih funkcija. (Točnije – velikosrpstvo s četničkim predznakom.)

Mala velika Srbija

Kao što vidimo, “Srpski svet” ne samo da je službena politika Vučićevog režima, već su temelji za njegovu gradnju postavljeni u ranijem, takozvanom demokratskom razdoblju. Specifičan je to arhitektonski poduhvat – izgradnja “Srpskog sveta” izvodi se destabiliziranjem susjednih država. Mijenjaju se u srpskoj politici akteri, partije, sumnjiva lica, vlade i ministri, ali hegemonistička matrica ostaje ista.

Srbija ne odustaje od velikodržavnih pretenzija, granice susjednih država smatra provizornim i privremenim, a ujedinjenje srpskih zemalja – kako reče Vulin – zadatkom koji će obaviti aktuelna generacija srpskih političara. Vučić i njegova svita su se toliko osilili da čak i ne kriju svoje namjere, već ih mirno stavljaju u službene državne dokumente. U pitanju je igra otvorenim kartama iz špila za specijalne namjene. Sve karte su identične – na svakoj stoji mala slika Velike Srbije.

Za pretpostaviti je da navedeni pravni akti nemaju suglasnost Venecijanske komisije (koja je osnovana na kraju tzv. „hladnog rata“ (1990.) od strane Vijeća Europe), upravo radi odgovora na urgentna pitanja u vrijeme uvođenja suvremene liberalne demokracije u državama koji su u to vrijeme napuštale socijalizam. Naime, čini se da se Srbija okrenula pravnim rješenjima koja su usvojena u Ruskoj Federaciji, pod nazivom Ruski svijet. U ovom kontekstu podsjećamo na redoslijed donošenja predmetnih pravnih akata:

1. Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu (2011.);
2. Povelja o srpskom kulturnom prostoru (početak 2019.);
3. Strategija nacionalne bezbednosti Republike Srbije (studeni 2019.);
4. Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave (kolovoz 2020);
5. Zakon o ćirilici (15.rujna 2021.)

U ovom kontekstu ističemo, kao recentan primjer, da je ovih dana predsjednik Crne Gore Milo Ðukanović ponovo optužio Rusiju i Rusku pravoslavnu crkvu za revizionizam i destabilizaciju Crne Gore u pokušaju da udovolji “imperijalnim ambicijama” službene Moskve i “velikosrpskim ambicijama Beograda”.

Naime, mitropolit Ruske pravoslavne crkve Ilarion Alfejev (čelnik Odjela za vanjske crkvene odnose Moskovske patrijaršije), je u subotu (18.9.2021.) izjavio da je “sramota za Crnu Goru što je na njenom čelu lider koji nije u stanju ujediniti stanovništvo, već koji radi na tome da dođe do podjela i konflikata. ,Bruka’ je bila i to što srpski patrijarh (Porfirije Perić), koji je došao kako bi ustoličio mitropolita (Joanikija Mićovića), nije mogao mirno doći do Cetinja jer su pristalice Ðukanovića angažirali ljude koji su ga u tome sprječavali”.

Mogući zaključak

Možda se u ovom puzajućem velikosrpskom kontekstu može protumačiti i izjava predsjednika RH Zorana Milanovića da je umalo otkazao odlazak na Opću skupštinu UN-a u New York, zbog “ozbiljnih stvari koje se događaju kod kuće, u regiji, susjedstvu, a o čemu smo govorili zadnjih dana i nažalost opet ćemo”… kako je kazao. Jasno je da se to odnosi na situaciju oko Crne Gore i na nedavni posjet predsjednika Đukanovića a koji je izazvao velike reakcije u Srbiji, uključujući i one od tamošnjeg predsjednika Vučića.

U tom je sklopu kazao i da će se u New Yorku sastati s predsjednikom Turske Recepom Tayipom Erdganom, koji se ovih dana susreo s Aleksandrom Vučićem u Istanbulu.

Indikativno je i da je predsjednik Milanović na put u SAD pozvao i Kolindu Grabar-Kitarović, koja će, iako neće biti dio službene delegacije kao bivša predsjednica, u vrijeme zasjedanja UN-a, odraditi dio neformalnih sastanaka. Glede toga Grabar Kitaroviće je izjavila: „obavljam dužnosti u području međunarodnih odnosa, sigurnosne politike i drugih elemenata u sklopu programa rada Ureda bivše predsjednice”.

S obzirom na navedeno, moglo bi se pretpostaviti da će u New Yorku biti uz javnu/uobičajenu diplomaciju i onoga što potpada pod pojam tajne diplomacije a vezano uz situaciju na Zapadnom Balkanu (poglavito u Crnoj Gori i BiH).

Naime, izgleda da su se Vučić i Moskva zadnjim događanjem na Cetinju približili crvenoj liniji, prelazak koje bi značio ugrožavanje hrvatskog suvereniteta, odnosno RH kao članice EU i NATO-a.