Vučićeva Srbija ne može i nikada neće ući u EU

Ako je nakon posljednjeg ispada Aleksandra Vučića kod bilo koga dobronamjernog u Hrvatskoj bilo imalo dvojbe da ne može biti normalnog odnosa sa Srbijom dokle god je vode zakamuflirani šešeljevci, sad bi trebala biti potpuno raspršena. Nikakvih odgovora pritom ne treba očekivati od Vučića, ponajmanje Milorada Pupovca, njih je Hrvatima prije svega dužan dati – Andrej Plenković. Pupovac je samo još jednom potvrdio ono što je i prije bilo jasno: da je u svakom trenu spreman poslužiti kao pouzdana kulisa Vučićevim izljevima mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima. Čemu sad odjednom čuđenje? Prije dvije godine u Busijama šutio je iza Vučićevih leđa dok je ovaj Hrvatsku izjednačavao s NDH, nije ni trepnuo kad je on prosuo strašnu optužbu da će “hrvatski krst zauvek da bude kukasti”. Nimalo mi nije žao gledati kako se Vučić u svojoj nemoći grči prepraviti svoju vlastitu povijest Šešeljevog šegrta. Žao mi je samo koliko otrova lijeva u srpske uši, jer to ni stoljetne kiše neće isprati. Nevjerojatno je to selektivno pamćenje po kojem Vučić prebire kao po harmonici dugmetari. Većinu dugmadi jednostavno je počupao, ali mijeh rasteže tim više. Najbolje bi mu bilo zaguslati, kad već ne zna po ničemu osim po toj jednoj epskoj noti – egzodusu Srba 1995. Unatoč svemu, Pupovac iz godine u godinu odlazi Vučiću pod noge, po novu dozu otrova, a nema sumnje da će jednako tako pokorno otići i dogodine. Ove godine okupiše se u Bačkoj Palanci, s pogledom na Ilok, ali ne sjetivši se ni na tren 17. listopada 1991. i zbjega 8000 Hrvata koji su domove morali napustiti s vrećicama u rukama! Dogodine možda s pogledom na Vukovar, gospodine Pupovac? Rat nije počeo 4. kolovoza 1995. Oluja je zapuhala samo 14 dana nakon genocida u Srebrenici. Svega nekoliko dana prije no što bi se zbio možda još užasniji pokolj u Bihaću.
Nije bilo progona 250.000 Srba. Sve je to dobro poznata srpska mitomanija, kultura laži koju je savršeno definirao Dobrica Ćosić. Prvo, stvarna brojka bila je mnogo bliža 80.000. Većina Srba već je mnogo prije toga bila pobjegla – mnogi u strahu od Martićeve mobilizacije, a tko god je mogao sklanjao je svoje obitelji na neko normalnije mjesto. Ta “goloruka srpska čeljad” i dalje je imala znatno više tenkova i aviona nego cijeli HV, ali njih nitko nije prognao, već su po zapovijedi “RSK” evakuirani prije ikakvog kontakta s hrvatskom vojskom. Ako Vučić govori o četvrt milijuna izbjeglih i 2000 poginulih, onda je jasno da je stvarni broj nekoliko puta manji. Otišli su zbog razumljivog straha pred ratnim operacijama, zato što nisu zaboravili što su sami radili svojim susjedima Hrvatima, ali i zbog sustavnog gebelsovskog pranja mozgova da suživota sa “ustašama” ne može biti. Bilo je za očekivati da će Vučić dodatno poludjeti zbog preleta F-16 izraelskog ratnog zrakoplovstva. No Vučićeva perfidna manipulacija imenom Ane Frank nije mogla zaustavila ni pčele ni F-16 u letu. Poruka Izraela je jasna, ovo je dio “strateškog partnerstva između dvije zemlje”, samo početak jednog lijepog prijateljstva. A to pokazuje koliko su promašeni razni petokolonaški pokušaji da se RH proglasi sljednicom NDH. Od Vučića i Pupovca ne treba baš ništa očekivati. No, hrvatsku predsjednicu treba pitati je li ovo taj europski Vučić s kojim je ona pričala?!? Beogradu i Bruxellesu mora biti poručeno: Ne tražimo da Srbi slave Oluju, ali pravog dijaloga ne može biti dokle god iz usta ratnog huškača Vučića stižu optužbe kojima RH kolektivno izjednačava s Hitlerom ili NDH. Ta poruka mora biti glasno izgovorena: Takva Srbija ne može i nikada neće ući u EU! Hrvatskog premijera pak treba pitati može li njegov koalicijski partner biti onaj koji dok Vlada slavi Oluju – s druge strane Dunava tu istu Oluju proklinje kao etničko čišćenje? Hoće li i dalje Pupovcu slati novac hrvatskih građana kako bi tiskao optužnice protiv RH? Hoće li mu omogućiti da i na sljedećim izborima o poklonjenom saborskom mandatu ovisi politička budućnost Hrvatske? Taj mandat Pupovac sasvim sigurno nikad nije i nikad neće zaslužiti glasovima hrvatskih građana. Pravi državnik ne bi se nogama i rukama borio protiv 400.000 “marginalaca” koji su “navodno” potpisali da žele referendum. Jedini ispravan način za zaustavljanje referenduma jest da se premijer obrati naciji s planom kako će Sabor i Vlada hitno promijeniti izborni zakon tako da svaki glas svakog hrvatskog građanina vrijedi posve jednako, bez obzira na etničku ili bilo koju drugu pripadnost. I za takvu hrabrost zasigurno bi bio nagrađen na sljedećim izborima. Sve drugo bilo bi samo institucionalno nasilje. Ivan Hrstić / Večernji list