Tomislav Merčep: Vukovaru se moglo i moralo pomoći više; bi li se obranio, to nitko ne zna

O Vukovaru ima toliko priča da ja samo mogu reći da Tomislav Merćep nije bio u ratu s nekima koji se danas predstavljaju da su u njemu bili vodeći ljudi. Ja, tamo gdje sam bio, te nisam vidio. Mnogi koji su bili sa mnom ih isto nisu vidjeli i jedini je zaključak da je vođeno više ratova. Ja sam vidio Blagu Zadru, Marka Babića, obitelj Došen koja je izgubila 4 člana i još mnoge druge koje danas više nitko ne spominje.

Povodom obilježavanja obljetnice okupacije Vukovara, razgovarali smo s čovjekom kojem mnogi stručnjaci priznaju da je stvorio pretpostavke za dobru obranu Vukovara i olakšao posao budućim vojnim i civilnima zapovjednicima. S Tomislavom Merčepom razgovarali smo o danima prije nego što su sami sukobi počeli, o pripremi obrane Vukovara i o njegovim akcijama i njihovim učincima u kasnijim teškim oružanim borbama.

Gospodine Merčep, tko je to ratovao u Vukovaru, tko je koga napadao i tko se branio?

U Vukovarskoj općini koja se protezala od Klise prema Osijeku do Iloka je prije rata živjelo 33 % Srba. Potpuno nepoznat podatak je da je od svih Srba koji su živjeli u nekadašnjoj Vukovarskoj općini u ratu na strani agresora sudjelovalo samo 10 % ljudi. To govore i podatci o poginulim Srbima s područja Vukovarske općine kojih je 367, mada se zna da su žrtve agresora mnogostruko veće. A isto tako je malo poznat podatak da od ukupnog broja branitelja Vukovara 6 % su bili Srbi. Dakle, Vukovar su napadali agresori koji su na područije Vukovara došli iz drugih mjesta, poglavito iz Srbije, a branili su ga domaći ljudi među kojima je bilo svih, Hrvata, Njemaca (Švaba), Srba, Rusina, Mađara, Slovaka, Albanaca, Hrvata muslimanske vjeroispovjesti i drugih. No među braniteljima Vukovara bilo je jako puno Dalmatinaca, Hercegovaca, Ličana, Zagoraca, Međimuraca i Varaždinaca. Prva žrtva Vukovara je recimo Ante Glavinić koji je bio s otoka Brača.

Kako je moguće da su Srbi ostali braniti Vukovar ako je točna teorija koja se pokušava gurati da ste Vi i branitelji Vukovara svojim akcijama ugrožavali Srbe koji su se branili?

Očito s tom teorijom nešto nije u redu. Mnogi ugledni Srbi koji su ostali u Vukovaru su pomagali na razne načine obranu grada i nisu sudjelovali u napadanju od Radovana Krstića uglednog odvjetnika koji je, recimo, nudio pravnu pomoć Vidiću Bilom u logoru pa do Mile Mlađenovića, predsjednika SDS-a (nije isto kao SDSS! op.a). Dolaskom mene na mjesto sekretara narodne obrane mnogi Srbi su ostali na svojim radnim mjestima i nitko ih nije ni na koji način ugrožavao, a mnogi od njih su izuzetno zaslužni za obranu Vukovara. Kao primjer ću navesti Branka Polovinu i njegovu suprugu Snježanu. Branko je ostao na mjestu direktora tehnike radio Vukovara nakon izdvajanja i pretvaranja tog radija u Hrvatski radio Vukovar. Dotad je bio u sastavu združenih radio stanica Srbije. Nećemo ni govoriti o tome koliko je taj radio kasnije, a samim time i tehnika kojoj je Branko bio na čelu učinila za obranu grada. Nismo imali problema ni sa strankama, iako sam ja bio u HDZ-u. Primjer je pomoćnica povjerenika Vlade (op. a. Marin Vilić Bili) za društvene djelatnosti Bojana Peter, koja je bila u SDP-u. Ja sam svoje prve topove za obranu grada dobio od Srba iz Trpinje. Zaključno, u Vukovaru nije bio rat Hrvata i Srba s područija Vukovara kako se to pokušava prikazati, nego su Hrvati i Srbi zajedno branili grad od agresora. 

Priprema obrane Vukovara

Kako ste se pripremali za obranu Vukovara jer je već početkom 1991-e bilo jasno da će uslijediti napad na grad? Koje ste preduvjete stvorili za uspješniju kasniju obranu?

Ja sam bio sekretar narodne obrane na područiju cijele općine te sam obranu promatrao na područiju cijelog teritorija. Moje djelovanje je išlo u tri smjera. Najprije sam uvidio da je jedan od najvećih problema prometna povezanost, jer je cesta od Vukovara prema Vinkovcima vodila kroz Bršadin, koje je inače mjesto naseljeno Srbima. Znao sam da nam tu mogu presjeći komunikaciju prema Vinkovicima i naložio sam da se napravi cesta Marinci – Bogdanovci. Izgradili smo je za 15 dana. Nadalje, poradi lakše organizacije sam općinu podjelio na nekoliko djelova, sa sjedištima obrane u Vukovaru, Iloku, Babskoj i na sjeveru u mjestu Ćelije. Ćelije su bile enklava prema Osjeku, mjesto u kome je živjelo 150 stanovnika, ali nažalost opkoljeno Bobotom, Trpinjom, Silašom i Tenjom, srpskim selima sa 5000 – 10000 stanovnika. Ćelije su spaljene do temelja i ljudi poubijani u srpnju, a sve kako bi se oslabila obrana koju smo postavili na sjevernom kraku. Na južnom kraku prema Iloku smo imali centre za obuku u kojima je bila garda iz Zagreba u mjestima Principovac, Novi Čakovci i Opatovac koji su također napadnuti u srpnju. U jeku najžešćih napada prvo je zauzet Tovarnik, a kasnije se Ilok predao i ostao je sam grad Vukovar. No još su neke stvari bitne za obranu grada. Odmah sam uvidio da mi obavještajna struktura koja mi se davala na korištenje ne ulijeva povjerenje, kao i sredstva veze, te sam istu zanemario i izgradio paralelni aparat dojavljivanja i komunikacije koji nisu mogli probiti. Kako bi se spriječilo obavještajno bušenje organizirao sam obranu grada u punktove koji su bili samostalni. Svaki punkt je imao zapovjednika koji je bio samostalan i na koordinaciji svih zapovjednika su donosene odluke koje se bile dio većih taktičkih planova, ali lokalne odluke su zapovjednici donosili sami. Takvom strukturom se dobivala puno veća sloboda pojedinaca, ali i spriječavalo se da se obavještajno probuši onaj koji koordinira akcije, pa da se onda iz jednog centra dobivaju svi podatci. I na kraju, ništa manje bitno, odvojio sam radio Vukovar iz združenih radio postaja Srbije i učinio ga hrvatskim i medijski i informativno pokrio područije Vukovara sadržajem i informacijama koje neće biti element psihološkog ratovanja protiv nas.

Je li bilo konkretnih vojnih akcija koje se bile značajne za naknadnu obranu Vukovara?

Bilo ih je nekoliko, ali ja sam smijenjen u kolovozu prije početka općeg napada na Vukovar. No, za obranu Vukovara su izuzetno značajne akcije koje su izvedene u lipnju kada je oslobođen Lužac, dio Borova naselja i to oslobađanje je stvorilo kompaktan prostor za obranu. Lužac je mjesto između Vuokvara i Borova naselja koje je ključna komunikacijska točka i kasnije je veliki broj napada išao u smjeru presjecanja obrane na tom mjestu, a kad su uspjeli to je bio kraj. Nadalje, opkolili smo vojarnu, Negoslavce i Petrovu Goru što je izoliralo djelovanje onih najbližih točaka koje su nam bile prijetnja.

Smjena

Vi ste smjenjeni u kolovozu i premještni u Zagreb. Zašto se to dogodilo? Kako gledate danas s vremenskim odmakom na Vaše djelovanje u Vukovaru?

Dogodilo se zato jer je nekima smetala mogućnost da se Vukovar brani, nije tajna da je obrana cijelog teritorija Vukovarske općine smetala mnogima. No smatram da sam surađujući s lokalnim Srbima stvorio atmosferu u kojoj su se stanovnici branili bez obzira na nacionalnu pripadnosti, te da je obrana bila postavljena tako da ljudi brane svoj dom i da su svi ti punktovi na kojima su ljudi branili domove imali slobodu djelovanja. Mene prikazuju kao nekoga tko je raspirivao međunacionalnu netrpeljivost, a ja sam uspio zajedno s lokalnim poštenim i lojalnim Srbima spriječiti da općina Vukovar uđe u sastav SAO Krajine, a to nisam mogao bez Srba. I oni su glasovali protiv te odluke i Vukovar nije ušao u taj sastav. Ostali preduvjeti, od ceste prema Marincima do organizacije obrambenih punktova su bile izuzetno važne stvari bez kojih zasigurno obrana ne bi onoliko dugo izdržala.

Je li se Vukovar mogao spasiti? Je li se mogao obraniti? Da li je Vukovar izdan?

Oko Vukovara danas ima puno teorija, ali ostaju neke činjenice koje su nepobitne. Vukovaru se moglo i moralo pomoći više, da li bi se obranio tad, to možemo samo nagađati. Ali obranu Vukovara treba gledati i strateški, a kad se tako gleda onda stvari poprimaju drugačiju dimenziju. U situaciji koja je bila u Hrvatskoj u srpnju i kolovozu 1991.g. premjestiti težište rata iz Karlovca i Zadra u Vukovar je izvrstan strateški potez. Pad tih gradova bi značio pad obrane Hrvatske i uspjeh seljenja težišta rata u Vukovar je zapravo, gledano obranu Hrvatske u cjelini, potez koji je možda i spasio obranu Hrvatske. To što se grad toliko dugo branio i vezao goleme snage na sebe je samo doprinjelo tome da Vukovar bude grad heroj i najzaslužniji za obranu Hrvatske. O Vukovaru ima toliko priča da ja samo mogu reći da Tomislav Merčep nije bio u ratu s nekima koji se danas predstavljaju da su u njemu bili vodeći ljudi. Ja tamo gdje sam bio, te nisam vidio. Mnogi koji su bili sa mnom ih isto nisu vidjeli i jedini je zaključak da je vođeno više ratova. Ja sam vidio Blagu Zadru, Marka Babića, obitelj Došen koja je izgubila 4 člana i još mnoge druge koje danas više nitko ne spominje...

Sutra pročitajte osvrt Branka Borkovića Jastreba na Merčepovu pripremu obrane grada, pročitajte šta Merčep i Borković misle o ćirilici, o današnjoj Hrvatskoj, kako su se odvijale rane ratne operacije u Vukovaru.

Izvornu vijest možete pogledati OVDJE