TKO POKUŠAVA PODVALITI DAMIRU KRSTIČEVIĆU?! Istraživali su Krstičevića, a nisu srpske ratne zločine?!

Puno je tragova koje bismo mogli slijediti dok tragamo za onim tko je pokušao u javnost plasirati laži o ratnom putu generala Damira Krstičevića. Kojim god tragom bi išli, na kraju bismo došli na isto mjesto – pred jazibinu kukavelji koja je za sitne politikantske interese pokušala uprljati cijeli Domovinski rat. Damir Krstičević, naime, nije samo kandidat na izborima. On je legenda i junak Domovinskog rata. On je simbol hrvatske slobode. Kad se usudio otvoreno kritizirati tadašnjeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, mnogi su Damira Krstičevića pokušali svrstati u nekakvu navodnu struju koja je iznutra rušila stranačkog šefa. Tvrdilo se da je riječ o pobornicima radikalnije desne političke opcije. Međutim, kad je na izborima za novog stranačkog predsjednika Damir Krstičević postao šef izbornog stožera Andreja Plenkovića, teoretičari zavjere ostali su zbunjeni. U njihovim scenarijima nema mjesta za ljude sa stavom, za one koji ne pristaju biti dio grupe kojom netko upravlja i koji misle svojom glavom. U tom kratkom vremenu se takvim svojim potezima Damir Krstičević predstavio kao čovjek s kojim se ne može manipulirati, odnosno kao političar za kojim hrvatsko biračko tijelo uporno traga. Smisao upornog traženja tzv. Trećeg puta, od Laburista, preko OraHa i Živog zida do Mosta jest baš u tome. Traže se političari koji imaju stav i kojima se može vjerovati. Damir Krstičević je pokazao da mu se može vjerovati još od prvog trenutka kad je, čini mi se,  negdje u srpnju 1991. pristupio Hrvatskoj vojsci. Kao zapovjednik IV. gardijske brigade to je stalno potvrđivao, a kruna njegove dosljednosti bio je potpis na pismo dvanaestorice gnerala, zbog čega je Stipe Mesić potpisao njegovo prerano umirovljenje. Znao je pitomac West Pointa kakve će biti posljedice tog njegovog potpisa, ali svejedno je potpisao, jer mislio je da tada treba progovoriti o sve glasnijem omalovažavanju Domovinskog rata. Mogao je general Damir Krstičevć odbiti potpisivanje tog pisma, kao što su ga odbili i neki njegovi kolege, također generali i također zapovjednici gardijskih brigada. Takvi su izabrali drugi put. Difamirali su vlastite ministre zbog nabave kamiona, da bi sve nakon godina sudovanja palo u vodu i pokazalo se kao gruba politička igra bivšeg predsjednika i njegovih posilnih. Nije pismo htio potpisati ni general koji sad od Milanovića traži pomoć u zaustavljanju srbijanskog proglašavanja nadležnosti za suđenje hrvatskim braniteljima. Kad je cijeli Domovinski rat kriminaliziralo, što je bila podloga za taj sporni zakon, general nije htio uz dlaku svom prijatelju Stipi. Pokušavajući s distance gledati ovo što se želi podvaliti generalu Damiru Krstičeviću, moram zaključiti da ima i nešto dobro u tome. Pokušaj je toliko jadan da junaku Domovinskog rata nije uspio naškoditi. Međutim, na površinu je isplivalo nešto drugo. Mi danas znamo da se u hrvatskim obavještajnim službena netko bavio Damirom Krstičevićem. Netko se bavio generalom kojem je prethodno bilo povjereno zapovijedanje gardijskom brigadom. Netko je istraživao prošlost generala koji je vodio najteže operacije u Domovinskom ratu. Zašto, s kojim ciljem? Mi također danas znamo da puno srpskih zločinaca iz Domovinskog rata nije dospjelo pred haški sud jer Tužiteljstvo tog tribunala nikad od Hrvatske nije dobilo uvjerljive dokaze zbog kojih bi tim ljudima trebalo suditi. Očito ih u Hrvatskoj nitko nije prikupljao. Zašto? Tko je to trebao raditi? Srbijanske ratne zločine i zločince trebali su istraživati isti oni ljudi koji su bili zauzeti generalom Damirom Krstičevićem. Dakle, zašto su oni istraživali njega, a nisu radili svoj posao?! Odgovor na ovo pitanje savršeno je jasan. Službe koje su trebale čuvati državu od obavještajne ugroze i koje su trebale prikupljati podatke o ratnim zločinima i zločincima nisu radile svoj posao nego su se bavile pravljenjem dosjea koji se mogu po potrebi upotrebljavati za unutarnje političke i kadrovske borbe. Takvi dosjei sačuvani u nekim kućnim arhivama kao što vidimo još i danas po potrebi ugledaju svjetlo dana. Na sreću, kakvi su bili kreatori tih ideja, takvi su bili i istražitelji, pa sve skupa ispada jadno i pomalo smiješno. Pokušaj podvale generalu Damiru Krstičeviću s tim i takvim dosjeima otkrio nam je da Hrvatska još uvijek nije potpuno raščistila s jednima tužnim dijelom svoje bliže prošlosti i da se akteri tadašnjih političkih događaja pokušavaju vratiti na političku scenu. U tom njihovom pokušaju grijeh Damira Krstičevića je u tome što misli svojom glavom i što ne dopušta da ga se stavlja u nikakve klanove i struje.