12. siječnja 1993. Nepoznati masakri Armije BiH nad Hrvatima uskopaljskog kraja
Muslimanske snage Armije BiH napale su na današnji dan 1993. hrvatsko selo Lužani u općini Uskoplje i učinili pokolj nad Hrvatima. Tada je ubijeno i masakrirano više civila.
Cilj je bio ovladati prometnicom koja od Tomislavgrada vodi u Srednju Bosnu. Pripadnici HVO-a su uzvratili na napade. U tim borbama poginula su 64 pripadnika HVO-a, a 19 ih je ranjeno.
Postrojbe Armije BiH pokušavaju zauzeti hrvatska sela uz komunikaciju prema Bugojnu – Pavić Polje, Vilić Polje, Ploče, Trnovaču. Pale sve do čega mogu doći, a ubijeno je i masakrirano više civila. Vojnici su masakrirali Vinka Šapinu (čak su mu i oči izvadili). Muslimansko-bošnjačka vojska granatira hrvatski dio grada, a hrvatska strana uzvraća. Grad gori, borbe bijesne.
Dana 5. veljače izgorio je Dom. sv. Ante Padovanskog; mučki je ubijeno pet mladih hrvatskih vojnika.
Koji dan kasnije u selu Bistrica 17. siječnja 1993. godine dogodio se ponovno užasan ratni zločin. Iz vatrenog oružja ubijena je Hrvatica Ruža Kvasina, a druga dva civila Hrvata -Stipo Škraba, 56 godina, i Ivica Škraba, 54 godine, odvedeni su u dio sela zvan Smajići i ubijeni. Njihove kuće su zapaljene i do temelja uništene.
Nakon 15 dana civil Ante Ivaković je otkrio leševe Ivice i Stipe Škrabe. Isti dan i on je ubijen iz muslimansko-bošnjačkog snajpera. Predstavnici UNPROFOR-a preuzeli su leševe, napravili obdukciju i izvijestili da su leševi izmasakrirani.
Prema iskazu svjedoka I.K., danog u Splitu 29. lipnja 1993. godine, očevidac ubojstva Ruže Kvasine je njezin sin, koji je vidio ubojice u uniformama s oznakama Armije BiH. On je čuo kako su dva vojnika pitala njegovu majku gdje su joj djeca. Poslije toga jedan je vojnik Armije BiH ispalio rafal u pokojnu Ružu, ukupno 17 metaka. Svjedok izjavljuje da je sin Ruže Kvasina pucao u majčinog ubojicu i usmrtio ga, a drugi je napadač pobjegao.
U selu Bojska, sjeverno od Uskoplja 7. veljače 1993. godine ubijeno je više hrvatskih civila. U jednoj šumici pored sela izmasakrirani su Ilija (Franje) Okadar i njegova sestra Pavka (Franje) Okadar. Otac Franjo Okadar (1907.) i sestra Finka uspjeli su pobjeći i privremeno se skloniti u kuću Dragana Franjića gdje su ih Bošnjaci pronašli i ubili 21. veljače 1993. godine. Nakon usmrćivanja, tijela oca i kćeri su izmasakrirana. Svjedok tih ubojstava, D.F., uspio je pobjeći. Prema jednom dokumentu, pisanom Finkinom rukom, sestre Pavka i Finka Odakar su bile silovane već 7. veljače.
Još je jedan zločin vezan uz Uskoplje, a radi se o konvoju humanitarne pomoći u Novu Bilu. Konvoj se 22. prosinca 1993. vraćao iz Nove Bile.
Kada je izlazio iz Uskoplja i prolazio posljednje kuće, pred kamione su iz obližnjih kuća istrčali ljudi u maskirnim uniformama s oznakama Armije BiH i iz automatskog oružja otvorili rafalnu paljbu po kamionskim kabinama. Naoružani su nasrnuli na krhke i goloruke humanitarce, zlo na dobrotvore, kako zapisa fra Franjo Grebenar, župnik iz Nove Bile.
Na licu mjesta poginuo je vozač Ante Vlajić, rođen 1934. godine, iz Splita, a tri sudionika Bijelog puta su ranjena. U spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlajića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime piše narod.hr
