Vijesti Najčitanije
VJEROVALI ILI NE – USTAŠE SU „NAPADALE“ I SRBIJU!
U jesen 1942. godine, četnički propagandni centri, kako oni u Srbiji, tako i u zapadnoj Europi i SAD-u, prenijeli su „bombastične“ informacije o „ustaškoj invaziji na Srbiju“, uz tvrdnje kako „Pavelićeve horde na području Kopaonika, skupa s nemačkim trupama ubijaju civile, siluju, pljačkaju i pale čitava sela“.
Dakako, vijest je bila toliko bizarna, da je u nju rijetko tko razuman mogao povjerovati, pa je ubrzo ignorirana, kako do Amerikanaca i Engleza, tako i Rusa.
Ovaj slučaj, međutim, zorno pokazuje do koje je mjere velikosrpska propaganda pripravna služiti se iracionalnim, blasfemičnim optužbama, samo da bi postigla svoje ciljeve.
Za one koji nam se nameću kao „tutori“ i uporno i „mudro“podsjećaju da se svi skupa „moramo okrenuti sadašnjosti i budućnosti“, informacija iz prve ruke: U Srbiji se slične laži ponavljaju i danas, u kontinuitetu, a sasvim sigurno će ih biti i u budućnosti. To znamo iz iskustva.
Dakle, gospodo „tutori“, vi koji ste „okrenuti budućnosti“ i sanjivo, romantičarski zagledani u nju (a ipak pasionirano posjećujete stranice s ovakvim tekstovima), samo za vas, informacija iz prve ruke, tek toliko da vidite kako su neke pojave konstanta i da tu vaše teorije o „prošlosti“ i „budućnosti“ ne prolaze, ili „ne piju vodu“ – po narodski.
Primjer:
„I ustaše i balisti ubijali po Srbiji“ - Večernje novosti, 1. ožujka 2014.; http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/drustvo/aktuelno.290.html:480670-I-ustase-i-balisti-ubijali-po-Srbiji;).
Ovdje nije riječ o Kopaniku i spomenutoj „invaziji ustaša“ na taj dio Srbije (jer, u međuvremenu je ova olinjala laž postala kontraproduktivna za srpsku propagandu), ali se zato konstruira teza o „pokoljima“ koje su po Srbiji skupa s „balistima“ vršile hrvatske ustaše „od jeseni 1944. godine do oslobođenja“, jer su se čak po povratku s istočne fronte(!?), „presvlačili u partizanske uniforme i masovno klali srpske civile“!?
Eto takve se bedastoće multipliciraju i šire preko srpskih „patriotskih“ portala i tiskovina.
I nije u pitanju nikakva potraga za senzacijama niti je to samo odraz posvemašnjeg žutila (koje je Srbiju zahvatilo u većoj mjeri nego nas); u pitanju je čisti šovinizam, širenje mržnje i stvaranje zle krvi. Jedino tomu služe i isključivo u tu svrhu se koriste ovakve drske, iracionalne i opskurne laži. Velikosrpski naci-fašisti jako dobro znaju da takve nebuloze nemaju nikakve veze s činjenicama, ali širenje mržnje prema Hrvatima još uvijek je nezamjenjivo „pogonsko gorivo“ za srpsku ultra-desnicu i homogenizaciju „vascelog srpstva“. Hrvati su najozbiljnija zaprjeka na putu pokušaja stvaranja „Velike Srbije“. I otuda ova iracionalna patološka mržnja koja je dodatno potencirana teškim ratnim porazima iz 90-ih godina prošlog stoljeća, što nam „junačine“ i potomci „slavnih predaka“ nikako, ama baš nikako oprostiti ne mogu.
To je nažalost, naša sadašnjost i realnost – kad su u pitanju istočni susjedi – s neminovnim i sasvim izvjesnim utjecajem na budućnost, pod uvjetom da se ne dogodi neko (nažalost, malo vjerojatno) čudo, pa da im Bog prosvijetli pamet.
Da vidimo, međutim, kratko, što je bilo s događajima vezano za Kopaonik u jesen 1942. godine. Današnja srpska historiografija priznaje kako je Operacija Kopaonik trajala od 12. do 20. listopada 1942. godine, te da je ista bila usmjerena protiv četnika Rasinskog korpusa (njih ukupno 1.500) koje je vodio četnički vojvoda Dragutin Keserović, dok je na drugoj strani bilo ukupno oko 20.000 vojnika (Brdske SS dragovoljačke njemačke divizije Prinz Eugen i 9. bugarske pješačke divizije). Snagama koje su napadale četnike zapovijedao je njemački general Artur Phelps. Kao razlog za napad, navodi se da je on bio usmjeren na taj dio Srbije zato što je vojvoda Keserović na području Krive Reke (točnije u atarima oko ovog mjesta) od jeseni 1941. godine imao svoj štab, dok se u isto vrijeme tvrdi kako operacija trebala poslužiti „uvežbavanju novoformirane SS divizije Princ Eugen.“ Što se žrtava tiče, navodi se kako su ukupni srpski gubici bili su 670 civila, na strani Nijemaca i Bugara nije bilo žrtava, a poginuo je samo jedan četnik. (Vidi: https://sh.wikipedia.org/wiki/Operacija_Kopaonik; također: (https://facebookreporter.org/2017/05/08/operacija-kopaonik-folksdojceri-masakrirali-i-decu-od-mesec-dana/) Mada nam iskustvo govori kako srpske podatke uvijek moramo uzeti s ozbiljnom rezervom, neki od njih, naročito promatrano u širem kontekstu, mnogo toga otkrivaju, posredno, između redova – ma koliko se njihovi tvorci trudili prikriti rupe i praznine koje se pojavljuju. Pitanja koja se neizbježno nameću poslije analize ovakvih izvora jesu:- Prema tvrdnjama današnje srpske (službene) historiografije, Srbija je u Drugom svjetskom ratu „imala dva antifašistička pokreta“ – partizane i četnike. Pa kako to da su onda usred rata Nijemci, Bugari i ostali (u nekim verzijama čak i ustaše) nesmetano ubijali, klali, palili čitava sela i pljačkali, i to u srcu Srbije - zapadnoj Srbiji, nedaleko od štaba „Gorskog cara“ i „komandanta Jugoslovenske vojske u Otadžbini“, Draže Mihailovića?
- Gdje su u to vrijeme bili „slavni srpski partizani“ i zašto nisu zaštitili narod od pokolja?
- Kako to da je na strani četnika u Operaciji Kopaonik koju Srbi nazivaju „jednim od najvećih zločina prema civilnom stanovništvu“, poginuo samo jedan jedini borac?
- Partizana nigdje (kao što ih u Srbiji tijekom cijelog rata i nije bilo), a četnici su utekli glavom bez obzira (?) i ostavili narod na cjedilu da ispašta zbog njihove krivnje?
