Vijesti Najčitanije
TRENUTAK ISTINE KRVNIKA SLOBODANA MILOŠEVIĆA
Danas kad sljedbenici velikosrpskog naci-fašističkog projekta u Srbiji, "republici srpskoj" i Hrvatskoj ponovno dižu glave i svim silama nastoje revitalizirati i legitimirati ovu ideologiju optužujući žrtve agresije i odbacujući svaku raspravu o vlastitoj krivnji za sve što se 90-ih godina prošlog stoljeća događalo na prostorima bivše SFRJ, treba uvijek iznova podsjećati na istinu. A zrnca te istine možemo (ma koliko se to ponekad činilo nemogućim), pronaći čak i u izjavama njihovih idola i predšasnika.
Dana 12. veljače 2002. godine, pred MKSJ u Den Haagu, započelo je suđenje balkanskom krvniku, glavnom operativcu projekta "Velike Srbije" i članu udruženog zločinačkog pothvata, za ratne zločine i zločine genocida počinjene na području bivše SFRJ (u Hrvatskoj, na Kosovu i u Bosni i Hercegovini). Ovo suđenje bilo je u velikom dijelu značajnih svjetskih medija najavljeno kao najznačajnije nakon Nurnberga - gdje se poslije Drugoga svjetskog rata održao sudski proces najistaknutijim nacističkim zločincima.
Osvrćući se na ono što su u protekla dva dana izrekla trojica tužitelja MKSJ, optuženik je u svome prvom obraćanju sudskom vijeću (14. veljače) rekao:
"(…) U ova dva dana, svi Tužioci koje smo čuli izgovorili su jednu rečenicu da oni sude samo pojedincu. Vrlo je osetljivo to da se poveže sa narodom ili bilo s kim drugim, sude pojedincu, a ne narodu. Sva tri tužioca su to rekli, ali u svim optužbama oni optužuju ceo narod. Počev od srpske inteligencije, optužili su srpsku inteligenciju na čelu sa Srpskom akademijom nauka i umetnosti, čuli smo čak citate iz Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti, koji su navodno bili idejna podloga zločina nad Albancima, a reč je o Memorandumu u kome su srpski akademici pošteno izneli situaciju, pre sada već više od 15 godina, i odgovorno govorili o situaciji na Kosovu. Ali to što optužuju Srpsku akademiju i srpsku inteligenciju samo je jedna stvar. Optužuju Vidovdan i Boj na Kosovu, uz čak podsmešljivu primedbu žalosnog Tužioca, koji ne zna šta ustvari mi to slavimo, šta smo slavili i zašto se okupilo dva miliona ljudi, na tom Kosovu Polju, da slavi 600-godišnjicu kada smo izgubili bitku. On ne zna, kad može da optuži srpsku istoriju i bitku na Kosovu, jer se ta bitka bila za Srbiju i Evropu, i za Srbiju i za Evropu. Ali nije ovde optužena samo srpska inteligencija i Akademija nauka i Vidovdan i Boj na Kosovu, optužen je ceo institucionalni sistem Srbije, koji im je pružao podršku, parlament, vlada, političke organizacije, mediji itd. Dakle, i to je sve optuženo. Optužuju se građani koji su me masovno podržavali i nekoliko puta birali na slobodnim višestranačkim izborima. Jedino se tu slažemo da je moje ponašanje bilo izraz volje građana, a ja vam kažem da je i ovo moje ponašanje ovde izraz volje građana, izraz volje naroda…” (Vidi: Helsinški odbor za Srbiju, Kovanje antijugoslovenske zavere, knjiga 1, Beograd, 2006., str.487-488.; uredila i priredila Sonja Biserko.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)
I ovoga puta je govorio istinu. Istinu koju potvrđuju rezultati izbora.
Na prvim višestranačkim izborima održanim 9. prosinca 1990. godine izabran je glasovima 3.285.799 (65,34%) građana – na izbore je izašlo 71,50% glasača (5.029.123) – dakle, voljom naroda. I u sljedećih 10 godina biran je ponovno za predsjednika Srbije i za predsjednika „SRJ“ (Savezne Republike Jugoslavije). Dakle, građani Srbije i prije svega srpski narod odgovorni su za politiku 90-ih godina i ponašanje onih koje su izabrali svojom slobodnom voljom. Uz sve to, imao je jednodušnu potporu ogromne većine intelektualaca, akademika, SPC, književnika, državnih tijela i institucija, velikog broja svojih sunarodnjaka u Hrvatskoj i BiH.
"On nije pao s Marsa", nego je "došao na pripremljen teren" - s pravom kaže dr Latinka Perović.
Imajući to u vidu, ne treba se čuditi svemu što se u Srbiji (pa i srpskom nacionalnom korpusu u cjelini) događa danas (2018.). Ne samo da nema nikakvog priznanja krivnje i objektivnog određenja prema tom razdoblju, nego se 32 godine nakon političkog uspona lidera koji je u crno zavio narode bivše SFRJ rehabilitiraju i on i njegova politika.
U Srbiji je u punom zamahu operacija podizanja spomenika "voždu", omiljenom "Slobi" u središtu Beograda i javnost u Srbiji i "republici srpskoj" je masovno oduševljena ovom idejom.
Naravno, balkanski krvnik je ovdje samo "medij" preko kojega se etablira mit o ispravnosti srpske politike iz 90-ih godina. Spomenik je to velikosrpskoj ideologiji, politici i praksi genocida i etničkog čišćenja, a ne Miloševiću, jer da je bilo komu u Srbiji i "srpskim zemljama zapadno od Drine" bilo stalo do njega, ne bi ga prodali i isporučili Den Haagu kao žrtvenog jarca.
Srpski naci-fašisti nastavljaju trovati mlade naraštaje i uvjeravati ih kako je jedini ispravan put onaj kojim su Srbija i njezini sateliti krenuli 90-ih.
I to je ono što je najgore u svemu. Ta opsesivna potreba da se jedna monstruozne ideologija mržnje i zločina tako beskrupulozno prenosi na vlastitu mladež.
„Postoje narodi koji smisao ne ubrajaju među nužne uslove svog postojanja“ - govorio je Zoran Đinđić, premijer Srbije kojega su njegovi zemljaci ubili 12. ožujka 2003. godine. I od njega bi, pored svih mana i nedostataka što ih je imao, današnja Srbija mogla konačno po nešto naučiti.
Zlatko Pinter
