Tomić božićnim tekstom ismijava Hitreca i komunističke uznike

Među onima koji se razmeću hrvatstvom i kršćanstvom mnogo je takvih koji, da ne mrze, ne bi znali reći zašto su živi, piše Tomić Ante Tomić u novoj kolumni napao je Hrvoja Hitreca zbog njegovog teksta o slavljenju Božića u komunizmu. Iako ga u tekstu nije spomenuo, aludirao je na njega citiravši dijelove njegova teksta. Prenosimo dio Tomićeve kolumne u kojoj on očito ima drugu perspektivu slavljenja Božića u komunizmu. "U našoj kući, što ja pamtim, nije se slavilo samo kad je umrla moja mama. Takav je onda bio nemilosrdni običaj, a ne bi me čudilo da se mnogi i danas toga drže, da se božićno drvo ne kiti ako vam je tkogod umro, pa i ako će to slomiti srce nekog djeteta. Svih drugih godina crnogorično stablo, obično bor, svjetlucalo je u kutu naše kužine, s malim Isusom na slami ispod njega, dok je bakalar krčkao u loncu na špaheru, tuka s krumpirima cvrčala u rerni, sarme se motale nježno kao dojenčad u pamučne pelene i tijesto za fritule dizalo pod čistom kuhinjskom krpom na prozoru. Slike prazničnog obilja i radosti vidim i danas kroz žutu svjetlost iza zamagljenih okana, zauvijek su mi konzervirane u jantaru uspomena, i posve drugačije od slika jednog drugog pisca koji pamti 'vremena kada su gradski trgovi bili pusti i ljudi se vukli sivim ulicama, a ako bi dežurni milicajac opazio nekog bijednika koji kriomice vuče bor prema stanu - jadnika je izudarao pendrekom po glavi, a bor izgazio nogama'. Dobra dva desetljeća živio sam u socijalističkoj Jugoslaviji i baš nijednom nisam vidio ništa ni nalik ovome. Iskreno, opis me nešto i zbunjuje. Ne mogu ni zamisliti da katolički mučenik ulicom zapuhan vuče cijelo stablo, pa još kriomice, valjda pokrivenog ženskim kaputom i predstavljajući ga svojom zaručnicom, a još mi je zagonetnije da su snage reda zbog toga mlatile pendrekom po čuturi. Možda je i bolje da nisam znao za to. Premda je opasnost odavno minula, i danas se stresem od užasa kad pomislim kako smo mi, ništa ne sluteći, veselo odlazili na ponoćku, kako smo sjekli zadružne borove i kitili ih sjajnocrvenim i zelenim kuglama, kako smo slagali male Betleheme blaženo nesvjesni opasnosti kojima se izlažemo. Kakvim smo samo čudom izbjegli da nas nijedan udbaški špicl nije prijavio, pa da milicijski odred bane u našu kuću i sve psujući nam ustašku majku prevrne ukrašeno stablo, prolije bakalar, prospe sarmu i fritule, zaplijeni pečenu tuku i Jugotonovu kazetu “Christmas With Kićo” Krunoslava Kiće Slabinca iskida na ovolicne komadiće, a sve nas, od najmanjega do najvećega, potjera da idućih nekoliko Božića, zatvoreni u lepoglavskim tamnicama, “Radujte se narodi” pjevamo u sebi. Da je zbrojiti sve naše Božiće, sakupilo bi se milenij do dva robije, a mi, budale, ne samo da smo slavili svoje, već smo kratko iza Nove godine odlazili i prijateljima pravoslavcima, s vrata im vikali “Hristos se rodi” pa se gostili žitom sa šlagom i slatkim od dunja. Valjano pečena mlada prasetina i hrskavo kiselo zelje začinjeno mljevenom ljutom paprikom divno su razvijali ekumensko raspoloženje među nama. I prije 1990. mogli ste imati bakalar, fritule i pečenku, adventski vijenac i okićeno božićno stablo. Ponoćke su se držale i onda i na njima nije manjkalo naroda. Po duši govoreći, samo su nekadašnji partijski sekretari i usrani slabići zazirali od njih, i samo takvi danas izmišljaju stravične priče kako je milicija batinala katoličke vjernike i gazila im borove. Izmišljaju ih da bi sakrili svoj kukavičluk, a i zato što ogorčene i bijesne ljudske mizerije naprosto nekoga moraju mrziti. Među onima koji se razmeću hrvatstvom i kršćanstvom mnogo je takvih koji, da ne mrze, ne bi znali reći zašto su živi, i nije to zaista ni osobito dobar, ni osobito loš smisao života, ali bi ipak bio red da se, makar u božićno vrijeme, obuzdaju i prestanu lajati", piše Tomić za Jutarnji list.