Huškao iz Knina pa pred smrt zavapio: 'Hrvati, oprostite braći Srbima'

Na današnji dan 1990. počela je 'balvan revolucija' u Hrvatskoj. Neki od ratnih huškača koji su orkestrirali pobunu hrvatskih Srba su završili u Haagu. Samo se jedan javno pokajao...

Na današnji dan prije 36 godina počela je tzv. balvan revolucija, pobuna dijela hrvatskih Srba koja je označila jedan od ključnih uvoda u rat u Hrvatskoj. Dio političkih i ratnih huškača koji su sudjelovali u njezinu poticanju poslije je završio pred Haaškim sudom, no samo je jedan od njih javno priznao odgovornost i izrazio kajanje. Tim povodom ponovno objavljujemo tekst koji je izvorno objavljen na Express.hr-u 2024. godine.

Milan Babić, predratni kninski zubar, je 1991. i 1992. godine obavljao dužnost predsjednika vlade samoproglašene Srpske autonomne oblasti (SAO) Krajine, kasnije nazvanoj Republika Srpska Krajina (RSK). Babić je sudjelovao u kampanji progona usmjerenoj protiv nesrpskog stanovništva. Bio je svjestan toga da se čine zločini kao što su zlostavljanje po zatvorima, deportacije, prisilno premještanje i uništavanje imovine, i znao je da se tijekom prisilnog premještanja ubijaju civili. Podržavao je i sudjelovao u vojnom zauzimanju teritorija, te pomagao nabavku oružja. Na javnim manifestacijama i u medijima držao je huškačke govore na nacionalnoj osnovi, a takva propaganda je dovela do erupcije nasilja nad hrvatskim i drugim nesrpskim stanovništvom.Prije nego što je optužen, svjedočio je kao svjedok optužbe u predmetu Milošević. Osuđen je na 13 godina zatvora. Ubio se u haaškom zatvoru u ožujku 2006.

Na izricanju presude 2004. priznao je svoje zločine i javno zatražio oprost zbog nezamislive sramote koju je nanio sebi i narodu kojeg je poticao na rat. Ovo je njegov govor: Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi da učestvujem u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su oni bili Hrvati, a ne Srbi. Nevini ljudi su bili proganjani, nevini ljudi su nasilno istjerani iz svojih kuća i nevini ljudi su ubijani. Čak i nakon šta sam saznao šta se dogodilo ćutao sam o tome. Još gore, nastavio sam sa službom i kroz moje vlastite aktivnosti postajao lično odgovoran za nehumane postupke koji su pogodili nevine ljude.  Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa kojom moram živjeti ostatak života. Ovi zločini i moje učešće u njima nikada ne mogu biti opravdani. Ostajem bez reči kada treba da izrazim dubinu moga kajanja za ono što sam učinio i za uticaj moga grijeha na druge. Mogu samo da se nadam da iznoseći istinu, priznanjem krivice i izražavanjem mog kajanja mogu poslužiti kao primer onima koji još pogrešno vjeruju da takva nečovječna postupanja mogu ikada biti opravdana. Samo istina može dati šansu srpskom narodu da se rastereti kolektivne sramote. 

Samo priznanjem krivice ja mogu preuzeti odgovornost za sve pogrešno što sam uradio. Ja se nadam da svojim kajanjem mogu bar malo olakšati patnju onima koji su patili. Shvatio sam da nam neprijateljstva i podijeljenost nikada ne mogu poslužiti da bolje živimo. Shvatio sam da naša pripadnost istoj ljudskoj vrsti je značajnija od bilo koje razlike između nas. Shvatio sam da samo kroz naše međusobno razumijevanje i pomirenje možemo imati šansu da živimo kao ljudi u miru i tako obezbijedimo bolju budućnost za našu djecu i generacije koje dolaze. Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem i zahvaljujem Bogu na mogućnosti koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje. Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kome sam i sam učestvovao. I na kraju, bezrezervno stavljam sebe na raspolaganje ovom Tribunalu i međunarodnom pravu. Hvala.