15. ožujka 1929. General-bojnik Nijaz Batlak-Daidža – junak i legenda mnogih bitaka Domovinskog rata

Pred njegovim očima partizani su mučili njegovog oca. Potkovali su ga i takvoga ga bacili u jamu. Mladog Nijaza Batlaka poslali su u zatočeništvo u kakanjski rudnik koji je onda bio partizanski logor na zlu glasu. Biva zatvoren do 1956. godine u vojnom zatvoru u blizini Mostara.

General-bojnik Batlak pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoju uz najviše vojne i državne počasti i uz nazočnost brojnih vojnih i političkih dužnosnika.

Na današnji dan 1929. rođen je general-bojnik Nijaz Batlak-Daidža, također poznat kao Mate Šarlija.

Podrijetlom je iz istočne Bosne, a rodio se u Zvekovici kraj Cavtata, u Hrvatskoj. Otac Mehmed mu je bio član HSS-a i nadzornik pruge na sarajevskom Alipašinom mostu.

Nadimak Daidža dobio je po ujaku (daidža) s kojim je provodio dječačke dane. Godine 1945. bio je pripadnik u vojnim formacijama NDH, te je sudjelovao u velikoj bitci ustaša i četnika na Lijevče polju u kojoj su četnici doživjeli jedan od najvećih poraza u 2. svjetskom ratu.

Pred njegovim očima partizani su mučili njegovog oca. Potkovali su ga i takvoga ga bacili u jamu. Mladog Nijaza Batlaka poslali su u zatočeništvo u kakanjski rudnik koji je onda bio partizanski logor na zlu glasu. Biva zatvoren do 1956. godine u vojnom zatvoru u blizini Mostara.

O njegovom bijegu iz Jugoslavije, odlasku u Španjolsku gdje je završio vojnu akademiju, kao i emigrantskom životu u SAD-u se zna vrlo malo. U Americi je upoznao kasnijeg hrvatskoga predsjednika dr. Franju Tuđmana. O tome je govorio: “Pružali smo mu punu potporu i dali do znanja da cijelo iseljeništvo stoji uz njega. U njegovu sam ideju pomirbe svih Hrvata vjerovao kao u samog Boga.”

U Hrvatsku je došao 1991. gdje ga je dočekao Gojko Šušak. U veljači iste godine otišao je u Sarajevo jer je želio organizirati obranu Sarajeva. Potom je s lažnim identitetom ušao u Crnu Goru, odakle je snimao neprijateljske položaje i pregovarao s mjesnim Albancima u Baru i Ulcinju.

Nakon toga slijedio je njegov ratnički angažman u dubrovačkoj okolici i Čepikućama. Imenovan je prvim zapovjednikom južnog bojišta, a koncem listopada 1991. ga se promiče u čin brigadira HV-a.

Osnovao je dragovoljačke pukovnije “Kralj Tomislav”, kasnije preustrojenu u elitnu HVO postrojbu “Ludvig Pavlović”, i “Crvenkapice”, koja se kasnije preustrojila u elitnu HVO postrojbu “Nahid Kulenović”, čiji su bojovnici, njih 160, otvorili obruč oko Goražda i ušli u taj grad. Jedna bojna iz te pukovnije kasnije se pridružila obrani Bihaća.

Sredinom ožujka 1992. godine promaknut je u čin general-bojnika HV-a, u kojem je kasnije i umirovljen.

Nakon što je potpisan Washingtonski sporazum, vratio se u BiH, gdje je radio u diplomaciji. U Sarajevu je obnašao dužnost savjetnika za međunacionalne odnose u veleposlanstvu Republike Hrvatske.

Umro je od teške bolesti 30. siječnja 1999. godine.

Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoju uz najviše vojne i državne počasti i uz nazočnost brojnih vojnih i političkih dužnosnika, kao što su: tadašnji hrvatski veleposlanik u BiH Darinko Bago, general-pukovnik HV Ante Gotovina, zamjenik ministra obrane RH general Krešimir Ćosić, savjetnik Predsjednika RH za unutarnju politiku Ivić Pašalić, predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost Ivan Jarnjak i ostali. Izaslanik predsjednika RH bio je stožerni brigadir Živko Zrilić.