'Već 25 godina tražimo svoga Gorana, nadamo se da je živ'

Jelena (79) i Stojan (78) već 25 godina tragaju za nestalim sinom Goranom koji bi danas imao 56 godina. Sin Predrag poginuo je kao prva civilna žrtva četničkih napada na Lovas... Tri sina supružnika Jelene i Stojana Baketa iz Lovasa nedaleko Vukovara bili su uzorni i dobri dečki. Sa svima u selu su se slagali, svima pomagali i svi su ih voljeli imati u društvu. Jelena i Stojan bili su ponosni na njih tijekom njihova odrastanja, a danas su još ponosniji iako dvojice od njih tri više nema. POGLEDAJTE VIDEO: Naime, Jelena (79) i Stojan (78) već 25 godina tragaju za nestalim sinom Goranom koji bi danas imao 56 godina. Sin Predrag poginuo je kao prva civilna žrtva četničkih napada na Lovas. Imaju još jedino najstarijeg sina Iliju (58). "Lijepo smo živjeli prije rata. Muž je radio u Općini kao matičar, a ja sam prvo bila domaćica, dok sam čuvala sinove, a onda sam 1969. godine otvorila gostionu u sklopu svoje kuće. Zbog toga sam poznavala sve ljude u selu, a i oni su poznavali nas. Nisam nikada slutila da bi nam dojučerašnji prijatelji preko noći mogli postati neprijatelji" prisjeća se prošlosti Jelena Baketa koja i danas sa suprugom živi u svojoj kući u Lovasu. Uništena je tijekom rata ali je poslije i obnovljena.

Čim su počele barikade, krenuli su u obranu

Kada je počeo rat, sva tri njena sina bili su odrasli ljudi i imali su svoje obitelji. Dvojica su imali i djecu. Najstariji Ilija živio je u Lovasu i radio u ondašnjoj miliciji, kasnije u policiji. Goran se oženio i živio je u Vukovaru sa obitelji, a Predrag je živio sa roditeljima i baš su mu početkom rata počeli graditi kuću. "Čim se počelo govorkati o ratu i čim su počele prve barikade, sva tri sina su se priključila obrani Hrvatske. Sredinom rujna 1991. godine bio je prvi tenkovski i oružani napad na susjedno selo Tovarnik iz srpskog Šida i ljudi iz tog sela počeli su bježati preko njiva, putevima i cestama prema našem Lovasu. Sin Predrag je čuo za to, sjeo u auto sa prijateljem Grgićem te krenuo po te ljude. Skupljali su ih po poljima i dovozili na sigurno u Lovas. Ljudi su mi kasnije rekli da je dovezao jednu grupu i opet se vratio u Tovarnik i tamo su on i prijatelji naletjeli autom na minu. On je ostao na mjestu mrtav, a Grgić je teško ozlijeđen" priča tužno mama Jelena. Kada je načula što se dogodilo, krenula je u Tovarnik tražiti njegovo mrtvo tijelo. "Susjed i ja pošli smo autom. Bio je 21.9. oko 18 sati. Ujutro sam se vratila kući sa njegovom škrinjom. Sahranili smo ga na groblju. Ta sahrana bila je zadnji puta da sam vidjela grob svoga sina narednih godina jer sam četiri dana nakon toga morala bježati u progonstvo u Ilok pa dalje u Zagreb. Par puta sam se potom čula sa sinovima, dok nisu prekinute sve veze sa Vukovarom. A onda više nisam znala ništa o nikome, niti su oni znali šta je samnom" prisjeća se Jelena prvih dana svog progonstva.

Srbi ocu nisu dali da ode

Lovas je pao 10. listopada 1991. godine. Ljudi iz sela bježali su gdje je kod stigao, neki su i ubijeni. Njen suprug Stojan ostao je u selu jer mu sumještani Srbi nisu dali da ode. Pustili su ga tek nekoliko dana prije Božića pa je preko Bosne stigao u Zagreb gdje je slučajno saznao da mu je i supruga tu. Jelena dugo nije znala ni da je njen drugi sin Goran netragom nestao. "U kolovozu 1991. godine sam ga posljednji puta vidjela. On je bio u Vukovaru u 204. gardijskoj brigadi. U prvo vrijeme radio je u policiji ali nije imao uniformu. Radio je sve što je trebalo, išao po terenu. Kada je Predrag poginuo, sin Ilija smjestio je Gorana u bolnicu i tamo je pomagao što god je trebalo. Do zadnjeg dana je sakupljao hranu i vodu i donosio ranjenicima u bolnicu. Iz bolnice je i odveden i od tada nema nikakvog traga o njemu" kaže Jelena koja je tijekom 25 godina, kao i sve druge majke koje tragaju za svojom djecom, 'okrenula pola svijeta' da bi ga pronašla. Slijedila je svaki trag koji je došao do nje i koji joj je davao bar i najmanji tračak nade da je sin Goran živ. "Medicinske sestre iz bolnice su mi ispričale da je doktor Marić Miodrag njega tri puta izveo iz kolone kada su četnici ušli u bolnicu i razdvajali žene i djecu od muškaraca. Pokušao ga je spasiti, ali svaki puta su ga četnici vratili natrag u kolonu. Taj doktor Marić mi je godinama kasnije u telefonskom pozivu rekao da nije tada bio u Vukovaru, iako sam ja saznala da je bio i to u vojnoj uniformi. Vidjeli su ga ljudi kod vojarne kada su naše ljude vodili na Ovčaru. Taj isti doktor sada živi u Srbiji" istražila je Jelena i taj trag. Što god da je pokušala, nije došla do istine ni do sina. " Našla sam i njegovog kuma u Derventi. Kada sam ga pitala gdje je moj Goran, on je rekao - kada smo mi čuli da je Predrag poginuo, Goran je sjeo u kola i otišao i ja ga više nikada nisam vidio. Da li laže ili ne, ne mogu reći. Čak sam dala oglas u novine u Australiju jer znam da je bio dobar sa jednim Srbinom iz Vukovara koji je živio u Australiji. Mislila sam, možda, da nije slučajno tamo nekako završio. Ne mogu shvatili da baš nitko ništa ne zna, a zbog toga ja stalno imam neku nadu da je možda još živ. Kad gledam televiziju i vidim nekoga sličnoga, kažem Stojanu, vidi, na koga ti ovaj liči..

'Sve mislim, možda će se odnekud pojaviti...'

Sve mislim možda će se odnekud i pojaviti. Šta su sve od njih radili, ako je i živ negdje, tko zna jel pri sebi" tiho kaže Jelena čiji DNK već godinama postoji u arhivama ne bi li se negdje pojavilo nepoznato tijelo koje bi odgovaralo njenom DNK. "Moja sestra je gledala na televiziji emisiju 'Hrvatska puška na hrvatskom ramenu'. Još smo bili u progonstvu kad je to bilo. U jednoj emisiji vidjele smo snimak iz rata i Gorana kako sjedi na nekim stepenicama i puši, u riflama obučen. Pored njega je sjedio Siniša Glavašević na podu i još neki ljudi. Činilo se da je to snimak iz vukovarske bolnice ali ne znam gdje. To mi je bilo zadnje da sam ga negdje vidjela" dodaje Jelena koja svake godine pješači u koloni sjećanja od bolnice do Ovčare. "Sad imam 79 i teško mi je ali rješila sam da idem sve dok mogu. Sve mislim, nešta ću saznat. Muž ne ide, kaže, ne može to podnijeti" kaže gledajući stare crno-bijele fotografije koje su jedino što joj je ostalo od njenih sinova. Fotografije je iz razrušene kuće spasio njen suprug koji ih je, prije nego će ga otjerati iz sela, sve povadio iz albuma, zamotao u jednu krpu i sakrio u malu torbu. Njihov život u Lovasu poprilično je samotan. Jelena nema volju izlaziti iz kuće niti družiti se susjedima kada su je svi razočarali. Jedino ode do križa u centru sela zapaliti svijeću za svoje sinove. U Lovasu je ubijeno 89 ljudi, što na ulici, u kući, u podrumu, gdje god su koga našli i oni koji su to preživjeli, ubojicama ne mogu im oprostiti.