SRPSKI LOGORI I MJESTA ZATOČENJA U HRVATSKOJ – 6. NASTAVAK Velika Peratovica: zatvor u podrumu škole u kojem su mučeni i ubijani hrvatski civili

Prethodno u bilogorskom dosjeu: 13. kolovoza 1991. – Počele otmice Hrvata na Bilogori

Podrum osnovne škole u Velikoj Peratovici u kojem su držani zatočenici. Autentična arhivska fotografija prostora; izvor: dosje „Grubišno Polje“

Zašto u tekstu piše „zatvor“, a ne nagađamo pravni naziv

Naziv serijala obuhvaća logore, zatvore i druga mjesta protupravnog zatočenja na okupiranom području Hrvatske. Za Veliku Peratovicu u pravosudnim dokumentima postoji precizniji naziv.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske predmet vodi pod naslovom „Zatvor u Velikoj Peratovici“. U optužnici i presudi iz postupka protiv Bore Trbojevića također se govori o zatvoru uređenom u podrumu osnovne škole. Zato u ovom nastavku rabimo izraze zatvor i mjesto zatočenja, bez naknadnog dodavanja naziva koji nije upotrijebljen u sudskom spisu.

Ta terminološka preciznost ne umanjuje ono što se ondje dogodilo: civili su bili protupravno zatvoreni, držani kao taoci, premlaćivani i na kraju ubijeni.

Velika Peratovica postala je središte pobune na Bilogori

Prema službenoj ratnoj kronologiji Grada Grubišnoga Polja, krajem srpnja 1991. ustrojen je samozvani Bilogorski odred Teritorijalne obrane Grubišnog Polja, sa zapovjedništvom u Velikoj Peratovici. U istom su mjestu uspostavljene općinske strukture takozvane SAO Krajine i njezina milicija.

Arhiv Glas žrtava, koji objedinjuje sudsku dokumentaciju i transkripte svjedočenja, navodi da je Bilogorskim odredom zapovijedao Rade Čakmak. U srbijanskom kaznenom predmetu KTRZ 4/07 odred je opisan kao samoorganizirana oružana skupina čiji je pripadnik bio Boro Trbojević.

Nije pronađen javno dostupan dokument s formalnom zapovijedi o osnivanju zatvora u školi. Zato se ne može odgovorno napisati da ga je određenoga dana osobno „osnovala“ jedna imenovana osoba. Iz dokumenata se može potvrditi da je zatvor djelovao unutar prostora i sustava pod nadzorom Bilogorskog odreda.

Od kada do kada je zatvor djelovao

Najpreciznije razdoblje koje proizlazi iz optužnice KTRZ 4/07 glasi:

od neutvrđenog dana sredinom kolovoza 1991. do 31. listopada 1991.

Datum 13. kolovoza označava početak dokumentiranih otmica na magistrali Grubišno Polje – Virovitica i početak zločina obuhvaćenih presudom Bori Trbojeviću. Ne dokazuje, međutim, da je baš toga dana otvoren zatvor u školskom podrumu. Sigurno je da su zatočenici u školu dovođeni najkasnije nakon napada i odvođenja civila iz Topolovice 20. kolovoza.

Zatvor je prestao djelovati 31. listopada, u vrijeme povlačenja pobunjeničkih snaga i početka hrvatske vojno-redarstvene operacije Otkos 10. Službena kronologija Grada navodi da su hrvatske snage prostor Velike Peratovice oslobodile 2. studenoga. Arhiv Glas žrtava navodi 3. studenoga kao datum pronalaska tijela u školi. Ti se datumi odnose na oslobođenje prostora i pronalazak žrtava, a ne na nastavak rada zatvora.

Tko je upravljao zatvorom

Sudski i drugi provjereni izvori omogućuju razlikovanje triju razina odgovornosti:

• Rade Čakmak – zapovjednik Bilogorskog odreda, prema arhivu Glas žrtava;

• Bogdan Trbojević – upravnik zatvora u školi, prema obrazloženju optužnice Tužiteljstva za ratne zločine Republike Srbije;

• Boro Trbojević – pripadnik Bilogorskog odreda i stražar u zatvoru; pravomoćno osuđen za sudjelovanje u uzimanju talaca i ubojstvu petorice civila.

Bogdan Trbojević u vrijeme srbijanskog postupka više nije bio živ. Boro Trbojević jedina je osoba za koju je u javno dostupnim izvorima pronađena pravomoćna presuda izravno vezana uz pet ubojstava u školi.

Kako su ljudi dospjeli u podrum škole

Prve dokumentirane otmice na tom području počele su 13. kolovoza 1991. Naoružani pripadnici pobunjeničkih snaga zaustavljali su putnike na cesti Grubišno Polje – Virovitica. Dio zarobljenih najprije je držan u sušari za duhan i drugim improviziranim prostorima, a zatim premještan u školu u Velikoj Peratovici.

Dana 20. kolovoza pripadnici Bilogorskog odreda u Topolovici su odvojili muškarce od žena i dio civila odveli prema Velikoj Peratovici. Sud je u predmetu protiv Bore Trbojevića utvrdio njegovo sudjelovanje u odvođenju Matije Kotarana, Željka Selešija i Miška Čepa. Tijelo Matije Kotarana poslije je pronađeno u masovnoj grobnici, Željko Seleši ubijen je u školi, a Miško Čepo razmijenjen je u rujnu.

Zatočeni bez kreveta, zahoda i liječničke pomoći

Iskazi preživjelih opisuju podrumsku prostoriju bez uvjeta za boravak ljudi. Zatočenici nisu imali krevete. Spavali su na ciglama i maloj količini slame. U početku nisu imali zahod pa su nuždu obavljali u posudama ili u odvojenom dijelu podruma. Hrane je bilo tek toliko da prežive.

Miško Čepo svjedočio je da je u prostoriji bilo približno 17 ljudi te da je tijekom 27 dana zatočenja premlaćivan i ostavljen bez odgovarajuće medicinske pomoći. Vlado Radošević opisao je učestala ispitivanja i udaranje palicama, kundacima, čizmama i drugim predmetima. Ivica Vereš svjedočio je da su ga batinama prisiljavali da prizna tvrdnje koje je poricao.

To nisu naknadne anonimne priče. Transkripti njihovih iskaza nalaze se u dokumentaciji povezanoj s kaznenim postupkom protiv Bore Trbojevića.

Koliko je zatočenika prošlo kroz školu

Točan ukupan broj nije javno utvrđen.

U pregledanim službenim, sudskim i znanstvenim izvorima nije objavljen cjelovit registar svih ljudi koji su prošli kroz školski zatvor. Zbog toga se broj od približno 17 ne smije predstavljati kao ukupan broj zatočenika. To je broj ljudi za koje je Miško Čepo rekao da su se u jednom trenutku nalazili u prostoriji.

Jednako tako, broj od 13 žrtava na službenoj stranici srbijanskog Tužiteljstva odnosi se na kazneni predmet KTRZ 4/07 protiv Bore Trbojevića, a ne na ukupan broj svih zatočenih u školi.

Za šire okupirano grubišnopoljsko područje Grad Grubišno Polje objavljuje zbirne podatke: 38 zarobljenih i podvrgnutih torturi, 14 razmijenjenih ili oslobođenih te 24 ubijene osobe. Te se brojke ne smiju pripisati samo zatvoru u Velikoj Peratovici jer obuhvaćaju više mjesta, otmica i stratišta na Bilogori.

Što se može brojčano potvrditi za samu Veliku Peratovicu

• približno 17 ljudi u prostoriji u jednom trenutku, prema svjedočenju Miška Čepa;

• 13 žrtava u predmetu KTRZ 4/07, što nije ukupan broj zatočenika;

• petorica civila ubijena u školskom podrumu 31. listopada;

• jedan preživjeli neposrednog napada, Vendel Šklebek;

• najmanje trojica poimence potvrđenih razmijenjenih zatočenika iz niza mjesta zatočenja koji je završio u školi.

Poimence potvrđeni zatočenici

U javno dostupnim sudskim spisima, transkriptima i stručnim radovima sa zatvorom u školi izravno se povezuju:

• Vlado Radošević;

• Ivica Vereš, u dijelu srbijanske dokumentacije naveden kao Ivan Vereš;

• Miško Čepo;

• Matija, odnosno u pojedinim izvorima Matej Kotaran;

• Željko Seleši;

• Božidar Jakopec;

• Petar Kramar;

• Franjo Šokec;

• Mato Petek;

• Vendel Šklebek.

Ovo nije proglašeno potpunim popisom. Javna dokumentacija sadrži i inicijale, različite inačice imena te osobe držane na drugim improviziranim lokacijama prije ili nakon škole. Bez službenog registra njihova imena ne treba dopisivati nagađanjem.

Razmjene: tri poimence potvrđena čovjeka

Arhiv transkripata i svjedočenja navodi ove datume:

• Vlado Radošević – 13. rujna 1991.;

• Ivica Vereš – 15. rujna 1991.;

• Miško Čepo – 17. rujna 1991.

Moguće je da su iz širega sustava zatočenja razmijenjene ili puštene i druge osobe, ali pregledani izvori ne daju potpun poimenični popis za samu školu. Zato je provjereni zaključak: najmanje trojica poimence potvrđenih, a ne „ukupno trojica“.

Pet ubojstava u školi i čovjek koji je preživio

U večernjim satima 31. listopada 1991., dok se Bilogorski odred povlačio iz Velike Peratovice, na zatočene civile u podrumu otvorena je rafalna paljba.

Ubijeni su:

• Željko Seleši;

• Božidar Jakopec;

• Petar Kramar;

• Franjo Šokec;

• Mato Petek.

Vendel Šklebek preživio je skrivajući se iza zida u podrumu.

Tužiteljstvo za ratne zločine Republike Srbije i pravomoćna presuda utvrdili su odgovornost Bore Trbojevića za ta ubojstva. U događaju su, prema optužnici i sudski prihvaćenim činjenicama, sudjelovali i upravnik zatvora Bogdan Trbojević te još jedna neidentificirana osoba.

U pojedinim sažecima presude prezime Petra Kramara zapisano je kao „Kramer“. U izreci optužnice KTRZ 4/07 i u hrvatskim izvorima navodi se Kramar, pa je ta inačica uporabljena u ovom članku.

Grobnica kod Male Dapčevice nije isto što i pet ubojstava u školi

Znanstveni rad Vjenceslava Herouta navodi da su u travnju 1993. u šumi Bukovica kod Male Dapčevice pronađeni posmrtni ostaci 14 civila povezanih sa zatvorom u Velikoj Peratovici. Među poimence potvrđenima bio je Matija Kotaran, čije je tijelo, prema pravomoćno utvrđenim činjenicama, pronađeno u masovnoj grobnici.

Tih 14 žrtava ne treba pribrajati petorici ubijenoj u školskom podrumu kao da je riječ o istom događaju. Dio ljudi bio je zatočen u školi, a ubijen na drugom mjestu. U pregledanim javnim izvorima nije pronađen jedinstven i potpun popis imena svih 14 osoba, pa ga ovaj članak ne rekonstruira iz nepotpunih sekundarnih popisa.

Koliko je nestalih iz ovoga zatvora

Pregledani službeni i pravosudni izvori ne objavljuju zaseban aktualni broj osoba koje se i danas vode kao nestale, a kojima je posljednje dokumentirano mjesto zatočenja bila upravo škola u Velikoj Peratovici.

Zato nije utemeljeno napisati ni da nestalih nema ni navesti neprovjeren broj. Za Matiju Kotarana i skupinu pronađenu 1993. više se ne može rabiti sadašnje određenje „nestali“, premda su njihove obitelji gotovo dvije godine živjele bez odgovora o njihovoj sudbini.

Ako Ministarstvo hrvatskih branitelja ili drugo nadležno tijelo objavi poimenični izvadak iz Evidencije nestalih posebno za Veliku Peratovicu, taj podatak treba dodati kao službeno ažuriranje.

Pravomoćna presuda Bori Trbojeviću

Boro Trbojević prethodno je u Hrvatskoj, u odsutnosti, bio osuđen na 20 godina zatvora. Hrvatsko državno odvjetništvo 2007. ustupilo je dokaze Tužiteljstvu za ratne zločine Republike Srbije, nakon čega je u Beogradu proveden postupak u njegovoj nazočnosti.

Prvostupanjskom presudom od 27. svibnja 2009. osuđen je na deset godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Odlukom po žalbi od 24. studenoga 2009. presuda je potvrđena.

Sud je utvrdio da je između 13. kolovoza i 31. listopada 1991. sudjelovao u uhićenjima i zatvaranju hrvatskih civila koji su trebali služiti kao taoci, kao i u ubojstvu petorice civila u osnovnoj školi u Velikoj Peratovici.

Fond za humanitarno pravo javno je ocijenio da je desetogodišnja kazna preblaga. To je ocjena te organizacije, a ne dodatna sudska odluka.

Hrvatska optužnica i suđenje koje je počelo 2026.

Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru još je 16. rujna 1994. podiglo optužnicu protiv 26 osoba. DORH navodi da su neki od njih optuženi upravo zbog kršenja međunarodnog prava u zatvoru u Velikoj Peratovici.

U zasebnom, novijem postupku, pokrenutom optužnicom protiv 24 osobe iz travnja 2025., pred Županijskim sudom u Zagrebu 2. lipnja 2026. počelo je suđenje Živku Zagorcu i Miloradu Davidoviću za ratni zločin protiv civilnog stanovništva na području Grubišnoga Polja u jesen 1991. Zagorac je krajem 2025. uhićen u Varšavi i izručen Hrvatskoj, a Davidović je uhićen u Švedskoj i također doveden u Hrvatsku.

Obojica su se izjasnila da se ne smatraju krivima. Planirana rasprava prvoga dana nije održana jer je obrana zatražila izdvajanje postupka i dodatno izvođenje dokaza. Prema javno objavljenim izvještajima, optužnica obuhvaća 24 osobe, dok su ostala 22 suoptuženika nedostupna hrvatskom pravosuđu.

Službeni ročišnik Sudova Republike Hrvatske bilježi da je rasprava u predmetu 1 K-Rz-3/2026, zakazana za 24. lipnja 2026., bila odgođena. U javno dostupnim službenim objavama pregledanim do zaključenja ovoga teksta nije pronađena presuda.

Živka Zagorca optužnica tereti kao nekadašnjega političkog komesara Bilogorskog odreda. To je navod optužbe, a ne pravomoćno utvrđena činjenica. Za obojicu vrijedi pretpostavka nevinosti do pravomoćnog završetka postupka.

Na Županijskom sudu u Zagrebu počelo je suđenje Živku Zagorcu i drugima optuženima za ratni zločin protiv civilnog stanovništva na području Grubišnog Polja u jesen 1991.

Otkos 10 i oslobađanje Bilogore

Dokumentarni film „Velike pobjede Domovinskog rata: Otkos 10“ donosi autentične snimke i svjedočenja o operaciji u kojoj je oslobođen prostor Velike Peratovice. Autor filma je Darko Dovranić, snimatelj Ivan Meteš, a montažer Damir Horvatek.

Dokumenti dostupni čitateljima

• DORH: pregled postupaka – „Zatvor u Velikoj Peratovici“

• Tužiteljstvo za ratne zločine Republike Srbije: predmet Velika Peratovica, KTRZ 4/07

• Optužnica protiv Bore Trbojevića – PDF

• Fond za humanitarno pravo: potvrđena presuda Bori Trbojeviću

• Glas žrtava/REKOM: Grubišno Polje – fotografije, imena i transkripti svjedočenja

• Grad Grubišno Polje: službena kronologija Domovinskog rata

• Vjenceslav Herout: Civilno stanovništvo daruvarskog i grubišnopoljskog područja u zbivanjima 1990.–1991. – PDF

• Jakša Raguž: rad o borbenom djelovanju Posebne jedinice policije PU Bjelovar „Omega“ 1991. – PDF

• HRT: početak suđenja Živku Zagorcu i Miloradu Davidoviću, 2. lipnja 2026.

• Sudovi Republike Hrvatske: ročišnik za predmet 1 K-Rz-3/2026, odgoda rasprave 24. lipnja 2026.

• Večernji list: dvojica izručena Hrvatskoj, 22 suoptuženika nedostupna

• Portal hrvatskih branitelja: izvještaj s početka suđenja

• MojPortal: izvor autentične fotografije iz Velike Peratovice, 2. studenoga 1991.

Mjesto na kojem brojke moraju ostati odvojene

Velika Peratovica nije priča kojoj treba dodavati veće brojke da bi bila teška. Dovoljno je ono što je dokazano.

U podrumu škole držani su civili. Premlaćivani su i ispitivani bez ikakva zakonitog postupka. Petorica su 31. listopada 1991. ubijena, a jedan čovjek preživio je neposredni napad. Za ta ubojstva postoji pravomoćna presuda. Za širi zločin nad stanovništvom grubišnopoljskog područja još se vodi sudski postupak.

Ono što nije utvrđeno također treba jasno napisati: ne postoji javno objavljen potpuni popis svih zatočenika škole, nije utvrđen točan ukupan broj ljudi koji su kroz nju prošli i nema zasebno objavljenoga aktualnog popisa nestalih vezanog samo uz to mjesto.

Čuvanje sjećanja ne traži nagađanje. Traži imena, dokumente i jasnu razliku između onoga što je sud utvrdio, onoga što svjedoci opisuju i onoga što još nije potpuno istraženo.