Američka vmornarica ima novca za brodovo, ali nema ljude

Sjedinjene Države ulažu milijarde dolara u nove ratne brodove i podmornice, ali američka mornarica suočava se s problemom koji se ne može riješiti samo novcem, čelikom, tehnologijom i naoružanjem. Nedostaje joj – ljudi.

Američkim brodogradilištima i njihovim dobavljačima nedostaje čak 174.000 radnika, a kronični manjak zavarivača, strojara, mehaničara i drugih kvalificiranih radnika već ozbiljno otežava izgradnju i isporuku novih ratnih brodova.

Na problem upozorava Michael Gilroy, potpredsjednik za razvoj radne snage pri Centru za regionalnu gospodarsku konkurentnost (Center for Regional Economic Competitiveness) i bivši časnik američke vojske, u analizi objavljenoj u časopisu War on the Rocks.

Američka mornarica posljednjih je godina pokušavala problem riješiti povećanjem plaća u ključnim brodogradilištima, među kojima su Electric Boat i Newport News Shipbuilding. Veće plaće pomogle su privući nove radnike i smanjiti odlazak postojećih, ali Gilroy upozorava da to samo po sebi nije dovoljno.

Razmjeri problema najbolje se vide iz procjene američkog Government Accountability Officea (GAO). To nadzorno tijelo poručilo je Kongresu da nijedno od sedam američkih brodogradilišta koja grade ratne brodove nije u stanju ostvariti zacrtane rokove isporuke.

Uz nedostatke u infrastrukturi, jedan od ključnih razloga upravo je nedostatak radne snage.

Pentagon već ulaže ozbiljan novac u pokušaj rješavanja problema. Regionalni programi pokrenuti od 2021. godine uspjeli su povezati više od 15.000 radnika s više od 500 dobavljača, dok su različite inicijative osposobile još tisuće ljudi.

No postoji veliki problem: industrija istodobno gubi velik dio novozaposlenih.

Prema podacima koje navodi Gilroy, između 50 i 60 posto novih radnika napusti brodogradilišta već tijekom prve godine.

Zavarivač može zaraditi 57.000 dolara godišnje. Pa zašto ih nema?

Paradoks je u tome što su plaće u američkoj brodogradnji posljednjih godina postale prilično privlačne.

Prema američkim statističkim podacima, medijalna godišnja zarada blagajnika iznosi oko 33.000 dolara. Zavarivači zarađuju oko 54.000 dolara, strojari gotovo 59.000, a mehaničari industrijskih strojeva oko 64.500 dolara godišnje.

U Newport Newsu, jednom od najvažnijih američkih vojnih brodogradilišta, početna plaća zavarivača nakon nedavnih povećanja doseže oko 57.000 dolara godišnje.

Na papiru, dakle, ponuda izgleda vrlo privlačno.

Ali onda dolazi ključni problem.

Zašto onda nema dovoljno kandidata?

Gilroy smatra da je najveća prepreka – vrijeme potrebno za prekvalifikaciju.

Radnik koji danas radi u trgovini, restoranu ili nekoj drugoj slabije plaćenoj djelatnosti možda bi bez problema prihvatio posao koji donosi 20-ak tisuća dolara veću godišnju plaću.

Ali za taj posao mora se prvo osposobiti.

To znači nekoliko tjedana ili mjeseci školovanja. A ako tijekom tog razdoblja mora napustiti postojeći posao i ostati bez plaće, mnogi si takav potez jednostavno ne mogu financijski priuštiti.

I upravo tu Gilroy vidi propuštenu priliku.

Mornarica je potrošila 100 milijuna dolara na privlačenje radnika

Američka mornarica pritom troši goleme iznose kako bi privukla nove radnike.

Gilroy navodi da je samo jedna kampanja usmjerena na privlačenje radne snage za industriju podmornica koštala oko 100 milijuna dolara.

Istodobno se financiraju tisuće mjesta za obuku, prijevoz, smještaj i različiti programi koji kandidate povezuju s poslodavcima.

No mnogi od tih programa imaju jednu veliku rupu: plaćaju obuku, ali ne plaćaju izgubljenu plaću.

A upravo je to, smatra Gilroy, ono što potencijalne kandidate često sprječava da uopće pokušaju promijeniti karijeru.

Zato predlaže prilično jednostavnu promjenu pristupa.

Umjesto da se toliki novac troši na reklamne kampanje kojima se ljude nagovara da postanu zavarivači, dio tog novca trebalo bi izravno isplatiti kandidatima tijekom njihova osposobljavanja.

Platiti čovjeku da uči

Prema Gilroyevoj računici, 15 tjedana obuke uz naknadu od 18 dolara po satu stajalo bi oko 11.000 dolara po kandidatu.

To je približno iznos koji mornarica već troši kako bi privukla jednog novog radnika kroz reklamne i druge programe – osobito ako se uzme u obzir da velik broj novozaposlenih vrlo brzo napusti posao.

Logika je jednostavna.

Umjesto da potencijalnog zavarivača pokušava privući reklamom, država bi mu omogućila da tijekom prekvalifikacije ne ostane bez prihoda.

Gilroy predlaže i da takve programe vode regionalne organizacije koje bi povezivale brodogradilišta, male dobavljače, obrazovne ustanove i potencijalne radnike.

Budući zavarivači možda upravo sada rade na blagajni

Gilroyeva je teza zapravo vrlo jednostavna: američka vojna brodogradnja predugo pokušava pronaći radnike među ljudima koji su već zainteresirani za taj sektor.

A najveći potencijalni izvor nove radne snage možda je – izvan brodogradilišta.

Među milijunima Amerikanaca koji danas rade u trgovinama, restoranima i drugim slabije plaćenim djelatnostima.

Za mnoge od njih prelazak u brodogradnju značio bi golem skok u prihodima. No samo pod jednim uvjetom – da im država i industrija omoguće financijski podnošljiv prijelaz iz jednog posla u drugi.

Jer sljedećih tisuću zavarivača koji trebaju američkoj mornarici možda uopće nije u blizini brodogradilišta.

Možda upravo sada stoje za blagajnom u nekom američkom trgovačkom centru, desecima kilometara dalje.