05. svibnja 1991. godine - Dan kada su Bogdanovci obranili Hrvatsku!

Nikada neću zaboraviti ljutito “šlajdranje” tenkovima koji su dobili naređenje da se okrenu i vrate nazad prema Vinkovcima. Naročito neću zaboraviti jednog koji je na odlasku rekao: “Ovo ćete zapamtiti i platiti!” Zapamtio sam, ai platili… Bogdanovci su nedugo nakon ovog povijesnog događaja bili sravnjeni do temelja…

Ivana Batas ne zaboravlja 05. svibnja 1991. godine kada su svi stanovnici Bogdanovaca, uključujući djecu, starce i invalide, spriječili kolonu od dvadesetak tenkova koja je iz Vinkovaca krenula prema Vukovaru:

Ne znate za to? Pa, naravno da ne znate… Većina Hrvata ne zna jer se ovaj datum niti u Bogdanovcima neće posebno obilježiti. Središnja proslava će se, međutim, održati u Petrovcima, a Bogdanovčani šute. Tužna sam, zbog politike i njezinih prstiju u obilježavanju ovoga povijesnoga događaja bitnog za cijelu Republiku Hrvatsku! Zamislite što bi se dogodilo da su ti tenkovi prošli u svibnju za Vukovar? Kakav bi bio tijek rata? Zamislite hrabrost i ponos malih ljudi koje nitko ne spominje nigdje, a oni i danas šute! – dijeli s nama Ivana koja je odlučila ispraviti nepravdu prema hrabrim stanovnicima Bogdanovaca za koju su, kaže, i sami djelomično krivi. Jer, ne budu li podsjećali na ono što se tog dana dogodilo, povijest će na svoj način ispisati netko drugi. Evo istine o 5. svibnju 1991. kroz oči Ivane Batas koja je tada imala 12 godina:

Sjećam se, kao da je bilo danas… Bila je krizma, moja sestra je bila kuma pa smo svi bili na ručku. Moj otac koji je stalno bio na radiovezi rekao nam je ako čujemo crkvena zvona i sirene istovremeno, da svi dođemo u centar Bogdanovaca. Zvona i sirene su se oglasili točno u 13 sati i svi smo mi krenuli, iako nismo znali prave razloge. A onda smo čuli zaglušujuću buku i uočili 20-ak tenkova JNA koji idu prema nama. Krenuli su iz Vinkovaca prema Vukovaru ne sluteći da će im put prepriječiti djecu, starce i odrasle. Nisu ni slutili da će im se suprotstaviti cijelo jedno mjesto, bez iznimke… Počela je glasna prepirka koja se pretvarala u žestoku raspravu… Tvrdili su da se moramo maknuti. Sjećam se čika Pere koji je tada radio u “miliciji”… Legao je pred one tenkove i bio spreman umrijeti samo da im spriječi prolazak. Sjećam se i čovjeka u invalidskim kolicima, nas djece… Svi kao jedno. Mi djeca držali smo zapaljene svijeće, a onda su nas odrasli dizali na ramena. Svijeće smo ubacivali u tenkovske cijevi i tako pokušali odaslati poruku mira. I ja sam ubacila jednu zapaljenu svijeću – prisjeća se Ivana Batas odvažnosti svojih sumještana, ali i svoje vlasti.

Pamtim da je u tim tenkovima bila mlada vojska, a među njima i Hrvati, Albanci… Nije im se sviđalo što čine pa su nam neki put davali podršku. Jedan mi je vojnik naslonio dva prsta na obraz, a jedan je plakao… Pretpostavljam da je zapovijednik te tenkovske jedinice bio Hrvat. Iako je galamio i vikao na nas, potajno nam je govorio da se ne mičemo. Voljela bih da mi se ti dečki, ti mladi vojnici, jave ako pročitaju članak. Želim da znam kako se na njih ne ljutim. Ali sam jako ljuta na one koji su nas bili spremni pregaziti. Nikada neću zaboraviti ljutito “šlajdranje” tenkovima koji su dobili naređenje da se okrenu i vrate nazad prema Vinkovcima. Naročito neću zaboraviti jednog koji je na odlasku rekao: “Ovo ćete zapamtiti i platiti!”

I zapamtili su, ai platili… Bogdanovci su nedugo nakon ovoga povijesnoga događaja bili sravnjeni do temelja… Na današnji dan stanovnici Bogdanovaca ostali su zajedno s djecom pred topovske cijevi. Ne zaslužuju li naklon?