Razgovor s Tanjom Belobrajdić o projektu "Nisu zaboravljeni"

Književnica Tanja Belobrajdić i Udruga ratnih veterana 204. Vukovarske brigade pokrenuli su projekt publiciranja serije tekstova kojima se želi podsjetiti na poginule i nestale branitelje Vukovara. Tim povodom kratko smo razgovarali s gospođom Belobrajdić. Udruga ratnih veterana 204. Vukovarske brigade pokrenula je publiciranje serije tekstova kojima želi podsjetiti na poginule i nestale branitelje Vukovara. Možete li nam reći nešto više o ovome pothvatu? Jedan od projekata Udruge ratnih veterana 204. Vukovarske brigade je i ovaj koji ste spomenuli, a realizira se u suradnji s lokalnim dvomjesečnikom „Vukovarske novine“. Od ožujka, tekstovi će se moći pročitati i u mjesečniku „VP“ – magazinu za vojnu povijest. Naslov pod kojim se tekstovi objavljuju je – „Nisu zaboravljeni“. Sprječavanje zaborava glavni je motiv ovih tekstova? Glavni motiv je doista taj, sprječavanje zaborava na ljude koji su u obrani Vukovara dali ono najvrijednije što su imali – svoje živote. Želja nam je i da njihovim obiteljima pokažemo da nismo zaboravili na žrtvu njihovih najmilijih. Ipak, ne manje važni su i drugi motivi od kojih bih posebno izdvojila prijeku potrebu da se razbije predrasuda koja se često implicira, a apsolutno je netočna i zlonamjerna, kako su u obranu Hrvatske prvi krenuli „oni koji nisu imali što izgubiti“, kriminalci, avanturisti itd. Također, namjera nam je kroz ove priče javnost ponovo senzibilizirati s braniteljskom populacijom, jer na žalost, zbog pojedinica, svi branitelji su gurnuti u jednu ružnu paradigmu koju ne zaslužuju. Koliko je za odluku da pišete o braniteljima Vukovara bio presudan i osobni moment, naime činjenica da ste i sama bila braniteljica Vukovara? Kada su me iz Udruge zamolili da pišem ove tekstove, moram priznati da sam se na trenutak dvojila. Možda nekome to ne izgleda teško, dva teksta mjesečno, ali ja ne radim samo to, imam brojne druge obveze. Svakoj priči prethodi ponekad i vrlo teško prikupljanje podataka, mnogi su suborci poginulih i nestalih branitelja, kao i članovi njihovih obitelji koji bi mogli dati vjerodostojne podatke, raseljeni ili više nisu među živima. Naime, želimo se osvrnuti ne samo na ratni dio, nego i na život koji su branitelji o kojima pišemo imali prije Domovinskog rata. S druge strane, branitelji su uvijek bili moja slaba točka, ne samo zato što sam braniteljica. Danas, kao majka, i u ovim godinama, svu veličinu i težinu njihove žrtve mogu sagledati puno bolje nego ranije. Koliko je tekstova do sada izišlo i o kojim ste braniteljima pisali? Budući da smo s realizacijom ovog projekta krenuli u 2018.g., do sada su, osim uvodnog teksta, objavljene dvije priče. Prva priča je o Marku Vučkoviću – Mesaru, najpoznatijem vukovarskom logističaru, čovjeku koji je, uz pomoć koja nikada nije došla, zasigurno bio najiščekivanija osoba u ratnom Vukovaru. Dostava hrane pod kišom granata na punktove po cijelome gradu po čemu ga ljudi najviše i pamte, pronalaženje i dostava namirnica za kuhinju te dostava streljiva, lijekova i prijevoz ranjenika, samo je dio zadataka koji su bili njegova svakodnevnica. Marko Vučković je bio zaposlen, oženjen, otac trojice malodobnih sinova.

Goran Menges

Druga priča je o Goranu Mengesu, dvadesetjednogodišnjem mladiću iz obrtničke obitelji, jednom od brojnih, srčanih mladića sa Sajmišta koji su napustili kafiće, gradski korzo i prve ljubavi, kako bi na prvoj crti, svi odreda, svoju mladost ostavili na ulicama Vukovara. Goran je, nakon što je u pokušaju proboja ranjen i zarobljen, divljački mučen i nakon toga ubijen. Možete li nam otkriti neka od imena koje slijede u narednim tekstovima? Imena koja bih sada navela mnogima ne bi značila ništa, baš kao ni imena Marka Vučkovića ili Gorana Mengesa. Upravo o tome se i radi, kroz tekstove nam je namjera naše sugrađane i širu javnost upoznati s braniteljima o kojima se do sada nije pisalo i o kojima se jako malo ili gotovo ništa ne zna. Važno je napomenuti kako se ne radi samo o braniteljima iz Vukovara ili pripadnicima 204. brigade HV-e, nego o svim poginulim i nestalim braniteljima Vukovara, neovisno o postrojbi ili gradu iz kojega su došli. Nema favorita, redoslijed pisanja ovisit će isključivo o kompletiranju prikupljenih podataka. Pri čitanju tekstova koji su do sada objavljeni pažljivi čitatelj uočit će kako u tim relativno kratkim tekstovima i više od deset puta spomenete ima branitelja o kojem pišete. Je li to slučajnost ili namjera? Lijepo ste to primijetili. Doista, trudim se koliko to smisao priče dopušta, što više puta spomenuti ime poginulog ili nestalog branitelja o kojem pišem. Nažalost, to su ljudi po kojima ulice ili škole vjerojatno nikada neće dobiti imena i kojih će se, prolaskom godina, sjetiti samo najbliži. Ipak, dok smo živi mi, njihovi suborci, potrudit ćemo se da ona ipak negdje budu zapisana. Oni su to zaslužili. Davor Dijanović / HKV