Jedan profesor, dvije države, dvije obavještajne službe i pitanje hrvatske suverenosti

Počnimo od onoga što znamo. Aleksandar Maršavelski nije običan sveučilišni profesor koji je, dirnut studentskim prosvjedima u susjednoj državi, odlučio mladim ljudima pružiti moralnu potporu

Jedan profesor, dvije države, dvije obavještajne službe i pitanje hrvatske suverenosti. U priči o Aleksandru Maršavelskom, zagrebačkom profesoru prava koji je pod pseudonimom „Prijatelj studenata” savjetovao srbijanski studentski pokret, najmanje je zanimljivo pitanje je li riječ o čovjeku koji je poželio malo više mjesta u povijesti nego što mu ga ona sama namjerava dodijeliti. Njegovo pismo objavljeno u beogradskom Danasu svakako ostavlja takav dojam: autor čestita studentima na izbornoj pobjedi, a zatim, gotovo neprimjetno, prelazi na inventuru vlastitih zasluga. Predviđao je, savjetovao, upozoravao, predlagao, procjenjivao. Studenti su pobijedili, a on je, eto, u mnogočemu bio u pravu. No ta pomalo komična potreba za javnim priznanjem samo je površina događaja koji zaslužuje ozbiljnije razmatranje. Jer iza jednoga neobičnog pisma otvaraju se pitanja odnosa političke moći, obavještajnih službi, međunarodnih utjecaja i suverenosti malih država.

Počnimo od onoga što znamo. Aleksandar Maršavelski nije običan sveučilišni profesor koji je, dirnut studentskim prosvjedima u susjednoj državi, odlučio mladim ljudima pružiti moralnu potporu. On je od 2022. član Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija Republike Hrvatske, a Hrvatski sabor ponovno ga je imenovao u srpnju 2026. godine. Riječ je o tijelu koje nadzire zakonitost postupanja hrvatskih obavještajnih službi, s posebnim zakonskim ovlastima i pristupom određenim osjetljivim informacijama. Članstvo u takvom tijelu podrazumijeva sigurnosnu provjeru. Dakle, Hrvatska mu je povjerila dužnost koja, osim stručnosti i osobnoga integriteta, zahtijeva osobitu svijest o državnim interesima i sigurnosnim rizicima.Njegova je međunarodna biografija pritom neobično razvedena. Yale, Institut Max Planck, australski istraživački programi, akademski angažmani u Rusiji i Kini, projekti koje financiraju strane državne institucije, međunarodne mreže posvećene tranzicijskoj pravdi, političkom nasilju i nenasilnim promjenama režima. Ništa od toga nije samo po sebi sumnjivo. Akademski svijet živi od međunarodne suradnje. No za sigurnosnu procjenu osobe koja nadzire obavještajne službe važna nije samo njezina stručnost nego i priroda njezinih međunarodnih odnosa: njihovo trajanje, moguća financijska ili institucionalna ovisnost, dostupnost stranim utjecajima i eventualna izloženost pritisku. Ne zato što je svaki strani kontakt opasan, nego zato što je upravo razlikovanje bezazlenoga kontakta od stvarnoga rizika svrha sigurnosne provjere.

Zanimljivo je, stoga, što se taj čovjek tijekom obnašanja hrvatske javne dužnosti uključuje u politička zbivanja u Srbiji. Ne samo komentarima o demokraciji i ljudskim pravima nego i posve konkretnim političkim savjetima: kako organizirati pokret, kakvu vladu predložiti, od koga sastaviti izbornu listu, koga s nje ukloniti, kako pridobiti europske institucije. To nije nužno nezakonito. Ali nije ni isto što i iskazivanje solidarnosti. Riječ je o svjesnom pokušaju utjecaja na politički proces druge države. Koliko je taj pokušaj bio uspješan, ne znamo. Sam Maršavelski očito vjeruje da je njegov doprinos bio znatan, premda svoje tvrdnje o utjecaju ne potkrepljuje neovisnim dokazima.

Posebno je zanimljiva njegova anonimnost. Maršavelski objašnjava da je pisao pod pseudonimom kako ne bi pružio dodatni materijal Vučićevoj propagandi, koja je mjesecima tvrdila da iza srbijanskih studentskih prosvjeda stoje hrvatske obavještajne službe. Dakle, vrlo je dobro razumio kakve političke posljedice može imati otkrivanje njegova identiteta. I onda, nakon studentske pobjede, odjednom odlučuje objaviti ne samo svoje ime nego i političke savjete, procjene i popis beogradskih akademskih kontakata. Jedna od prozvanih profesorica, Vanja Bajović, već se javno ogradila od načina na koji je predstavljen njihov odnos.

Zašto?

Možda je posrijedi tek neozbiljno hvastanje. Čovjek je želio pokazati kako je i on sudjelovao u povijesnoj pobjedi, pa je vlastitu političku ulogu predstavio većom nego što je doista bila. Takvo objašnjenje ne treba podcjenjivati. Povijest obiluje ljudima koji su se, nakon što bi se nešto veliko dogodilo, požurili pojaviti na zajedničkoj fotografiji s pobjednicima.

Ali postoji i drugo pitanje: otkud tolika sigurnost?

Čovjek koji je prethodno smatrao nužnim skrivati svoje ime sada javno rekonstruira vlastiti angažman, premda zna da je njegov položaj u hrvatskom sigurnosnom sustavu lako provjerljiv. Štoviše, svojim priznanjem omogućuje upravo onu interpretaciju koju je anonimnošću nastojao spriječiti. Ana Brnabić već je iskoristila njegov istup za političku optužbu o hrvatskom miješanju u srbijanske poslove. Za takvu optužbu nema dokaza, ali propagandi dokazi često nisu ni potrebni. Dovoljan je podatak koji se može uklopiti u unaprijed pripremljenu priču.

I sada dolazimo do neobične šutnje dviju obavještajnih službi.

Za srbijansku BIA-u hrvatski profesor koji posjećuje blokirane fakultete, održava kontakte s politički izloženim akademskim krugovima i savjetuje studentski pokret predstavlja barem potencijalno zanimljivu osobu. To ne dokazuje da ga je BIA pratila, ali bilo bi legitimno pitati je li raspolagala saznanjima o njegovu djelovanju. Jednako vrijedi i za hrvatsku SOA-u, kojoj su njegov međunarodni profil i kontakti mogli biti relevantni već tijekom sigurnosne provjere, a kasnije i pri procjeni novih okolnosti nastalih za trajanja njegove javne dužnosti.

Jesu li obje službe znale? Je li znala samo jedna? Jesu li međusobno razmjenjivale informacije? Jesu li njegovo djelovanje smatrale beznačajnim? Ili su ga, iz razloga koji javnosti nisu poznati, jednostavno tolerirale?

Nemamo odgovore. Šutnja obavještajnih službi sama po sebi ništa ne dokazuje. Ona je sastavni dio njihove djelatnosti. Ali bilo bi jednako pogrešno pretpostaviti da se ono što javnost ne zna nije ni dogodilo.

A sada zamislimo još jednu mogućnost. Ne tvrdnju, ne otkriće, nego analitičku hipotezu.

Što ako se cijeli događaj ne može razumjeti samo iz odnosa Hrvatske i Srbije, SOA-e i BIA-e, nego tek uvođenjem treće instance, smještene iznad njihova neposrednog političkog i obavještajnog suparništva?

Pritom ne mislim nužno na neku tajanstvenu organizaciju, još manje na svemoćnog nevidljivog upravljača povijesti. Instanca o kojoj govorim može biti struktura međunarodne moći, mreža političkih i institucionalnih utjecaja ili sustav odnosa unutar kojega manje države donose odluke svjesne granica vlastite samostalnosti. Takva instanca ne mora izdavati izravne naloge. Katkad je za djelovanje moći dovoljno da svi sudionici unaprijed razumiju što se od njih očekuje, što je dopušteno i čemu se nije razborito protiviti.

Hrvatska i Srbija u svojem su međusobnom odnosu države s vrlo različitim povijesnim iskustvima, političkim interesima i međunarodnim položajima. Ali promatrane iz perspektive velikih geopolitičkih sustava, obje su male države. Njihovo obavještajno suparništvo ne isključuje mogućnost da njihove službe djeluju unutar širega poretka odnosa moći, koji nijedna od njih samostalno ne određuje. Njihove neposredne političke suprotnosti mogu biti stvarne, a njihova ograničenja također stvarna.

Ovdje se javlja posebno neugodno pitanje: može li osoba koja uživa povjerenje neke utjecajnije međunarodne strukture raspolagati prostorom djelovanja koji ne proizlazi iz njezine formalne dužnosti, nego iz odnosa moći što nadilaze institucije države u kojoj tu dužnost obavlja?

Takva je mogućnost u načelu zamisliva. Ali njezina primjena na Maršavelskog zasad je hipoteza bez dokaza. Njegova međunarodna akademska mreža nije dokaz da postoji politički nalogodavac, a njegova samouvjerenost nije dokaz da uživa posebnu zaštitu. Unatoč tome, samo pitanje nije besmisleno. Ono nas prisiljava da razmotrimo koliko je stvarna autonomija sigurnosnih institucija malih država u međunarodnom sustavu izrazito nejednake moći.

Upravo zato ne bih zaključivao da su SOA i BIA u dosluhu. Još manje da zajedno provode neku operaciju. Ali ne bih ni pretpostavio da njihove eventualne procjene i postupci postoje u prostoru potpuno neovisnom o širim međunarodnim odnosima. Suradnja, suparništvo, ovisnost i prilagođavanje moćnijima nisu međusobno isključive kategorije. Mogu biti različite dimenzije istoga poretka.

U tom svjetlu Maršavelskijevo pismo dobiva zanimljivo dvostruko značenje. Na neposrednoj razini može biti tek nespretna autobiografska demonstracija vlastite političke važnosti. Na institucionalnoj razini, međutim, otvara pitanje što hrvatska država zna o aktivnostima osobe kojoj je povjerila nadzor nad svojim obavještajnim sustavom. A na trećoj, geopolitičkoj razini, dopušta pitanje jesu li kriteriji hrvatske sigurnosne prosudbe doista autonomni ili se oblikuju i prema interesima moćnijih međunarodnih aktera.

To su tri različite razine i ne smijemo ih pomiješati. Ali ne smijemo ni jednu od njih unaprijed isključiti.

Maršavelskijeva uvjerenja pritom nisu presudna. Može iskreno vjerovati da pomaže demokraciji, protiviti se nacionalizmu i zagovarati pomirenje naroda. To je njegovo pravo. Hrvatska ima dobre razloge podupirati demokratsku Srbiju. Demokratska Srbija, sposobna kritički se suočiti s vlastitom prošlošću, poštovati međunarodno pravo i izgraditi odgovorne institucije, u hrvatskom je nacionalnom interesu. Ali postoji razlika između hrvatskog interesa za demokratsku Srbiju i privatnog sudjelovanja hrvatskoga javnog dužnosnika u oblikovanju njezine političke budućnosti.

Jednako tako, hrvatski patriotizam ne određuje se odnosom prema jednom pjevaču, jednom pozdravu ili jednoj interpretaciji ratne prošlosti. Kritika pojedinih pojava u hrvatskom društvu nije dokaz nedostatka domoljublja. Ali ni moralno uvjerenje o vlastitoj nadnacionalnoj misiji ne oslobađa nikoga obveza prema državi čije institucije predstavljaju njegov javni položaj. Posebno ne kada je riječ o državi koja svoju nezavisnost nije dobila kao administrativni dar, nego ju je morala obraniti u ratu.

Naša je novija povijest dovoljno ozbiljna da bismo suverenost mogli svesti na ceremonijalnu kategoriju. Ona nije samo pitanje zastave, grba, himne i međunarodnog priznanja. Suverenost je sposobnost države da samostalno raspoznaje vlastite interese, određuje sigurnosne kriterije i primjenjuje ih na sve, neovisno o njihovoj političkoj orijentaciji, akademskom ugledu ili međunarodnim poznanstvima.

Zato bi hrvatska javnost od nadležnih saborskih tijela trebala dobiti odgovor jesu li Maršavelskijeve aktivnosti u Srbiji bile poznate, je li procjenjivana njihova sigurnosna relevantnost i postoje li okolnosti koje zahtijevaju dodatnu provjeru. Ne zato što se unaprijed pretpostavlja njegova krivnja, nego zato što se odgovornost u sigurnosnom sustavu ne može temeljiti na pretpostavljenoj bezazlenosti.

No postoji još jedno, dublje pitanje.

Ako se pokaže da je netko u hrvatskom sustavu uživao posebno povjerenje zahvaljujući svojim međunarodnim vezama, bi li naše institucije bile sposobne jednako slobodno procjenjivati njegov položaj kao položaj osobe bez takvih veza? Bi li se eventualni sigurnosni rizik procjenjivao prema njegovoj stvarnoj naravi ili prema političkom identitetu strukture iz koje potječe?

U tome se, naposljetku, nalazi središnji problem. Ne moramo znati ime treće instance da bismo razumjeli pitanje koje njezina mogućnost postavlja. Ali ne smijemo ni samu mogućnost proglasiti dokazom njezina postojanja.

Moguće je da cijela priča završi prozaično: jedan ambiciozni profesor poželio je objaviti kako je i on pomogao srušiti Vučića, pritom precijenio vlastiti doprinos i izazvao međunarodnu političku neugodnost. Moguće je i da je njegov angažman bio poznat nadležnim službama i procijenjen kao sigurnosno prihvatljiv. Ne treba isključiti ni postojanje drugih, javnosti nepoznatih okolnosti. Ali između tih mogućnosti mogu odlučivati samo činjenice.

Ono što ostaje i nakon što se uklone sve pretpostavke jest pitanje suverenosti.

Tko uistinu određuje granice dopuštenoga u jednoj maloj državi? Njezini zakoni i institucije, ili odnosi moći koji se nalaze iznad njih?

I još važnije: jesu li njezine institucije sposobne prepoznati razliku?

Jer možda najveći problem nije u tome što bi neka treća instanca mogla stajati iznad Hrvatske i Srbije, SOA-e i BIA-e. U suvremenom svijetu male države ionako ne djeluju izvan hijerarhija međunarodne moći. Pravi problem nastaje kada se vlastiti položaj unutar tih hijerarhija prestane preispitivati, kada se savezništvo poistovjeti s podređenošću, a državna odgovornost zamijeni pretpostavkom da je sve dopušteno ako dolazi iz politički prihvatljivoga smjera.

Država ne prestaje biti suverena onoga trenutka kada se suoči s moćnijom instancom. Prestaje ozbiljno shvaćati vlastitu suverenost onda kada se više ne usuđuje pitati dokle seže njezina vlastita odluka, a gdje počinje tuđa.

Možda je stoga najvažnije pitanje koje nam je, sasvim nehotice, otvorio „Prijatelj studenata” mnogo starije i ozbiljnije od njegove političke pustolovine: tko zapravo nadzire nadzornike, a tko određuje granice njihova nadzora?