JEZIK NA SMRT – Na autentičnim lokacijama počelo snimanje filma o dr. Ivanu Šreteru

Trideset pet godina nakon što je dr. Ivan Šreter zaustavljen na barikadi pobunjenih Srba u Kukunjevcu i odveden u zatočeništvo, njegova priča dobiva novi filmski oblik.

U ponedjeljak, 18. kolovoza 2026., upravo na obljetnicu njegove otmice, redatelj Dražen Bušić i ekipa od četrdesetak profesionalaca i entuzijasta započeli su snimanje kratkoga igranog filma „Jezik na smrt“ na lokacijama u Lipiku i Pakracu povezanima sa Šreterovim životom i ratnom sudbinom. Prvi kadrovi nastali su u dvorištu Toplica Lipik, ustanove u kojoj je Šreter radio.

Film neće pokušati ispričati cijeli Šreterov život. Njegovo je središte mnogo uže i zato potencijalno snažnije – otmica i posljednji dani zatočeništva čovjeka čiji posmrtni ostaci ni danas nisu pronađeni. Projekt je zamišljen kao približno 30-minutna psihološka i ratna drama.

Boris Svrtan postaje Ivan Šreter

Glavnu ulogu povjereno je jednom od najpoznatijih hrvatskih glumaca Borisu Svrtanu, dok će Robert Kurbaša utjeloviti dr. Vladimira Solara, jednog od ključnih svjedoka Šreterovih posljednjih poznatih dana.

Izbor Solara kao jednoga od glavnih likova nije slučajan. Scenarij se, prema informacijama sa snimanja, među ostalim oslanja upravo na njegova svjedočanstva o zatočeništvu. Solar je sa Šreterom proveo dio vremena u zatočeništvu u Branešcima, zbog čega njegovo svjedočenje predstavlja jedan od najvažnijih temelja za rekonstrukciju tog razdoblja.

Bušić je prvoga dana namjerno izbjegao snimanje same scene otmice u Kukunjevcu. Ondje se na obljetnicu očekivalo okupljanje građana i odavanje počasti Šreteru pa je filmska ekipa željela izbjeći miješanje komemoracije i filmskog seta. Umjesto toga, snimljeni su mirniji prizori iz Šreterova svakodnevnog života – dolazak na posao, odlazak s posla i prizori vezani uz njegovo imenovanje ravnateljem.

Ti prizori trebali bi biti svojevrsni kontrapunkt onome što slijedi.

Prije barikade, otmice i zatočeništva postojao je liječnik, kolega i čovjek kojega su ljudi poznavali iz posve drukčijeg života.

Zašto „Jezik na smrt“?

Naslov filma nije samo dramatična filmska konstrukcija.

Dr. Ivan Šreter u javnosti je desetljećima ostao upamćen i kao simbol borbe za uporabu hrvatskog jezika. Još u vrijeme Jugoslavije bio je izložen političkom i sudskom progonu nakon što je u medicinskoj dokumentaciji upotrijebio hrvatski izraz „umirovljeni časnik“ umjesto tada nametanog izraza „penzionirani oficir“. Zbog tog slučaja bio je osuđen i zatvoren.

Upravo zato naslov „Jezik na smrt“ povezuje dva razdoblja Šreterova života.

Prvo je vrijeme u kojem se zbog hrvatskih riječi našao pred represivnim aparatom jugoslavenske države.

Drugo je 1991. godina, kada je čovjek poznat po pozivima na mir i dijalog završio u rukama pobunjenih srpskih snaga.

Film tako ne govori samo o tome kako je Šreter nestao. Govori i o paradoksu njegova života: čovjek koji je zbog hrvatskog jezika bio progonjen u miru, u ratu je nestao pokušavajući sačuvati mir.

Branešce danas više ne izgleda kao 1991. – zato se tražila zamjenska lokacija

Autentičnost filma ne znači da je svaki kadar moguće snimiti na točno istom mjestu na kojem se događaj zbio.

Kuća u Branešcima u kojoj je Šreter bio zatočen više ne postoji. Produkcija je zato za rekonstrukciju zatočeništva odabrala očuvani stari objekt u Starom Majuru, koji izgledom može dočarati prostor i vrijeme 1991. godine.

Upravo su ti prizori vjerojatno i najosjetljiviji dio cijelog projekta.

Scenarij, kako navodi produkcija, nastoji razlikovati ono što se može dokumentirati od onoga što bi bilo tek filmsko nagađanje. Kao temelj koriste se povijesno provjerljive činjenice, sjećanja suvremenika i svjedočanstva ljudi koji su bili povezani sa Šreterovim posljednjim danima.

To je posebno važno jer konačna sudbina dr. Ivana Šretera i mjesto njegovih posmrtnih ostataka ni nakon 35 godina nisu utvrđeni.

Dražen Bušić Šreteru se vraća nakon 17 godina

Za Dražena Bušića ovo nije prvi filmski susret s Ivanom Šreterom.

Još 2009. godine realizirao je dokumentarni film „Časnik mirotvorac“, posvećen Šreterovu životu i sudbini.

Sedamnaest godina poslije vraća se istoj priči, ali potpuno drugim filmskim jezikom.

Dokumentarac je počivao na dokumentima, svjedocima i arhivskoj građi. „Jezik na smrt“ Šreterove posljednje dane pokušava približiti gledatelju kroz igranu rekonstrukciju – glumca, prostor, tišinu, dijalog i atmosferu zatočeništva.

Film bi se, nakon završetka, trebao najprije prikazivati kao samostalno ostvarenje na filmskim festivalima. Nakon toga planirano je njegovo spajanje s novom, remasteriranom verzijom dokumentarca „Časnik mirotvorac“ u omnibus od približno 80 minuta.

Time bi dvije filmske forme ispričale istu priču iz različitih perspektiva: dokumentarna građa objašnjavala bi tko je bio Ivan Šreter, a igrani dio pokušao bi gledatelja odvesti u njegove posljednje poznate dane.

Desetak dana snimanja u Lipiku i Pakracu

Prema planu produkcije, snimanje bi trebalo trajati desetak dana na području Lipika i Pakraca, uz još jedan snimajući dan u Zagrebu.

Projekt je krenuo vlastitim sredstvima autora nakon što u početnoj fazi nije dobio potporu svih institucija kojima se obraćao. Logistički su se uključili Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Toplice Lipik, Muzej vojne i ratne povijesti, Muzej grada Pakraca, KPD Sloga te lokalni stanovnici, dok su potporu za postprodukciju preuzele Hrvatska liječnička komora, Požeško-slavonska i Brodsko-posavska županija. Produkcija očekuje i rezultate natječaja Ministarstva hrvatskih branitelja tijekom jeseni.

Bušić je još u najavi projekta naglasio da Šreterova priča, po njegovu mišljenju, više ne može čekati te da film smatra svojevrsnim dugom čovjeku kojeg opisuje kao simbol mira i ljudskosti.

Film počinje ondje gdje povijest još nema završetak

„Jezik na smrt“ počeo se snimati na simbolički možda najteži mogući datum – 18. kolovoza.

Istoga dana 1991. počelo je posljednje poglavlje života Ivana Šretera.

Trideset pet godina poslije kamera ponovno prolazi mjestima kojima je prolazio on.

Toplice u kojima je radio.

Pakrac i Lipik za koje je bio vezan.

Kukunjevac u kojem je otet.

Branešci u kojima je bio zatočen.

Ali jedno mjesto filmska ekipa još uvijek ne može snimiti kao autentičnu lokaciju.

Njegov grob.

Jer Hrvatska ni 35 godina poslije ne zna gdje se nalaze posmrtni ostaci dr. Ivana Šretera.

Zato „Jezik na smrt“ još prije završetka nije samo priča o prošlosti. On nastaje dok najvažnije pitanje Šreterove sudbine još uvijek pripada sadašnjosti.

Gdje je dr. Ivan Šreter?

Dok odgovor ne bude pronađen, ni njegova priča neće imati posljednju scenu.