11. svibnja 1945. srbijanski partizanski oficir Koča Popović držao govor u središtu Zagreba dok je u gradu trajao pokolj

Tito je u svojoj “Pohvali” za oslobođenje Zagreba u Vjesniku imenom izrijekom nabraja sedam visokih vojnih oficira iz II. i I. armije, od kojih su trojica bili Srbijanci iz Srbije (Koča Popović, Milutin Morača i Mijalko Todorović), četvorica Crnogorci (Peko Dapčević, Radovan Vukanović, Ljubo Vučković i Blaž Lampar), a nijedan Hrvat.

To su komunisti i partizani iz strane države, i tada i danas, koji su ušli u glavni grad Hrvatske (Jugoslavija tada nije postojala, kao niti danas, to su bili de jure strani vojnici).

Još je i danas, čak i u srpskoj vojnoj historiografiji, na snazi “službena verzija oslobođenja Zagreba”, po kojoj Kočina II. armija, pa tako i 45. srpska divizija u njoj, po prvotnoj zamisli Tita i Vrhovne komande nisu uopće trebale ulaziti u Zagreb, nego da se to, navodno dogodilo spontano. To vrlo loše objašnjenje dogodilo se zahvaljujući, kako tvrde “antifašisti”, zahvaljujući “iznenadnom razvoju” događaja uoči 8. svibnja 1945. koji se nije mogao ignorirati (kapitulacija Wehrmachta, bijeg Pavelića i Nijemaca iz Zagreba itd.).

To je, navodno, glavni razlog zašto u glavni grad Hrvatske ulaze partizani iz Srbije, s unovačenim velikim brojem amnestiranih četnika. A to je, navodno, i razlog zašto je partizanski X. korpus iz sjeverne Hrvatske bio tri dana “na čekanju”.

Naravno da nitko ne vjeruje u tu laž i da je velika želja srbijanskih partizana da još jednom Srbi, nakon 1918. godine, uđu u glavni grad Hrvatske.

To se i dogodilo.

Tako su i počeli pokolji u Zagrebu, koljača u partizanskim uniformama koji su prije toga od travnja 1945. izvršili već brojne zločine u Slavoniji i Bosni, u ofenzivi nadiranja prema Zagrebu.

Dok traju pokolji ranjenika i civila, Koča Popović drži ironačan mirotvorni govor

I dok je u Zagrebu i okolici trajao pokolj i ubijanje svih onih koji su smatrani „neprijateljima komunizma“, na glavnom Trgu Srbijanac i rođeni Beograđanin Koča Popović držao je govor i uzviknuo: „Govorim vam kao sin Srbije!“

Nakon što su partizani 8. svibnja 1945. ušli u prazan Zagreb, nakon tri dana prisilno su okupili ljude na središnjem trgu, tada još Jelaćić placu. Miting u Zagrebu održan je 11. svibnja 1945. godine. Zagrebački je Vjesnik, u broju od 12. svibnja 1945., tom događaju posvetio cijelu naslovnicu i drugu stranicu, objavivši na naslovnici govor komandanta II. armije iz Srbije Koče Popovića, čija je rečenica “Govorim vam i kao sin Srbije, demokratske federativne nove Titove Srbije”.

Na drugoj stranici Vjesnika objavljena je “Pohvala vrhovnog komandanta Tita” osloboditeljima Zagreba, koja je započinjala rečenicom: “Nadirući sa neodoljivim naletom s juga i istoka, jedinice I. i II. armije slomile su upornu neprijateljsku obranu zagrebačkog utvrđenog rejona i zauzele Zagreb.”

Tito je u svojoj “Pohvali” za oslobođenje Zagreba imenom nabraja ukupno sedam visokih vojnih oficira iz II. i I. armije, od kojih su trojica bili Srbi (Koča Popović, Milutin Morača i Mijalko Todorović), četvorica Crnogorci (Peko Dapčević, Radovan Vukanović, Ljubo Vučković i Blaž Lampar), a nijedan Hrvat.

Partizani iz Srbije ušli u Zagreb – laž o X. korpusu kao osloboditeljima Zagreba

Najvažniju ulogu u oslobađanju Zagreba imala je je 45. Srpska divizija sa krajnjeg juga Srbije, te u okviru nje 20. Srpska brigada, o čemu se do danas šuti. Ta je jedinica formirana je tek u rujnu 1944. na krajnjem jugu Srbije, a dobar dio bio je od sastavljen od amnestiranih četnika koje je Tito ‘pomilovao’ u kolovozu 1944. godine.

Postrojba 45. Srpska divizija prva je ušla u Zagreb.

Ova divizija djelovala je u sastavu 2. Armije NOVJ, a prema Zagrebu kretala se iz smjera Doboja, Dervente, Dubice i Siska, a kasnije je produžila prema Sloveniji i Austriji gdje je i počinila brojne zločine nad zarobljenim vojnicima, civilima, ženama i djecom.

Zajedno s 3. Armijom NOVJ na čijem je čelu bio Kosta Nađ.

Postrojba 28. Slavonska divizija koja je kasnije ušla u Zagreb, odnosno njena 21. brigada, također je bila sastavljena gotovo potpuno od etničkih Srba, od kojih je i u njoj bio dobar dio vojnika iz Srbije, a na njenom čelu je bio Crnogorac Radojica Nenezić.

Po nekoj logici, u Zagreb je prvi trebao ući X. Zagrebački korpus, sastavljen od partizana iz sjeverne Hrvatske.

U dosadašnjim prigodničarskim „antifašističkim“ osvrtima o X. “zagrebačkom” korpusu najčešće i pisalo kao o osloboditeljima Zagreba. Nastojao se ostaviti dojam da je on uistinu odigrao vrlo važnu ulogu u neposrednom oslobođenju Zagreba. Prepričavala su se ili citirala sjećanja njegovih najistaknutijih pripadnika: Ivana Šibla, Većeslava Holjevca, Rade Bulata, Šime Balena i drugih, pa čak i samoga Franje Tuđmana…

U svojim “Sjećanjima” general Ivan Šibl otvoreno je priznao da su se on i ostali borci korpusa toga dana pred Zagrebom “osjećali krajnje poniženo i postiđeno”. On dodaje: “Trebali smo stići prvi, a stižemo posljednji u miran i slobodan grad. Naprosto su nas izigrali”.

Tko ih je izigrao? Naravno, Srbijanci i srbijanski partizani koji su po svaku cijenu preuzeti Zagreb i „ustaško leglo“, kako su u Srbiji zvali glavni grad NDH. Jedan od motiva bio je i osveta, koja se i dogodila u razmjerima koje normalan i moralan čovjek ne može ni zamisliti, a kamoli takva zvjerstva i počiniti.

Već u tim danima se jasno vidjelo da među partizanima u Jugoslaviji, središnje mjesto zauzimaju velikosrpski elementi. Kasniji tijek povijesti je to jasno i pokazao – komunistička Jugoslavija bila je velikosrpska hegeomonija, koja je finale doživjela u agresiji i zločinima potpuno velikosrpske JNA na Hrvatsku, kao nasljednice partizanskog pokreta.