'U ratu smo naučili koliko je materijalno nebitno'

"Zanimljivo je da je u mom životu, ali i u životu ljudi s kojima sam živio, najviše ljudskosti bilo u tim najtežim ratnim godinama. Definitivno smo bili svi jednaki, svačiji život je bio jednako vrijedan, nije bilo nikakvih razlika među nama, nije bilo bogatih, povlaštenih, privilegiranih. Više smo cijenili život iako smo bili svjesni koliko svačiji život u biti malo vrijedi. Zato nije bilo upitno pomoći nekome pod cijenu vlastitog života. Bilo je puno više iskrenost jer smo nosili glavu u torbi i morali smo imati povjerenja jedni u druge. U to ratno vrijeme smo naučili i koliko je materijalno u stvari nebitno i prolazno". Tako danas razmišlja Drago Skalnik, nekadašnji zamjenik zapovjednika 76. samostalnog pakračkog bataljuna Hrvatske vojske koji je službeno uspostavljen 28. listopada 1991. godine. U listopadu `91. godine pakrački bataljun je imao 4 satnije i jednu prateću satniju s ukupno oko 500 ljudi. Satnije su bile teritorijalno raspoređene, a Skalnik je u to vrijeme bio zapovjednik 2. satnije čija zona odgovornosti je bila zapadni dio Prekopakre te glavna ulica u Filipovcu. Zapovjednik bataljuna je bio Stjepan Klasnić, a njegov zamjenik Marijan Kulhavi Foka koji je ubijen 29. prosinca 1991. godine u zasjedi u pakračkim vinogradima. Nakon Fokine pogibije na njegovo je mjesto imenovan Skalnik. Vrijeme velike odgovornosti i kaosa - Bilo je to teško vrijeme, velika odgovornost. Vladao je ratni kaos. Mi smo bili smješteni na punktu u Ulici Stjepana Radića u kojoj i danas živim. Teško je bilo i stoga što je tadašnji zapovjednik Klasnić jako teško podnio osobnu tragediju kada mu je u Lipiku poginuo sin. Tražili smo od ministarstva da budemo formirani kao brigada koja je kompletnija jedinica, ali kao i u mnogo drugih stvari gdje je Pakrac bio zadnja rupa na svirali, ni to nije odobreno. I prije uspostave bataljuna, obrana je bila organizirana i funkcionirala je, mi smo bili dragovoljci koji su se sami organizirali i nije bilo mobilizacije. Mnogima kasnije nije bilo jasno kako netko, na primjer, ima potvrdu o ranjavanju od 76. bataljuna, a ranjen je prije 28. listopada 1991. godine. Takva potvrda nije bila važeća bez pečata, pečat je došao 28. listopada, a prije tog dana se ovdje ratovalo i ljudi su ginuli. Birokracija je u tim ratnim vremenima bila nevažna jer smo se morali organizirati da bismo se obranili i preživjeli - pojašnjava Skalnik. Tada je imao 34 godine i bio je bez vojnog iskustva, a na pitanje zašto je imenovan dozapovjednikom, kaže da ni sam nije potpuno siguran. - Mislim da su ljudi imali povjerenja u mene još iz vremena prije rata, od travnja 1991. godine. Tada smo držali seoske straže koje sam organizirao i brinuo se tko će dobiti koje naoružanje. Moram reći da je Marko Martinelli na neki način nepravedno zapostavljen jer je on, uz Stjepana Širca, zapovjednika obrane, bio alfa i omega. Ipak Marko je nastradao u Batinjanima, onda i pod Kalvarijom i jednostavno je falilo. "UNPROFOR nas je proganjao" Skalnik je na dužnosti zamjenika zapovjednika pakračkog bataljuna bio sve do 11. srpnja 1992. godine kada je bataljun demobiliziran i rasformiran zbog dolaska UNPROFOR-a. Tada je uspostavljena Domobranska bojna Pakrac kojoj je Skalnik bio zapovjednik do 1993. kada je pakračka bojna potpala pod daruvarsku pukovniju. - Tada je bilo jako teško raditi i praktički sve smo odrađivali u ilegali. Bili smo u civilu, morali sakrivati oružje jer nas je UNPROFOR stalno proganjao, a istovremeno smo morali držati opasne položaje koji su u to vrijeme bili na "ničijoj zemlji" - kaže Skalnik. Danas ne razmišlja puno o ratu, čak priznaje da puno toga pokušava zaboraviti. - Ne zato što se treba zaboraviti. Nikako. O tom vremenu se treba pričati i treba se znati što se ovdje događalo, ali mora se i živjeti dalje. Birtije i ratne priče nikada me nisu zanimale i uvijek sam imao pametnijeg posla. Puno sam radio oko kuće, velika mi je zanimacija voćnjak u kojem uživam, dugo sam bio aktivan u vatrogascima, u Moto klubu u organizaciji motocross utrke, u Zadruzi "Voćko". Sada je toga puno manje, takva dinamika slomi čovjeka i morao sam usporiti. Zdravlje je solidno, ali već 15 godina sam šećeraš i na inzulinu sam pa me i to ograničava. To mi je ostavština od rata - priznaje. Najteži dan u ratu Iako pokušava zaboraviti, pamti i jako teške dane, a najteže mu je bilo 6. listopada 1991. kada su poginuli branitelji u Batinjanima i Gornjoj Obriježi. - Poginulo jako puno naših dečki, poginuo je i zapovjednik Stipa, a u Romić sokaku je tada poginuo i Marijan Krejči koji mi je u to vrijeme bio kao brat. Bilo je puno teških dana, ali ovaj mi je dan najviše prisjeo. Skalnik u ratu nije ranjavan, ali, kako kaže, uvijek je izbjegao za dlaku. - Ovdje u ulici, kod punkta mi je granata raznijela automobil, a bio sam 5 metara od njega. Baš sam se vratio iz Obriježi gdje sam otišao po petrolej i kad sam došao do punkta, oko mene i po autu su počeli letjeti kukuruzi i zemlja. Stao sam, ugasio automobil, prešao cestu i došao do ograde i onda je auto sastavila granata. Krovni šiber je odletio da ga više nisam uspio pronaći, a ni danas mi nije jasno kako se tada nije zapalio petrolej koji je ostao unutra. Iako se slaže da je u ratu bilo vrlo hrabrih ratnika, ni sam ne zna zašto Pakrac i Lipik do danas nemaju heroje Domovinskog rata. Zaboravljeni i u ratu i u miru - Mi nemamo puno toga. Mislim da je stav s državne razine bio da se događanja u Pakracu trebaju zaboraviti što prije. Nitko od nas domaćih se ne može oteti tom dojmu. Mi smo bili ostavljeni kao žrtveno janje i Pakrac je obranjen samo zahvaljujući hrabrosti i upornosti njegovih stanovnika. Mi nikada nismo organizirano dobili naoružanje, jedino što smo uspjeli iz vojarne u Polomu u Donjanima uzeti nešto oružja. Dotad smo imali samo ono što je pribavljeno prije i tijekom rata. Jako dugo smo čekali vojnu pomoć, stalno smo bili na vezi i puno puta nam je, uz poruku da još izdržimo, obećana pomoć koja nikada nije došla. Ali mi smo bilo svjesni da smo ovdje, u svom gradu, selu, u svojim ulicama i da odavde ne idemo - tvrdi Skalnik i dodaje da mu se čini da je slična situacija i danas. Danas nam nedostaje ljudskosti i poduzetnosti Pitali smo ga na kraju i što mu danas nedostaje u Pakracu. - Definitivno nam nedostaje radnih mjesta jer bi onda bio bolji standard. Ali za to nam nedostaje poduzetništva. Ipak, polazim od toga da nam danas najviše nedostaje ljudskosti. Da smo u današnje doba mira onako jedinstveni, da je toliko zajedništva kao što je bilo u ratu, bilo bi nam prekrasno. Ali, obnova pa donacije i slične druge nepravde su jako podijelile ljude, sve zbog niskih strasti i osobnih interesa - zaključio je Skalnik. Izvor: Mario Barać / 034Portal