Tko će voditi SOA-u i MUP?

Najnoviji, javno i besramno izrečeni zahtjevi MOST-a, za nadzorom MUP.a (a govori se i o SOA-i), upućuju na dva, ozbiljna problema „Na upit hoće li inzistirati da MUP i SOA ostanu HDZ-u Karamarko je naglasio da pitanje sigurnosti nije pitanje političke pripadnosti. „Razgovarat ćemo o imenima. Ono što vam mogu jamčiti jest da će ljudi koji će se brinuti o sigurnosti naše djece, biti vrhunski stručnjaci“,rekao je.“ Neka mi nitko ne zamjeri, ali ovo mi liči na onu:-„Jamčim da Vam dlaka sa glave ne smije faliti, ali za glavu vam, na žalost, ne mogu jamčiti“!! Sigurnosna politika je primarni problem Republike Hrvatske nakon 2000.godine. Problem svih problema. Od tada je prošlo punih 15 godina i nijedan od ministara unutarnjih poslova i ravnatelja sigurnosno-obavještajnih agencija nije znao (ili nije imao političku potporu) postaviti sustav koji će osigurati minimum državnih interesa. Nedefiniranje sigurnosne politike unutar 15 godina, sporadično i "traljavo" definiranje i nikako ili neredovito davanje „Smjernica za rad sigurnosnim i obavještajnim službama“ govori o nedopustivom odnosu vlada Ivice Račana, Ive Sanadera, Jadranke Kosor i Zorana Milanovića prema tom području državnih poslova. S tim da se vlade Ivice Račana i Zorana Milanovića razlikuju od vlada Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Prve dvije su bile maliciozne i namjerno su djelovale razarajuće na sigurnosni sustav, a druge dvije su u tom području bile indolentne, nesposobne nositi se sa sukreatorima sigurnosne politike Stipom Mesićem i Ivom Josipovićem (odnosno udbaškom dinastijom koja je nadzirala i „sukreirala“ sigurnosnu politiku RH preko predsjednikovog savjetnika za sigurnost). Na žalost, niti savjetnik za pitanja nacionalne sigurnosti Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović se nije pokazao doraslim odgovoriti zahtjevnim zadaćama. Pokazao je to prvo u travnju prošle godine, prigodom javnog priznanja vlade Zorana Milanovića da (uz proračun za 2015.godinu) nisu izradili Smjernice za rad obavještajno-sigurnosnim agencijama, a oni koji znaju abecedu sigurnosne politike, znaju što to znači. Drugi moment kada se očekivala njegova reakcija je bio prigodom javno objavljenog godišnjeg "Izvješća SOA-e", koje je izrađeno na tako diletantskoj razini, da je očitovalo sav jad i bijedu sigurnosnog sustava. Treći, možda i najveći „gaf“ je bio utemeljenje predsjedničinog Vijeća za domovinsku sigurnost. Kako u pogledu sastava, tako i u pogledu kasnijeg djelovanja. Nereagiranje na makinacije unutar vojno-obavještajne agencije, afere SOA-e, poglavito u području "dilanja" dokumenata, stavljanje "službi" pod potpuni nadzor stranačke politike od strane Ranka Ostojića i pristanak djelatnika na svim razinama služiti dnevnopolitičkim potrebama stranke SDP i ideologije na vlasti, pristanak na bavljenje najnižom razinom iz vrlo zahtjevnog spektra obavještajno sigurnosnog arsenala, samo su dio propusta, ali i kratak opis alarmantnog stanja u sigurnosno-obavještajnom sektoru. Nereagiranje ureda Predsjednice na neodrživo stanje u sigurnosnom sustavu u protekloj godini, upućuje na to da njen savjetnik ne razumije resor u kojemu "savjetuje" Predsjednicu. Diletantsko, bezobrazno prizemno i površno, javno objavljeno, Izvješće SOA-e, samo je potvrdilo sve ove pretpostavke. Politički pamflet u službi dnevne politike. Puno sam već lamentirao o tome. I na žalost, bio u pravu. Hrvatska je sputana korupcijom, lobijima i interesima, partitokrativnim upravljanjem represivnim aparatom i javnim službama, nesposobnim "uvaženim" stručnjacima za ovo i ono, prodavačima magle. Od 2000.godine (2002.) RH nema definiranu i konsenzualno prihvaćenu "Sigurnosnu Politiku". Sigurnosni sustav RH paraliziran je 2000.godine od strane protuhrvatske osovine Mesić - Račan, a nakon toga se pristupa njegovoj sustavnoj disoluciji. Sigurnosna politika, (majka svih politika), koja determinira vanjsku, unutarnju, javnu, ekonomsku i sve druge aspekte sigurnosti, omogućuje preduvjete za kreiranje autonomne vanjske i unutarnje politike, ekonomske neovisnosti, obranu teritorijalnog integriteta i sveukupnost interesa jednog političkog naroda i države, ne postoji od 2002. a ne provodi se od 2000.godine. Sigurnosni sustav erodira, urušio se, njegovi ostaci se bave dilanjem klasificiranih dokumenata, trguju pikanterijama iz "zanimljivih" biografija, izvršna vlast od njih traži da se bave poslovima na najnižoj razini, uhođenjem, prisluškivanjem političkih protivnika i drugih "nepoćudnih" osoba, sa ciljem prikupljanja podataka radi eliminacije protivnika. U zadnje vrijeme i za neke, još prizemnije (ili podzemnije) poslove. Predsjednica je imenovala i svoj glasoviti Savjet za domovinsku sigurnost. Bolje bi bilo da je napravila "muzej voštanih figura"! Još riječ nisu progovorili o stanju domovinske sigurnosti ,a i slijepac vidi što se događa. Dodamo li tome stanje u DORH-u, Vojnoobavještajnoj agenciji (gdje polupismeni ministar bez obrazloženja, preko medija smjenjuje čelnog čovjeka), pravosuđu, policiji. Da, Republika Hrvatska je sigurnosno nepokrivena, slijedi val subverzivnih djelovanja koji je logična posljedica produbljivanja sukoba dva duboko antagonizirana politička tabora i konglomerata različitih interesa unutar svakog od njih i između njih. Najnoviji, javno i besramno izrečeni zahtjevi MOST-a, za nadzorom MUP.a (a govori se i o SOA-i), upućuju na dva, ozbiljna problema: a) Da se nova vlada pokušava dogovoriti u ozračju potpunog nepovjerenja, koje ne jamči ni stručnost, ni dugovječnost ni opće dobro, niti opću, javnu o državnu sigurnost, i b) da u MOST-u nisu svjesni što je to sigurnosna politika, koja sve područja obuhvaća, kako se definira, usvaja i provodi. Umjesno je, zato, postaviti pitanje:-„ Što je od svega navedenog opasnije i ima li pravo Tomislav Karamarko raditi kompromise u tom području?!! Istina je da u svakoj, pa i ovoj nezavidnoj situaciji postoji odgovarajući "modus operandi" No, čime nam to MOST jamči da je sposoban preuzeti odgovornost za najzahtjevnije područje državnih poslova u svakoj normalnoj državi?