1. studenoga 1941. Rudopolje (Lika) – četnički zločini opravdavaju se s dvije temeljne laži…

Četničkim zločinima nad Hrvatima u II. svjetskom ratu i Domovinskom ratu prethodila je nevjerojatna propaganda, od kojih se ponajviše isticalo dvije hipoteze koje su dio kolektivne velikosrpske psihološke patogenosti: „ugroženost srpstva“ i „mitska nepobjedivost četničkog borca“.

Upravo na toj ideologiji, na tim dvjema temeljnim lažima kojima se služi velikosrpstvo, koje je utkano u politiku i vitalne pore srbijanskog društva (sjetimo se da je predsjednik Srbije bio četnički vojvoda Nikolić izabran glasovima Srba), četnički zlotvori su počinili i 1941. i 1991. najveće zločine nad Hrvatima.

Napad četnika na Hrvate u Rudopolju (Udbina) slijedio je već prvih dana srpskog ustanka koncem srpnja 1941. godine. Tada je zaklano i pobijeno 24 Hrvata Rudopolja na najzvjerskiji način ispred kućnog praga ili u okolici, a koji nisu uspjeli na vrijeme izbjeći. Među ubijenima bilo je sedmero žena i djece. Imovina im je potpuno opljačkana, a potom stambene i gospodarske zgrade popaljene i većinom porušene.

Izbjegli Hrvati, koji su se spasili od četničkog noža, vratili su se u rodno Rudopolje uz obećanje i jamstvo susjeda Srba. Ali ubrzo su ih četnici ponovno napali, pa su stradali. Preostali dio Rudopolja do temelja je uništen. Potom je stradalo još 60-ak Hrvata iz Rudopolja. Tako je cijelo Rudopolje s zaseocima doslovno zatrto, nakon rata nije obnovljeno, te je i ova lička rkt. župa, koja je 1939. brojila 541 vjernika, prestala postojati.

Dana 1. studenoga 1941. zapaljene su posljednje kuće u Rudopolje od strane četničkih zločinaca.

Četnički teror i zločini bili su planirani i organizirani

Četnički teror i zločini bili su planirani i sastavni dio njihovih vojnih i političkih ciljeva, koji su bili zapravo uvijek službena politika svake države Srbije, bilo kralja Petra, bilo Nedića, bilo Slobodana Miloševića.

I danas je na čelu Srbije Aleksandar Vučić, čovjek koji je bio desna ruka četničkog vojvode i poremećenog zločinca Vojislava Šešelja, te sam jedan od vođa četničke Radikalne stranke.

Dakle, nije se radilo o samovolji pojedinaca i pojedinih četničkih skupina, već o takvoj zaokruženoj ideologiji koja se za ostvarivanje svojih ciljeva služila svim metodama i oblicima terora i zločina, s ciljevima genocida. To su primjenjivali prema hrvatskom narodu u cjelini, a zatim prema svim svojim protivnicima u ratu na tlu NDH, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost.

Četnički pokret razvio je sve metode psihičkog pritiska na svoje protivnike (stalne prijetnje pokoljem Hrvata, sotoniziranje hrvatskog naroda, omalovažavanje njegove duhovne i kulturne baštine). Sve je to imalo za cilj da se milom ili silom stalno potiče iseljavanje hrvatskog stanovništva s onih područja Like kojima su kraće ili duže vrijeme gospodarili četnici.

U fizičkom uništenju Hrvata četnici su primjenjivali najzvjerskije metode: likvidiranje klanjem, strijeljanjem, vješanjem, odsijecanjem glave, paljenjem, kamenovanjem, bacanjem u kraške jame, maljem, ili su pak dotle mučili pojedinu osobu dok nije izdahnula. Mnoge su osobe bile umorene kombinacijom različitih metoda. Također su se nemilosrdno odnosili prema imovini svojih protivnika, paleći pojedine kuće i naselja, te pljačkajući svu pokretnu imovinu.

Četnička propaganda – kamen temeljac ideje velikosrpstva

Velikosrpska propaganda davala je četničkom vojniku (ili srbijanskom vojniku) gotovo mitska obilježja u njihovoj “povijesnoj ulozi u obrani srpstva, pravoslavlja i uspostavi etnički čiste i homogene Velike Srbije”. “Odlike” četnika najcjelovitije je naveo list “Vijesti” (glasilo Velebitske četničke brigade), a ovdje ističemo samo neke od njih:

1. četnik je “apostolski pošten i predan radu za kralja i otadžbinu”; 2. jedini za četnika je “sloboda ili smrt”; 3. u borbi je uvijek prvi, “nepobjediv i neustrašiv”; 4. nepomirljiv borac protiv “svih neprijatelja srpstva”; 5. uvije zaštitnik “ucviljenih i porobljenih”, borac protiv svakog “nasilja i pljačke”; 6. četnik jedini zna samo za “ljubav prema slobodi, narodu, rodnoj grudi”, te samo onaj “Srbin koji u svom srcu nosi sve ove vrline” smije se nazvati “časnim imenom srpskog četnika”.

Uz to uvijek ide propaganda o “ugroženom srpstvu”. Bitni je element u strukturi velikosrpske ideologije – ‘ugroženost’. Kult ‘ugroženoga Srbina’ isprika je i opravdanje za agresivnost, prije svega pred vlastitim narodom.‘Ugroženost’ je postala sastavni dio identiteta srpstva, kako velikosrpstva, tako i cijelog srpskog društva.  I to nije počelo sa Slobodanom Miloševićem, a kamoli sa Aleksandrom Vučićem, već davno ranije, još u Austro-Ugarskoj.

Velikosrpskoj agresiji 1991. na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu prethodila je faza psihološko-propagandnog rata – koji je uz terorizam, subverzivna djelovanja i sve druge prokušane metode specijalnog rata bio jedno od glavnih oruđa za postizanje ciljeva.

Uvijek se je paralelno “pumpala” u javnosti teorija o “ugroženom srpstvu”, bilo od Hrvata, muslimana i Albanaca, a uz to i mit o “nepobjedivom srbijasnkom vojnku”. To su bili fitilji kojima se zapalio velikosrpski “eksploziv” koji je donio nesreću, krv i ratove na ove prostore svim narodima, a napose hrvatskom narodu koji je u 20. stoljeću više puta i na više načina stradao od velikosrpstva, vješto zamotanog i prilagođenog u razne ideologije i fraze.

Buduće žrtve je trebalo obeshrabriti i zastrašiti kako se ne bi branile, u Hrvatsku i BiH unijeti nemir i na tim područjima izazvati krizna žarišta, a vlastiti narod homogenizirati i “napumpati” potrebnom količinom mržnje kako bi on bio spreman ostvariti ono što su u svojim kabinetima zacrtali velikosrpski ideolozi (akademici SANU, intelektualci, crkvena i politička elita Srbije).

Naravno, temelj te kampanje bili su jugoslavenski mediji koji su u cijelosti bili stavljeni u službu režima i ratne propagande. Danas je s medijima identična stvar u Srbiji, a čak i dio hrvatskih medija, osobito onih sklonih filojugoslavenstvu, nasjeda na velikosrpske lukave podjele i teorije “tko nas, bre, zavadi”.

Svaka slučajnost u idejama (zaštita jugoslavenstva, pa nakon toga srpstva), u metodama i ciljevima četničkih zločina 1941. i 1991. ne postoji.

To je bio plan i cilj, a koji je i danas živ. To svjedoči četnički sljedbenik i desna ruka Vojislava Šešelja na čelu Srbije, te brojni spomenici četnicima koji niču kao gljive poslije kiše i još će nicati.

A sve to uz šutnju hrvatske diplomacije i vlasti.  

*Četnici/partizani razorili crkve, rastjerali i poubijali vjernike u župama južne Like: Boričevac, Bunić, Gračac, Palanka, Rudopolje i Udbina. Do rata Boričevac je imao 2.000 Hrvata, Bunić 400, Gračac, 1.200, Palanka 140, Rudopolje 570 i Udbina, sjedište dekanata, 2.000 duša.

Boričevac je spaljen, vjernici poklani i protjerani, a crkva Blažene Djevice Marije iz 1844. također spaljena. Župna crkva sv. Jurja u Gračacu iz 1715. je spaljena. Crkva Rođenje Blažene Djevice Marije u Palanci iz 1830. isto je spaljena i župa se više nikada nije obnovila.

U Rudopolju je spaljena župna crkva sv. Petra i Pavla iz daleke 1784. i više se nije u cijelosti oporavila. A Udbina je posebna priča, iako jedina, ali sa sretnim završetkom. Braća četnici i partizani, ruku pod ruku, u Drugome su svjetskom ratu zapalili crkvu sv. Nikole iz XVIII. stoljeća i protjerali sve Hrvate. U mjestu 1941. nije bilo Srba, da bi nakon počinjenoga genocida nad Hrvatima Udbina u Titovoj Jugoslaviji bila bez Hrvata! “Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji” (Zagreb, 1975.) bilježi tek 20 Hrvata…