Šumanović: Pupovac slavi Đujićeve četnike, veliča zločine nad Hrvatima i prijeti hrvatskoj javnosti

Ovo više nije samo spor oko tumačenja događaja iz 1941. godine. Ovo je pitanje slobode govora, neovisnosti hrvatske historiografije i prava hrvatske javnosti da dozna činjenice koje nekome politički ne odgovaraju.

Zahtjev Srpskog narodnog vijeća da Hrvatska radiotelevizija prestane prenositi izjave hrvatskog povjesničara dr. sc. Marija Jareba nije demanti. Nije znanstvena polemika. Nije ni pokušaj sučeljavanja argumenata. To je otvoreni pokušaj uklanjanja nepodobnog povjesničara iz programa javnoga medija.

Kada jedna politički utjecajna organizacija poruči HRT-u da određenom hrvatskom znanstveniku „nema mjesta“ u programu, tada se više ne govori o povijesnoj raspravi, nego o cenzorskom ultimatumu.

Još je teže pitanje zašto SNV-u smetaju upravo tvrdnje o sudjelovanju četnika u pobuni 1941. godine, njihovoj suradnji s talijanskim okupacijskim vlastima te masovnim zločinima počinjenima nad hrvatskim i muslimanskim civilima.

O tim smo pitanjima razgovarali s izv. prof. dr. sc. Vladimirom Šumanovićem s Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Šumanović iznosi iznimno teške optužbe: tvrdi da Milorad Pupovac priznaje zločine pobunjenika, ali ih ne smatra razlogom za odbacivanje proslave ustanka, da odaje priznanje svim sudionicima pobune, uključujući četnike Momčila Đujića, te da SNV pokušava ušutkati povjesničare koji na te zločine podsjećaju.

Njegove odgovore donosimo u cijelosti.

Cenzorski ultimatum upućen HRT-u

Narod.hr: Poštovani profesore Šumanović, svjedočili smo huškačkom medijskom istupu Srpskog narodnog vijeća u kojem je napadnut hrvatski povjesničar Mario Jareb? Kao povjesničar koji se bavi temama iz razdoblja Drugoga svjetskog rata što nam možete reći o verbalnim napadima na Vašeg kolegu i tvrdnjama koje su izrečene tom prilikom?

Šumanović: Medijski napad Srpskog narodnog vijeća (SNV) na uglednoga hrvatskog povjesničara Marija Jareba višestruko je skandalozan.

Prvo, napad je skandalozan po formi, jer se radi o načinu medijske komunikacije koji dovodi u pitanje temeljne vrijednosti ove države. Naime, vodstvo SNV-a je u Otvorenom pismu upućenom vodstvu Hrvatske radio-televizije (HRT) nastupilo kao cenzor. U pismu je naglašeno da Jarebu “nema mjesta u vašem programu” te je zato upućen zahtjev da se “zaustavi prenošenje spomenute izjave u programima javnog radija”.

Samim time, pismo predstavlja prijetnju upućenu ne samo Mariju Jarebu, nego i vodstvu HRT-a.

Postavlja se pitanje što je SNV da se usuđuje slati dopis takvog sadržaja i miješati se u uređivačku politiku državne televizije? Osobno se ne mogu sjetiti događaja u kojem bi neka slična udruga, politička stranka ili bilo kakva skupina građana uputila takvo pismo HRT-u. Već po tome mogu zaključiti da se radi o prvorazrednom skandalu.

Drugo, napad SNV-a na kolegu Jareba skandalozan je i po svome sadržaju. Iz pisma upućenoga HRT-u vidljivo je da je vodstvu SNV-a zasmetao način na koji je Jareb opisao srpsku oružanu pobunu u ljeto 1941.

Da podsjetim, Jareb je argumentirano ukazao da je srpsku oružanu pobunu u ljeto 1941., odnosno događaj kojega SNV slavi svake godine, pogrješno smatrati “antifašističkim ustankom”. U svojoj izjavi za Hrvatski radio, Jareb je podsjetio na činjenicu da je ta pobuna organizirana od strane četnika koji su “surađivali s talijanskim okupacijskim vlastima”. Također, Jareb je u svojoj izjavi upozorio da su pobunjenici počinili čitav niz zločina nad hrvatskim i muslimanskim civilima.

Navedene dvije činjenice na koje je Jareb podsjetio hrvatsku javnost; talijanska pomoć srpskim pobunjenicima i zločini tih pobunjenika, zasmetali su SNV-u te je zato vodstvo SNV-a poslalo pismo prijetećega sadržaja HRT-u.

Podatci koje je Mario Jareb naveo u svojoj izjavi za Hrvatski radio činjenično su točni, te su utemeljeni u dostupnim dokumentima od kojih je dio njih poznat još iz razdoblja socijalističke Jugoslavije. Uostalom, točnost podataka koje je iznio Jareb potvrdio je jedan od vođa SNV-a, Milorad Pupovac, u govoru kojega je održao u Srbu povodom proslave “Dana ustanka”.

Zbog toga, pismo koje je vodstvo SNV-a poslalo HRT-u može se u sadržajnom smislu smatrati skandaloznim jer je tim pismom prozvan hrvatski povjesničar zbog iznošenja podataka koji ni na koji način nisu sporni, odnosno dvojbeni. Slijedom toga, Otvoreno pismo SNV-a nije samo napad na Marija Jareba kao čovjeka, znanstvenika i povjesničara, nego je svojevrsna agresija na sve hrvatske povjesničare koji misle isto ili slično kao Jareb, povijest kao znanost, kao i javne medije u Republici Hrvatskoj.

Pupovac priznaje masovne zločine, ali proslavu ne dovodi u pitanje

Narod.hr: Spomenuli ste govor Milorada Pupovca na obilježavanju “Dana ustanka”. Na koji način je Pupovac potvrdio podatke koje je iznio povjesničar Mario Jareb?

Šumanović: Milorad Pupovac je u svom govoru potvrdio da su “ustanici”, odnosno srpski pobunjenici, činili masovne zločine nad hrvatskim i muslimanskim civilima. Za te je zločine Pupovac priznao da su “strašni zbog osvetničke odmazde i zbog načina izvršenja i masovnosti zločina”.

Iz izjave Milorada Pupovca vidljivo je da je on upoznat s karakterom i obujmom masovnih zločina srpskih pobunjenika i da za njega ti zločini nisu nepoznati, odnosno sporni. Tom izjavom, Pupovac je priznao da je Mario Jareb iznio podatke koji su činjenično točni, utemeljeni, provjerljivi i kao takvi prihvaćeni u historiografiji. Međutim, vodstvu SNV-a, a time i Pupovcu kao istaknutome članu toga društva, javno iznošenje tih podataka smeta, te je zato Mario Jareb medijski napadnut.

Tekst cjelokupnog Pupovčevog govora dostupan je na portalu Novosti. Treba ga pročitati kao iznimno vrijedan dokument iz kojega je razvidno tko je Pupovac, kakav mu je vrijednosni sustav i što je SNV.

„Životi srpskih civila imaju veću vrijednost od života hrvatskih i muslimanskih civila“

Narod.hr: Što smatrate spornim u tekstu Pupovčevog govora izrečenoga u Srbu?

Šumanović: U Pupovčevom govoru sporne su dvije okolnosti, odnosno dva važna elementa na koje je potrebno obratiti pozornost.

Obje okolnosti problematične su same po sebi, a dodatno su problematične ako ih se promotri zajedno, odnosno usporedno.

Prva problematična okolnost vezana je uz to što je Pupovac u svome govoru priznao masovne zločine “ustanika” nad hrvatskim i muslimanskim civilima, ali usprkos tome te zločine nije doživio kao dovoljan razlog da bi “ustanak” tijekom kojega su ti zločini počinjeni smatrao spornim.

Drugim riječima, za Pupovca su ti zločini (na koje je prethodno upozorio Mario Jareb) opravdani, te ih on doživljava kao sastavni dio događaja koji za njega ima neupitno pozitivan predznak. Prema tome, kada Pupovac spominje te zločine, on to ne čini zato da bi sam “ustanak” doveo u pitanje. Da je Pupovac dosljedan u osudi zločina “ustanika”, odnosno srpskih pobunjenika, onda ni te “ustanike”, kao ni sam “ustanak”, ne bi slavio.

S tim u vezi, potrebno je uzeti u obzir razlog zbog kojega Pupovac slavi “ustanak”. U svom govoru Pupovac je naglasio da je “ustanak” uzrokovan zločinima koje su vlasti NDH prethodno izvršile nad srpskim civilima. Ovo je vjerojatno najvažniji dio Pupovčeva govora koji pokazuje tko je Pupovac i na koji način promatra odnose Srba i Hrvata, kao i Srba i muslimana.

Prema Pupovčevoj logici, “ustanak” je moralno ispravan i važan događaj kojega treba slaviti zbog prethodno izvršenih zločina nad srpskim civilima. Logiku masovnih zločina nad civilima Pupovac koristi parcijalno, odnosno samo u slučaju ako se radi o civilima srpske nacionalnosti. U slučaju kada se radi o hrvatskim i muslimanskim civilima, Pupovčeva logika o zločinima ne vrijedi. Ovu okolnost važno je uzeti u obzir pri prosuđivanju tko je Pupovac i što je SNV. Radi se o političarima, i općenito javnim ličnostima, koje su otvoreno poručili hrvatskoj javnosti da životi srpskih civila imaju veću vrijednost od života hrvatskih i muslimanskih civila.

Smatram da je iznimno važno da hrvatski povjesničari, hrvatski novinari, hrvatski političari, ali i cjelokupna hrvatska javnost, uoče opisanu logiku Milorada Pupovca, a posredno i logiku čitavoga vodstva SNV-a. Radi se o logici osoba spremnih ne samo na javno izrečene prijetnje, poput onih izrečenih hrvatskome povjesničaru Mariju Jarebu, nego i na opravdavanje masovnih zločina za koje priznaju da su “strašni zbog osvetničke odmazde i zbog načina izvršenja”.

Ovu logiku važno je uočiti jer je na osnovi nje vidljivo da je za Pupovca ljudski život prosječnog hrvatskog čovjeka relativan. Jer, ako je moguće opravdati masovne zločine nad hrvatskim i muslimanskim civilima, onda je dopušteno vrijeđati hrvatskog intelektualca, u konkretnom slučaju Marija Jareba, koji na te zločine podsjeća, te time hrvatsku javnost upozorava da na njih ne zaboravi.

Druga problematična okolnost Pupovčeva govora jest u tome što je on u svome govoru odao priznanje svim sudionicima “ustanka”, a to znači i počiniteljima masovnih zločina nad hrvatskim i muslimanskim civilima.

Neposredan dokaz za ovo jest okolnost da je Pupovčev govor objavljen na portalu Novosti pod naslovom “Neka je trajna slava svima koji su ustali protiv ustaške NDH!”. Ovim naslovom Pupovac je odao priznanje svim političkim protivnicima koji su vodili oružanu borbu protiv NDH, uključujući ne samo partizane (predvođene jugoslavenskim komunistima), nego i četnike.

Po svemu sudeći, Pupovac je svjesno odabrao naslov svoga govora, jer je ta formulacija otvorila vrata i za veličanje četnika koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv NDH. U slučaju da je odlučio slaviti samo partizane, Pupovac bi u naslovu svoga govora spomenuo samo njih. U tako formuliranom govoru, naslov govora bio bi “Neka je trajna slava partizanima koji su se borili protiv ustaške NDH!”.

Međutim, iz činjenice da to nije učinio, izvjesno je da je Pupovac naslovom govora odlučio odati priznanje i četnicima. Izborom navedenoga naslova za svoj govor, Pupovac je dodatno potvrdio tvrdnju Marija Jareba da su u srpskoj oružanoj pobuni u ljeto 1941., odnosno “ustanku”, sudjelovali i četnici.

Za jedne četnike osuda, za Đujićeve šutnja

Narod.hr: Ukazali ste na sporne dijelove u Pupovčevom govoru, kao i na dijelove Otvorenoga pisma koje je vodstvo SNV-a uputilo HRT-u. Jeste li uočili još neke medijske istupe Pupovca, ili drugih istaknutih članova SNV-a, na osnovi kojih bi mogli zaključiti da Pupovac, ali i SNV općenito, veliča četnike?

Šumanović: Nekoliko je ključnih podataka na osnovi kojih se može donijeti ovaj zaključak.

Međutim, pri tome je potrebno upozoriti na sljedeće. U razdoblju Drugoga svjetskog rata, odnosno od 1941. do 1945., četnici nisu bili jedinstveni pokret. Samim time, ni odnos vodstva SNV-a prema fenomenu četništva iz tog razdoblja povijesti nije jednodimenzionalan.

Primjerice, na portalu Novosti koje funkcionira kao glasilo SNV-a moguće je skinuti knjigu Kazna i zločin srpskoga povjesničara Milana Radanovića u kojoj se vrlo nepovoljno piše o Ravnogorskom četničkom pokretu Dragoljuba Draže Mihailovića ili o četničkim postrojbama koje su djelovale na području Bosne i Hercegovine. Spomenuo sam Radanovića prvenstveno zato što on nastupa vrlo često na drugim glasilima SNV-a, kao što je Youtube kanal Vida Tv, te se zato njegovi stavovi mogu smatrati neformalnim stavovima SNV-a.

No, to je tek jedna strana priče.

Posve različitu retoriku Radanović i ostali istaknuti dužnosnici SNV-a imaju prema četnicima koji su tijekom Drugoga svjetskog rata djelovali na području današnje Hrvatske. Radi se o četnicima pod zapovjedništvom popa Momčila Đujića, istaknutoga svećenika Srpske pravoslavne crkve. O tim četnicima u glasilima SNV-a ne mogu se pročitati nepovoljni komentari. Uostalom, to je i logično jer su Đujić i njegovi četnici sudjelovali u srpskoj oružanoj pobuni u ljeto 1941., odnosno u događaju kojega SNV svake godine slavi i prikazuje kao “antifašistički ustanak”.

Đujićeva autonomija građena je i na grobovima hrvatskih civila

Narod.hr: Koja je bila uloga Đujićevih četnika u srpskoj oružanoj pobuni iz 1941., odnosno u “ustanku” kojega slave SNV i Pupovac?

Šumanović: Za razliku od partizana predvođenih jugoslavenskim komunistima, cilj Đujićevih četnika bio je stvoriti prostor srpske autonomije. Taj je cilj ostvaren, te je tijekom cijeloga rata to područje bilo pod čvrstim nadzorom Đujićevih četnika. U tom razdoblju, Đujićevi su četnici smaknuli velik broj civila na tom području. Većina su bili Hrvati. Međutim, likvidiran je i znatan broj civila srpske nacionalnosti. Ni Pupovac niti drugi istaknuti dužnosnici SNV-a ne spominju te zločine.

Štoviše, u glasilima SNV-a zločini Đujićevih četnika se banaliziraju te se pokušavaju pripisati žrtvama, odnosno Hrvatima. Neposredan dokaz za to je video objavljen na Youtube kanalu Vida TV na kojem vodeći SNV-ov povjesničar Milan Radanović tvrdi da su počinitelji većine zločina Đujićevih četnika zapravo bili Hrvati. Na ovaj način pokušava se netočno prikazati tijek Drugoga svjetskog rata, amnestirati Đujića i njegove glavne suradnike od odgovornosti za zločine i stvoriti dojam da su “Hrvati ubijali sami sebe”.

Tri koraka prema rehabilitaciji četništva

Narod.hr: Na koji način smatrate da SNV planira rehabilitirati Đujića i njegove četnike?

Šumanović: Tri su osnovna načina na koji vodstvo SNV-a pokušava ostvariti taj cilj. To su – upućivanje javnih uvreda onim povjesničarima koji podsjećaju na zločine Đujićevih četnika, otvoreno zagovaranje cenzure u hrvatskim medijima kada se otvori tema tih zločina, te, najvažnije od svega, opravdavanje masovnih zločina nad ne-srpskim civilima.

HRT ne smije postati servis za zabranu nepoželjnih povjesničara

Tvrdnje profesora Šumanovića iznimno su teške, ali upravo zato ne smiju biti zakopane šutnjom, birokratskim priopćenjima ili političkim etiketiranjem. Na njih se mora odgovoriti činjenicama i dokumentima – a ne zahtjevima za uklanjanje povjesničara iz programa.

HRT mora jasno odgovoriti prihvaća li da mu SNV određuje tko smije, a tko ne smije govoriti u programu javne radiotelevizije. Ako danas iz etera treba ukloniti Marija Jareba, tko je sljedeći? Vladimir Šumanović? Svaki povjesničar koji spomene Boričevac, Brotnju, Krnjeušu, Vrtoče, Bosansko Grahovo ili zločine Đujićevih četnika?

Milorad Pupovac i vodstvo SNV-a također duguju jasan odgovor: odnosi li se njihova „trajna slava“ i na četnike koji su sudjelovali u pobuni i činili zločine nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom? Ako se ne odnosi, zašto to nikada nije nedvosmisleno rečeno? Zašto se počinitelji i žrtve skrivaju iza općenitih izraza o „ustanicima“ i „antifašizmu“?

Nitko nema pravo umanjivati ustaške zločine nad srpskim civilima. Ali jednako tako nitko nema pravo tim zločinima opravdavati masovna ubojstva hrvatskih i muslimanskih civila niti pod zastavom antifašizma prati biografije četničkih zapovjednika i njihovih postrojbi.

Žrtve ne smiju imati nacionalno određenu vrijednost. Zločin ne prestaje biti zločin zato što ga je počinila strana koju netko politički slavi. Antifašizam ne može biti dozvola za četništvo, masovne grobnice i protjerivanje stanovništva.

Pokušaj uklanjanja Marija Jareba s HRT-a zato nije samo napad na jednoga povjesničara. To je poruka svima koji istražuju zabranjene stranice jugoslavenske i četničke prošlosti: šutite ili ćete biti javno označeni i uklonjeni iz medijskog prostora.

Na takvu poruku hrvatska javnost ne smije pristati. HRT nije Pupovčeva televizija. Povijest nije vlasništvo SNV-a. A hrvatske žrtve nisu fusnota koju će netko izbrisati zato što mu smeta u politički uljepšanoj slici „ustanka“.

PREUZETO: narod.hr