U EU su nas uveli orjunaši, komunisti i udbaši, uz pljesak četničkog vojvode

Eto, i to se dogodilo. Hrvatska je jučer izgubila svoju krvlju stečenu samostalnost i postala jedan od siromašnih robova kapitalističkih interesa onih koji su ovu i ovakvu EU i zamislili. Nema se smisla ponavljati, jer je već puno toga pisano o tome kako će nam rasprodati zemlju, pokupovati jeftino vodu i otoke, te nam diktirati kada ćemo ujutro ustajati, što ćemo jesti i kada ćemo spavati. Već dugo smo bili svjesni toga kako je to neizbježno. Narod koji šuti dok mu hapse i zatvaraju one koji su mu stvorili državu, branili ga i umirali radi njega, narod kojeg možeš šutati, pljuvati, lagati od jutra do mraka bez ikakvih problema, narod koji ne pamti svoju prošlost dulje od onoga što je jučer ručao i nije bio za drugo nego da ga kao ovce odvedu na klanje. Pa smo tako izgubili zemlju. Dok političarsko smeće koje vodi ovu državu opravdano slavi, jer je svaki od njih itekako napunio svoje džepove prodajući hrvatske nacionalne interese i osigurao si daljnji priljev sredstava, narod bleji i razmišlja o nekoj boljoj budućnosti, koju će, nakon ulaska Hrvatske u EU, vidjeti jedino eventualno u nekom SF filmu. Političari su svakako svoje odradili, svi oni koji su nas zgurali u EU tvorevinu. Njih čekaju fotelje, imaju informacije koje znače moć i vjerojatno dupke pune devizne račune negdje na Kajmanskim otocima. Tako je žalosno što nas je sve uspjela prodati šačica kriminalaca, lopova, ratnih dezertera i komunističkih sljedbenika bez da smo se i na trenutak tome usprotivili. Pa onda vjerojatno bolje i nismo zavrijedili. Čitala sam prije neki dan odličnu kolumnu Danijela Vuinca u kojoj se pita kakvi smo mi to ljudi. Ja jednostavno mislim kako više i nismo ljudi. Ne čini li sloboda, odnosno, borba za slobodu, čovjeka čovjekom, jer pokorna bića nikada neće stvoriti ništa kreativno, iza njih neće ostati traga. Oni ne pišu povijest, ne stvaraju nove prilike, ne teže ka boljem. Daj im nešto za pojesti i hrpu laži na televiziji i tisku da se zabave i oni će sretni otići na spavanje, duboko uvjereni kako će sutra biti bolje. I tako svaki dan. A to 'bolje' nikada neće doći, naravno. Mislim kako smo se mi Hrvati pretvorili upravo u tako nešto, čast rijetkim mislećim i hrabrim pojedincima. Nakon onako sjajne pobjede u Domovinskom ratu, kada su na nas sa svih strana jurišale petokrake i kokarde, danas te iste petokrake vode zemlju, a oni sa kokardama su zaštićeni ko lički medvjedi i najvažniji gosti pred koje se baca crveni tepih. Ima li narod koji si to dopušta i mrvicu pameti, i mrvicu ponosa? Ili je doista vrijedan jedino toga da bude tudji rob. Sudeći po posljednjih dvadeset godina, doista nismo više zavrijedili. I dok se onoj misaonoj, domoljubnoj manjini steže srce gledajući kako do kraja gube Domovinu, ovce bleje i slave. Nije bitno što ne znaju kako slave početak svoje propasti, no rekli su im da trebaju slaviti i oni slave. Nadam se kako će jednakim žarom slaviti i kada počnu osjećati sve 'blagodati' gubitka samostalnosti i tudjinske čizme, kada redovi pred kontejnerima budu puno duži, a brojka nezaposlenih puno, puno veća. Ne mogu reći kako će mi takvih biti i mrvicu žao. Dapače, svatko onaj tko je glasao ZA ulazak u EU, kao i oni koji nisu glasali nego su ostali doma, trebali bi po meni što dulje čekati pred kontejnerom i biti što više gladni. Čisto zato da dobiju ono što su sami tražili. A što s nama, koji se osjećamo jadno, bez Domovine i sjećamo se onih koji su radi te iste Domovine dali svoje živote? Jeste da ju u biti nikada i nismo imali, jer Hrvatska nikako nije ona zemlja za koju se borilo i umiralo, no jučer smo izgubili i posljednju mrvicu neke kvazi samostalnosti. Imamo li mi neku utjehu? Do nekih novih ratova, u kojima ćemo biti pametniji, braćo i sestre Za Dom Spremni   Diana Majhen Izvornu vijest možete pogledati OVDJE