Tko je odlučio da umirovljenici žive sve lošije?

Postoji trenutak koji se ponavlja gotovo svakodnevno: stojite na blagajni, gledate iznos na ekranu i u sebi brzo računáte što ćete sljedeći put preskočiti. Nije to više pitanje izbora, nego matematike preživljavanja. I ne, to nije izdvojeni slučaj. To je stvarnost za više od milijun ljudi.

Koliko još treba srozati standard umirovljenika da bi se nešto doista promijenilo? Koliko puta treba ponoviti isto pitanje prije nego što ono prestane biti retoričko?

Jer činjenice su neumoljive. Mirovine u Hrvatskoj već godinama ne prate troškove života. Ne govorimo ovdje o dojmu, nego o svakodnevici koju potvrđuju računi za struju, cijene hrane, iznosi na uplatnicama i ono što ostane — ili, češće, ne ostane — na kraju mjeseca. Dok cijene rastu tiho, ali uporno, mirovine kaskaju, također uporno, ali još brže.

I tako se razlika između prihoda i stvarnih troškova neprimjetno pretvorila u provaliju.

Najviše je osjećaju oni koji imaju najmanje prostora za prilagodbu. Umirovljenici ne mogu “uhvatiti dodatni posao”, ne mogu “preusmjeriti karijeru”, ne mogu “čekati bolju priliku”. Njihova je ekonomija zatvoren sustav — ono što dobiju, s tim moraju preživjeti. A kad mirovina više ne pokriva osnovno, prestajemo govoriti o standardu. Govorimo o goloj egzistenciji.

Paradoks je gotovo bolan: oni koji su radili najduže, danas često imaju najmanje. Oni koji su desetljećima gradili sustav, sada su prepušteni sustavu koji ih ne štiti dovoljno. I tu dolazimo do pitanja koje se uporno izbjegava — odgovornosti.

Tko je dopustio da se teret svake krize, svake “nužne prilagodbe”, uvijek iznova slomi upravo na njima?

Odgovor nije jednostavan, ali nije ni nepoznat. Radi se o godinama odluka koje su kratkoročne ciljeve stavljale ispred dugoročne pravednosti. O modelima koji nisu pratili stvarne troškove života. O usklađivanjima koja zvuče dobro u postotcima, ali ne znače mnogo kad ih prevedete u eure na kraju mjeseca.

Problem je što se o mirovinama često govori kao o trošku. Kao o teretu koji treba kontrolirati. A rijetko kao o onome što one zapravo jesu — zarađeno pravo.

Mirovina nije milostinja. Nije socijalna kategorija. Ona je rezultat godina rada, doprinosa i odricanja. I dokle god se bude tretirala drugačije, sustav neće biti pravedan.

Rješenje nije ni brzo ni jednostavno. Ali je jasno u svojim osnovama: pravedniji izračun, usklađivanje koje doista prati stvarne troškove života, i stvarno vrednovanje radnog staža. Sve ostalo su kozmetičke promjene.

U suprotnom, trend koji danas gledamo neće stati. Proširit će se. Produbit će se. I ono što je sada problem umirovljenika, sutra će postati problem svih koji se nadaju da će jednog dana to postati.

Jer pitanje iz naslova nije samo njihovo.

To je pitanje budućnosti društva u kojem živimo.

Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora