Vukovar je gorio, a on nije htio pucati: Srpski vojnik radije je izabrao smrt...

Na današnji dan prije 35 godina počeo je opći napad na Vukovar. Grad je sljedećih 87 dana prolazio kroz pakao, a među tisućama priča iz tog vremena ostala je i gotovo zaboravljena sudbina Miroslava Milenkovića, rezervista JNA i oca dvoje djece iz Srbije. Pred njim su bile dvije kolone: jedna je išla na Vukovar, druga je odbijala rat. Milenković nije otišao ni u jednu.

Bila je nedjelja, 25. kolovoza 1991. godine. Jutarnju tišinu zamijenili su rafali, tenkovi, topništvo i eksplozije. JNA je na ulice poslala oklopna vozila, napadu su se priključile srpske snage iz okolnih mjesta. Dan ranije Luka Andrijanić je oborio avion JNA iznad Borova Sela koji je napadao položaje hrvatskih snaga na silosu Đergaj. U nedjelju ujutro poginuo je i Božo Bionda, mladi pripadnik Antiterorističke jedinice Lučko. Samo nekoliko sati ranije s drugim je braniteljima na Trpinjskoj cesti jeo još topao kruh i smijao se. Kada je pokušao pretrčati ulicu kako bi zauzeo položaj s kojeg bi mogao djelovati po transporteru JNA, pogodio ga je mitraljeski rafal. Kasnije su na njegovu tijelu pronašli sedam prostrjelnih rana, jednu u srce. Smatra ga se prvom žrtvom otvorene agresije JNA na Vukovar.

Bio je to tek početak. U mjesecima koji su slijedili Vukovar će biti gotovo sravnjen sa zemljom. Na grad će u najtežim danima padati tisuće projektila, nestat će struje, vode, hrane i telefonskih veza, a podrume će ispuniti civili, ranjenici i djeca. Hrvatski branitelji, premda višestruko slabiji u ljudstvu, oklopu i topništvu, izdržat će gotovo tri mjeseca. Grad će pasti 18. studenoga 1991. No dok se Vukovar borio protiv vojske koja ga je okruživala, s druge strane Dunava odvijala se jedna druga, znatno manje poznata pobuna. Nisu svi koje je JNA mobilizirala željeli ići u Hrvatsku. Jedan od njih bio je Miroslav Milenković. Građevinski radnik iz Gornjeg Milanovca, čovjek u ranim pedesetima i otac dvoje djece, dobio je mobilizacijski poziv, uniformu i pušku. Kao rezervist JNA završio je u Šidu, odakle su jedinice slane prema Vukovaru. Do tada više nije bilo nikakve dvojbe o tome što ih čeka s druge strane granice. Vukovar se branio, JNA je gomilala snage, a među rezervistima mobiliziranima diljem Srbije širio se otpor odlasku na hrvatsko ratište. Neki nisu željeli poginuti. Neki nisu željeli ubijati. Neki nisu prihvaćali objašnjenje zbog čega su uopće morali ratovati. Express je ranije opisao dramatičnu situaciju u kojoj se našao Milenković. Rezervisti su, prema tim zapisima, bili izloženi pritiscima i prijetnjama, dok su se ljudi koji su odbijali odlazak na front suočavali s optužbama da su kukavice i izdajnici. Ustaški Staljingrad, kako su ga zvali određeni srpski mediji tijekom opsade, bio je pred slomom. Moral rezervista je također bio pred slomom. Tisuće naprasno mobiliziranih očeva odbijalo je ponijeti oružje u Hrvatsku i zapucati na uništeni grad.Prijetnje streljačkim vodom, uvrede nadređenih, pozivi na "univerzalne vrijednosti i spasavanje srbstva" nisu uspijevale slomiti otpor rezervista i natjerati ih da krenu u svoju smrt. Ili da Vukovaru donesu još smrti i uništenja. Miroslav je danima razmišljao što učiniti. Danima je prelazio iz jedne kolone u drugu. Jedna kolona rezervista čekala je polazak na Vukovar, druga kolona odbacila je oružje i nametnuti im rat. Miroslav Milenković stao je između dvije kolone i 20. rujna posljednji put u svom životu je podigao oružje. Posljednji put u svom životu je ispalio metak. U sebe. Radije je ubio sebe nego bilo kojeg Vukovarca. Srpski portal Mašina ovako će opisati njegovo samoubojstvo:  - Ubio se između dva stroja vojnika, jednog koji je čekao polazak u Vukovar i drugog dezerterskog, koji je odbacio oružje u znak prosvjeda protiv rata i sudjelovanja u njemu. Miroslav je samo jedan od mnogih koji su odbili sudjelovati u ratu nametnutom od strane republičkih lidera, i jedan od onih koji je svoju zbunjenost i strah okončao - samoubojstvom. Njegova smrt je odjeknula u antiratnom pokretu, a ljudi koji su se mjesecima okupljali prosvjedujući protiv rata su tim povodom ispisali knjigu epitafa 'Grobnica za Miroslava Milenkovića'.

Knjiga 'Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991.-1995.' Branke Magas i Ive Žanića opisuje kako su Miroslavovo tijelo vratili njegovi suborci iz jedinice. Čitava jedinica teritorijalne obrane iz Gornjeg Milanovca vratila se kući gdje su Miroslava sahranili i organizirali mirni prosvjed gdje su postavljali najteža pitanja. Kako su ih prisilno mobilizirali, a onda im davali epitet dragovoljaca? Tko će voditi rat? Protiv koga će ratovati? Zašto ratuju? Umjesto odgovora su ih dočekale uvrede da su izdajice i kukavice.  Milenkovićeva tragedija snažno je odjeknula među protivnicima rata u Srbiji. Njegovo ime postalo je dio priče o jednom drugom licu Srbije početkom devedesetih - ljudima koji su izlazili na ulice, odbijali mobilizaciju i pokušavali zaustaviti ratnu mašineriju koja je već krenula. Dok su tenkovi JNA išli prema Hrvatskoj, u Srbiji se tijekom 1991. pojavljuju slučajevi masovnog izbjegavanja mobilizacije, dezertiranja i pobuna rezervista. Ljudi koji su samo nekoliko dana ranije bili radnici, vozači, poljoprivrednici ili činovnici preko noći su dobivali uniforme i puške. Dio njih odbijao je prijeći granicu.

U Beogradu su antiratni prosvjednici mjesecima iskazivali solidarnost s ljudima koji su odbijali mobilizaciju, a slični prosvjedi održavali su se i u Crnoj Gori tijekom napada na Dubrovnik. Milenković nikad nije dobio spomenik i danas ga se ne spominje. Milenkovićev slučaj postao je posebno snažan upravo zbog mjesta i trenutka u kojem se dogodio. Vukovar je tada već tjednima bio izložen napadima. Hrvatska obrana bila je pod sve većim pritiskom, a sredinom rujna dodatno je ugrožena veza prema Bogdanovcima i tzv. Kukuruzni put, kojim su u grad stizali ljudi, oružje, hrana i lijekovi. Večernji list će taj 17. rujna opisati jednom rečenicom: "Vukovar na Kukuruznom putu odsječen od Bogdanovaca." U toj rečenici opisan je sav očaj jednog grada koji je suočen sa svojim potpunim uništenjem. Prekinuta je žila kucavica, prekinuta je opskrba hranom i lijekovima. Sudbina Vukovara je tog dana zapečaćena.

Prema podacima koje navodi 24sata, JNA je u početku na vukovarskom području imala tri mehanizirana bataljuna, oko tisuću vojnika i stotinjak oklopnih vozila. Do kraja rujna snage su narasle na 11 brigada operativne vojske i više od tisuću oklopnih borbenih vozila na širem području. Na raspolaganju su imali i golemo topništvo. Broj hrvatskih branitelja postupno je rastao. Isprva ih je bilo oko 1800, a uz snage koje su pristizale iz drugih dijelova Slavonije broj se popeo na nekoliko tisuća. Mnogi su procjenjivali da grad protiv takve sile neće izdržati dulje od nekoliko dana. Izdržao je gotovo tri mjeseca. Na Vukovar su svakodnevno padale tisuće granata. Bolnica je bila prepuna ranjenika, a život se preselio u podrume i skloništa. Kada je obrana 18. studenoga konačno slomljena, tragedija nije završila. Branitelji i civili odvođeni su u logore, a ranjenici iz vukovarske bolnice završili su na Ovčari. Prema podacima Hrvatskog sanitetskog stožera do 19. studenoga bilo je poginulo 600 branitelja i 1350 civila, među kojima 86 djece.