POSEBAN ISTRAŽIVAČKI DOSJE: Goran Pantić – ratni zločinac, žrtva ili svjedok? Što je dokazano o pilotu JNA, Metkoviću i Lori

Istodobno, njegovo zlostavljanje u Lori obuhvaćeno je predmetom ratnog zločina nad ratnim zarobljenicima, a njegov iskaz postao je jedan od dokaza protiv pravomoćno osuđenih pripadnika hrvatske Vojne policije.

Slučaj Gorana Pantića jedan je od najosjetljivijih primjera pravne i moralne nedovršenosti Domovinskog rata. U javnosti se njegovo ime pojavljuje u tri naizgled nespojive uloge: kao pilot JNA optuživan za bombardiranje Metkovića, kao ratni zarobljenik zlostavljan u Lori i kao svjedok-oštećenik na suđenjima hrvatskim vojnim policajcima.

Te tri uloge, međutim, nisu međusobno isključive. Čovjek može biti pripadnik agresorske vojske, pa čak i osumnjičen za ratni zločin, a istodobno imati zaštitu ratnog zarobljenika. Ako je zarobljen, država ga smije ispitati, optužiti i suditi mu, ali ga ne smije tući, mučiti ili ponižavati. Jednako tako, činjenica da je bio žrtva zlostavljanja ne znači da je oslobođen moguće odgovornosti za ranije napade.

Upravo je razdvajanje tih činjenica presudno za razumijevanje Pantićeva slučaja. Braniteljske udruge i pojedini svjedoci javno ga nazivaju ratnim zločincem. No u pregledanim javnim evidencijama DORH-a, MUP-a i hrvatskih sudova nije pronađena optužnica ni pravomoćna presuda kojom bi bilo utvrđeno da je Goran Pantić izbacio bombe koje su 21. travnja 1992. ubile tri žene u Metkoviću.

Zato ga, u pravno preciznom tekstu, nije dopušteno predstavljati kao pravomoćno osuđenog ratnog zločinca. Može ga se opisati kao pilota agresorske JNA kojega svjedoci i veteranske udruge izravno povezuju s napadima na Metković, ali čija individualna odgovornost nikada nije raspravljena i utvrđena u javnom sudskom postupku.

Pilot JNA oboren iznad Čapljine

Goran Pantić 1992. bio je kapetan i pilot JNA. Dostupne rekonstrukcije navode da je upravljao jednomotornim jurišnim zrakoplovom J-21 Jastreb, namijenjenim napadima na ciljeve na zemlji.

Njegov zrakoplov oboren je 23. travnja 1992. na području Čapljine. Pantić se katapultirao, preživio i bio zarobljen na teritoriju Bosne i Hercegovine. U vlastitom kasnijem svjedočenju potvrdio je da je iskočio iz pogođenog zrakoplova i da su ga nakon prizemljenja zarobile hrvatske snage.

Prema lokalnim hrvatskim rekonstrukcijama, najprije je doveden u Čapljinu, a zatim u Metković. Ondje je, tvrde lokalni izvori, bio odveden među porušene kuće i kratere nastale u zračnom napadu izvedenom samo dva dana prije njegova obaranja.

Sama činjenica da je Pantić 23. travnja oboren u borbenom zrakoplovu dok je sudjelovao u operacijama JNA na neretvanskom području nije sporna. Ona potvrđuje da nije bio civilni putnik ni promatrač, nego aktivni pripadnik zrakoplovstva koje je napadalo hrvatske i bosanskohercegovačke položaje.

Ta činjenica, ipak, ne dokazuje automatski da je dva dana prije upravljao jednim od četiriju zrakoplova koji su bombardirali Metković. Za takav zaključak potrebno je povezati konkretnog pilota s konkretnim borbenim letom, avionom, naoružanjem i ciljem.

Bombardiranje Metkovića i tri ubijene žene

Metković su 21. travnja 1992. oko 18.20 sati napala četiri zrakoplova JNA. Prema dokumentaciji bivšeg zapovjednika Policijske postaje Metković Petra Bezera, na Metković i Gabela Polje izbačene su četiri bombe FAB-250, od kojih su tri pale na grad.

FAB-250 bila je nevođena razorna bomba mase približno 250 kilograma. U dijelu medijskih tekstova bombe bačene na Metković nazivaju se „kasetnim bombama“, ali policijske i historiografske rekonstrukcije navode oznaku FAB-250. Ta se oznaka odnosi na klasičnu razornu avionsku bombu, a ne sama po sebi na kasetno streljivo.

Prva bomba pala je u Hercegovačku ulicu, među obiteljske kuće. Poginule su Ankica Ilić, rođena 1922., koja je stradala u kuhinji svojega doma, i Ankica Buljubašić, rođena 1964., prognanica iz Višića koja se nalazila u blizini nadvožnjaka.

Druga bomba pala je u Ulicu Put groblja. Teško je ranjena Anđelka Romović, rođena 1919., koja je tijekom operacije preminula u Ratnoj bolnici Metković.

Treća bomba pala je u Bočinu, blizu tadašnjeg zapovjedništva 116. brigade Hrvatske vojske. Teško je ranjen Ante Mijić, kojemu je geler otkinuo dio ruke.

Lokalni izvori razlikuju se u broju ranjenih. Jedni navode osam, a drugi četiri teško i šest lakše ranjenih, odnosno ukupno deset. Razlika vjerojatno proizlazi iz različitog evidentiranja ljudi ranjenih gelerima, udarnim valom i naknadno primljenih u Ratnu bolnicu.

Neposredno nakon bombardiranja policija je obavila očevid, fotografirala kratere i oštećene objekte te prikupila ostatke ubojitih sredstava. Policijska postaja Metković 29. travnja 1992. podnijela je kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja pod brojem 511-12-41 KU-140/92, nakon čega je formiran istražni spis KIO 103/92.

Dakle, postojanje napada, upotrijebljeno oružje, smrt triju žena i razaranje stambenih četvrti opsežno su dokumentirani. Ono što nije sudski utvrđeno jest identitet pilota koji su izbacili bombe.

Zašto su Metkovci upravo Pantića povezali s napadom?

Najizravnija javno objavljena optužba protiv Pantića potječe od Mirka Galića, pripadnika 116. brigade, koji je 2014. na konferenciji braniteljskih udruga predstavljen kao očevidac bombardiranja.

Galić je tvrdio da je Pantić bacao bombe od 250 kilograma na civilne dijelove grada te da nije gađao mostove, nego kuće. Posebno je tvrdio da su tri žene ubijene bombom koju je izbacio Pantić.

Slične tvrdnje godinama su ponavljale braniteljske udruge iz Splita i doline Neretve. U njihovim se priopćenjima Pantić naziva teroristom i ratnim zločincem, a njegova uloga svjedoka-oštećenika u predmetu Lora predstavlja kao nepravda prema obiteljima metkovskih žrtava.

Mostarski Dnevni list još je 2005., nakon Pantićeva svjedočenja u Splitu, objavio tvrdnju da su ga stanovnici Metkovića prepoznali kao pilota koji je bombardirao grad. Tu je tvrdnju prenijela Hina, ali ni tada nije objavljen dokument iz kojeg bi se moglo vidjeti na čemu se identifikacija temeljila.

Problem nije u tome što svjedočenja branitelja i stanovnika ne bi bila važna. Problem je što ona u javno dostupnom obliku nisu prošla sudsku provjeru.

S promatračke točke na zemlji moguće je prepoznati tip zrakoplova, smjer napada i približnu visinu leta. Mnogo je teže, bez podataka iz vojnih evidencija ili naknadnog priznanja, utvrditi identitet osobe u kabini. U napadu na Metković sudjelovala su četiri zrakoplova, a na širem području u travnju i svibnju 1992. djelovao je veći broj pilota.

Pantićevo obaranje u istoj zoni samo dva dana poslije snažno ga povezuje s operativnom kampanjom JNA na neretvanskom području. Ali ono samo po sebi ne dokazuje da je sudjelovao u napadu 21. travnja niti da je ispustio bombu koja je ubila Ankicu Ilić, Ankicu Buljubašić i Anđelku Romović.

Što bi bilo potrebno za kaznenu odgovornost?

Za podizanje održive optužnice trebalo je pribaviti dnevnike letenja, raspored pilota, broj zrakoplova, zapovijed za borbeni zadatak, podatke o ukrcanom naoružanju, izvješća nakon povratka iz misije i iskaze drugih članova postrojbe.

Važno bi bilo utvrditi i tko je bio vođa formacije, iz koje su baze zrakoplovi poletjeli, koje su im mete bile određene i jesu li piloti prije polijetanja bili upozoreni da se ciljevi nalaze unutar naseljenog grada.

Ako su ciljevi bili nadvožnjak, benzinska postaja, vodosprema ili zapovjedništvo brigade, tužiteljstvo bi moralo dokazati da je izbor nevođenih bombi od 250 kilograma u gusto naseljenom području bio neselektivan ili nerazmjeran očekivanoj vojnoj prednosti. Ako su kuće i civili bili izravne mete, trebalo bi dokazati namjeru pilota ili zapovjednika.

Ni jedno od tih pitanja nije razriješeno u javnom kaznenom postupku protiv Pantića.

Šira hrvatska istraga protiv 27 pilota bivše JNA, koja se odnosila na zračne napade na dubrovačko i neretvansko područje, obustavljena je rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku od 4. srpnja 2011. Predsjednica suda u siječnju 2012. potvrdila je da je razlog bio nedostatak dokaza.

Javno su objavljena imena samo dijela osumnjičenih pilota. Među njima se najčešće spominju Zoran Slavuljica, Miodrag Atanacković i Asim Pandžić. Nije pronađen cjelovit popis svih 27 osoba niti javna potvrda je li Goran Pantić formalno bio među osumnjičenicima u tome predmetu.

Zato nije opravdano tvrditi da je Pantić u tom postupku „oslobođen“. Ako nije bio formalno obuhvaćen istragom, sud o njemu nije ni odlučivao. Ako je bio obuhvaćen, obustava zbog nedostatka dokaza nije isto što i oslobađajuća presuda nakon suđenja.

Ratni zarobljenik u Lori

Nakon zarobljavanja Pantić je iz Metkovića prebačen u Vojno-istražni centar Lora u Splitu. Izvori se razlikuju za jedan dan u datumu njegova dolaska: u jednom iskazu navodi se 25., a u optužnici 26. travnja 1992.

U Loru je doveden zajedno s pilotom Nikolajem Đerfijem, koji je također bio oboren na južnom bojištu. Pantić je u Lori ostao do 12. kolovoza 1992., kada je preko Kerestinca upućen na razmjenu.

Kao zarobljeni uniformirani pilot neprijateljske vojske imao je status ratnog zarobljenika. Taj status nije ovisio o njegovoj nacionalnosti, o tome je li sudjelovao u agresiji ni o sumnjama da je počinio ratni zločin.

Treća ženevska konvencija propisuje da ratni zarobljenici moraju u svakom trenutku biti čovječno tretirani. Zabranjeni su nasilje, zastrašivanje, mučenje i prisila pri ispitivanju. Ako postoje dokazi da je zarobljenik počinio ratni zločin, protiv njega se smije voditi kazneni postupak, uz pravo na obranu i pravično suđenje.

Drugim riječima, Hrvatska je Pantića mogla zadržati, ispitati o letovima, otvoriti istragu i optužiti ga. Nije ga smjela mučiti.

Što je Pantić ispričao o Lori?

U sudskom iskazu Pantić je izjavio da prve noći u Lori njega i Đerfija nitko nije dirao. Sljedećeg su dana premješteni u blok C, u ćeliju bez kreveta i s tragovima krvi.

Prema njegovu svjedočenju, nakon toga počela su svakodnevna premlaćivanja i mučenja. Opisao je udaranje policijskim i bejzbolskim palicama, priključivanje na električnu struju, prisiljavanje zarobljenika da goli trče zatvorskim krugom, pucanje oko njihovih tijela i vezivanje uz radijator.

Tvrdio je da je nakon premlaćivanja 1. svibnja proveo devetnaest dana u KBC-u Firule. U izjavi Radio Slobodnoj Europi 2005. govorio je o devet slomljenih rebara, probijenim plućima i ozljedi kralježnice.

Drugi bivši zatočenik posvjedočio je da je Pantića viđao izrazito mršavog, s ozljedama po glavi i tijelu, te da su ga tjerali u pseću kućicu, prisiljavali da trči i oponaša zrakoplov.

Pantić je poimence teretio više pripadnika Vojne policije. Izjavio je da je zapovjednik Tomislav Duić sudjelovao u brojnim mučenjima, da ga je Emilio Bungur tukao i gazio mu prste te da su Ante Gudić, Anđelko Botić i Tonči Vrkić sudjelovali u zlostavljanjima.

Bio je i svjedok postupanja prema drugim zarobljenicima. Posebno je govorio o zlostavljanju Nenada Kneževića nakon pokušaja bijega. Knežević je poslije preminuo.

Njegov iskaz nije ostao samo medijska tvrdnja. Ušao je u sudske spise i optužnicu za predmet „Lora 2“, koja je obuhvatila sustavno fizičko, psihičko i seksualno zlostavljanje 37 ratnih zarobljenika.

Od prvog svjedočenja do videoveze iz Beograda

Pantić je o Lori iskazivao više puta. U hrvatskom postupku svjedočio je 2005., kada su u Split doputovali svjedoci iz Srbije i Crne Gore. Tada je rekao da se odlučio svjedočiti jer smatra da istina mora izaći na vidjelo.

Ponovno je saslušan 10. ožujka 2021., putem videoveze iz Beograda, u nastavku postupka protiv Tomislava Duića i Emilia Bungura.

Njegovo svjedočenje imalo je dvostruku važnost. Govorio je o onome što je osobno pretrpio, ali i o zlostavljanju drugih zatvorenika, zapovjednom položaju Duića i ponašanju pojedinih stražara.

Obrana optuženih i braniteljske udruge osporavale su njegovu vjerodostojnost, pozivajući se na njegovu pripadnost JNA i optužbe za bombardiranje Metkovića. No sud je morao odvojeno procjenjivati njegov iskaz o Lori od pitanja njegove moguće odgovornosti za zračne napade.

Čak i kada bi se naknadno dokazalo da je Pantić počinio ratni zločin u Metkoviću, to ne bi učinilo zakonitim njegovo premlaćivanje u Lori. Istodobno, činjenica da je vjerodostojno svjedočio o Lori ne dokazuje da nije sudjelovao u bombardiranju.

Tko je osuđen – i za što?

Za zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima u Lori pravomoćno su osuđeni Tomislav Duić i Emilio Bungur. Visoki kazneni sud 2023. izrekao je Duiću jedinstvenu kaznu od deset, a Bunguru osam godina zatvora. U odvojenom dijelu postupka „Lora 2“ Županijski sud u Splitu 2017. osudio je Tončija Vrkića na šest godina, a Antu Gudića i Anđelka Botića na po četiri godine zatvora; s ranijim kaznama iz „Lore 1“ bile su im izrečene jedinstvene kazne od deset, odnosno po osam godina. Presude su utvrdile zlostavljanje skupine ratnih zarobljenika kojoj je pripadao i Pantić. Za bombardiranje Metkovića 21. travnja 1992. i smrt triju žena Goran Pantić nije pravomoćno osuđen, a u javno dostupnim izvorima nije pronađena ni potvrđena optužnica protiv njega.

Je li Pantić dobio odštetu od Hrvatske?

U braniteljskim priopćenjima godinama se tvrdilo da će Pantić, kao svjedok-oštećenik, od Hrvatske tražiti ili dobiti veliku novčanu odštetu.

Status oštećenika u kaznenom postupku može omogućiti postavljanje imovinskopravnog zahtjeva ili pokretanje posebne parnice. Međutim, u pregledanim javno dostupnim sudskim i državnim izvorima nije pronađena presuda kojom bi Goranu Pantiću bila dosuđena odšteta, niti je pronađen službeno potvrđen isplaćeni iznos.

Zato tvrdnju da je Pantić dobio „milijunsku odštetu“ nije moguće objaviti kao činjenicu. Javno je potvrđeno da je nastupao kao svjedok i oštećenik, ali ne i da mu je novac isplaćen.

Nije postao civil zahvaljujući Zakonu o oprostu

U dijelu komentara o Lori tvrdilo se da su Pantić i drugi pripadnici JNA „potezom pera pretvoreni u civile“ zahvaljujući Zakonu o općem oprostu. To nije točan opis njegova pravnog položaja u predmetu „Lora 2“.

Pantić u tom predmetu nije bio civil, nego ratni zarobljenik. Optužnica „Lora 2“ odnosila se upravo na ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.

Zakon o općem oprostu također ne obuhvaća ratne zločine. Ako su postojali dokazi da je Pantić namjerno napadao civile ili izvršio neselektivan napad, oprost ne bi bio zapreka njegovu procesuiranju.

Njegova razmjena u kolovozu 1992. nije bila oslobađajuća presuda. Nije značila da je sud zaključio kako nije počinio kazneno djelo. Razmjena ratnih zarobljenika političko je i humanitarno pitanje, odvojeno od naknadne kaznene odgovornosti.

Može li ga se nazvati ratnim zločincem?

U političkom govoru i priopćenjima udruga Pantića se godinama naziva ratnim zločincem. Razumljivi su bijes obitelji žrtava i ogorčenje Metkovaca činjenicom da nitko nije osuđen za ubojstvo triju žena.

No novinarski i pravno precizan odgovor glasi: Goran Pantić nije javno evidentiran kao pravomoćno osuđeni ratni zločinac.

Nesporno je da je bio aktivni pilot JNA i da je sudjelovao u borbenim operacijama na neretvanskom području. Postoje izravne javne optužbe hrvatskog branitelja koji ga povezuje s bombardiranjem Metkovića. Postoji i vremenska te operativna povezanost jer je Pantić oboren na istom području samo dva dana nakon napada.

Ali nedostaje javno objavljen dokazni lanac koji bi ga povezao s konkretnim bombama: zapovijed za let, dnevnik letenja, broj zrakoplova, evidencija ukrcanog naoružanja, ciljne karte, izvješće nakon misije ili iskaz drugog pilota.

Bez toga se može govoriti o ozbiljnoj i nikad sudski razriješenoj sumnji, ali ne o pravomoćno utvrđenoj krivnji.

Što hrvatske institucije još moraju objasniti?

Pantićev slučaj otvara više pitanja na koja hrvatske institucije nikada nisu dale javno cjelovit odgovor.

Prvo, je li nakon njegova zarobljavanja 1992. službeno ispitan o borbenim letovima, postrojbi, zapovjednicima i ciljevima koje je napadao? Ako jest, gdje se danas nalaze zapisnici tih ispitivanja?

Drugo, je li bio obuhvaćen istragom protiv 27 pilota JNA koja je obustavljena 2011.? U javnosti nije objavljen cjelovit popis osumnjičenika ni obrazloženje koje bi pokazalo koji se napad stavljao na teret pojedinom pilotu.

Treće, jesu li istražitelji provjerili tvrdnju Mirka Galića da je osobno identificirao Pantića kao pilota koji je bombardirao civilne kuće? Je li Galić ikada formalno ispitan upravo u predmetu KU-140/92?

Četvrto, jesu li od Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine zatraženi dnevnici letenja, ratni dnevnici postrojbi, popisi pilota i zapovijedi za 21. i 23. travnja 1992.?

Peto, vodi li se predmet za bombardiranje Metkovića i dalje protiv nepoznatih počinitelja ili je nakon obustave šire istrage potpuno arhiviran?

DORH-ovo izvješće za 2025. donosi samo objedinjene podatke o predmetima ratnih zločina. U njemu se ne navode Goran Pantić, Metković ni predmet KU-140/92. Iz toga se ne može zaključiti da izvidi sigurno ne postoje, ali javnost ne može provjeriti njihov status.

Zaključak: tri uloge, dvije sudske istine i jedna velika praznina

Goran Pantić nesporno je bio pilot JNA koji je u travnju 1992. sudjelovao u borbenim operacijama na neretvanskom području. Oboren je 23. travnja iznad Čapljine, zarobljen i doveden u Metković, a zatim u Loru.

Postoje ozbiljne javne optužbe da je dva dana prije obaranja sudjelovao u bombardiranju Metkovića. Izravno ga je prozvao pripadnik 116. brigade, a braniteljske udruge desetljećima ga povezuju sa smrću Ankice Ilić, Ankice Buljubašić i Anđelke Romović.

Ali te optužbe nisu prerasle u javno dostupnu optužnicu ni presudu. Zbog toga Pantića nije pravno korektno bez ograde nazvati osuđenim ratnim zločincem. Njegova moguća odgovornost za Metković ostala je neistražena ili barem nedovoljno javno objašnjena.

Istodobno je u Lori bio ratni zarobljenik i žrtva postupanja zabranjenog međunarodnim pravom. Njegov iskaz o premlaćivanjima i mučenjima ušao je u sudske predmete koji su završili osuđujućim presudama.

Presude za Loru nisu ga oslobodile moguće odgovornosti za Metković. One su utvrdile nešto drugo: da ni stvarnog ni mogućeg ratnog zločinca nije dopušteno mučiti, nego ga treba istražiti, optužiti i izvesti pred sud.

Hrvatsko pravosuđe uspjelo je procesuirati osobe koje su zlostavljale Pantića, ali nije javno razriješilo je li Pantić sudjelovao u napadu koji je usmrtio tri žene. Upravo u toj neravnoteži nalazi se stvarni problem njegova slučaja – ne u tome što je dobio pravo svjedočiti, nego u tome što njegova vlastita moguća odgovornost nikada nije dobila jednako jasan sudski odgovor.

Uloga Mladena Bajića: Zašto je istraga protiv pilota JNA završila bez optužnice

U institucionalnoj povijesti ovoga slučaja ne može se zaobići ni uloga Mladena Bajića. Dok je Goran Pantić 1992. bio zatočen u Lori, Bajić je bio jedan od zamjenika vojnog tužitelja u Splitu, ali ne i čelnik Vojnoga tužiteljstva. DORH tvrdi da Bajić nije potpisao nalog za dovođenje zatočenika u Loru, da ih nije osobno ispitivao te da vojni policajci nisu postupali po njegovu nalogu. Deset godina poslije, Bajić je bio na čelu Županijskog državnog odvjetništva u Splitu kada je 25. ožujka 2002. podignuta optužnica u predmetu Lora, a od svibnja 2002. do 2014. obnašao je dužnost glavnog državnog odvjetnika. Za njegova mandata Pantić je saslušan kao svjedok o zlostavljanju u Lori, dok je šira istraga protiv 27 pilota JNA zbog napada na dubrovačko i neretvansko područje 2011. završila bez optužnice, zbog nedostatka dokaza. Braniteljske udruge i obrana optuženih zbog toga su Bajića javno optuživale da je Pantića od mogućeg počinitelja pretvorio u svjedoka i oštećenika, ali takvo osobno pogodovanje nije utvrđeno nijednom presudom, kao što javno dostupni dokumenti ne potvrđuju ni da je Pantić bio među 27 osumnjičenih pilota. Dokumentirana činjenica ostaje pravosudni raskorak nastao za Bajićeva mandata na čelu DORH-a: zlostavljanje Gorana Pantića istraženo je i procesuirano, dok tvrdnje i svjedočenja o njegovoj mogućoj odgovornosti za civilne žrtve bombardiranja Metkovića nikada nisu provjereni u sudskom postupku.

Izvori: HMDCDR/Petar Bezer – Braneći riječni grad; Like Metković – bombardiranje grada 21. travnja 1992.; Metković News – tri poginule i osam ranjenih osoba; Slobodna Dalmacija – obustava progona 27 pilota; Radio Slobodna Europa – obustavljen postupak protiv 27 pilota; Hina – tvrdnja da je Pantić bombardirao Metković; Dalmacija News – javno svjedočenje Mirka Galića; zapisnik o svjedočenju Gorana Pantića; optužnica ŽDO-a Split za Loru 2; IWPR – Pantićevo svjedočenje na suđenju za Loru; Radio Slobodna Europa – Pantić o zarobljavanju i Lori; Documenta – predmet Lora 2; Documenta – konačni status predmeta Lora 1 i 2; Jutarnji list – pravomoćne kazne Duiću i Bunguru; DORH – izvješće o radu za 2025.; ICRC – članak 13. Treće ženevske konvencije; ICRC – članak 17., zabrana mučenja i prisile; ICRC – članak 99., pravo ratnog zarobljenika na obranu; Yugoimport – tehnički opis bombe FAB-250, DORH – odgovor o ulozi Mladena Bajića u predmetu Lora; DORH – Bajić nije potpisao nalog za dovođenje u Loru; izvještaj o ponovljenom suđenju u predmetu Lora; Radio Slobodna Europa – obustava istrage protiv 27 pilota JNA.

Sljedeći nastavak bit će posvećen 402 djece ubijene i poginule tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku