15. prosinca 1993. Nova Bila (Srednja Bosna) – ‘Konvoj spasa’ dokaz je da su Hrvati žrtve bošnjačke agresije

Konvoj humanitarne pomoći opkoljenim Hrvatima Srednje Bosne dokaz je da su Hrvati tamo bili u sličnom položaju kao Bošnjaci, recimo u Bihaćkom džepu. U Srednjoj Bosni hrvatski narod je bio opkoljen, progonjen, izoliran u enklave, pod pritiskom uništenja i potpunog nestanka iz vjekovnih ogništa Srednje Bosne.

Najveće žrtve bošnjačko-hrvatskog sukoba nisu Bošnjaci, već Hrvati Srednje Bosne. 

Zločin u Srednjoj Bosni prvenstveno je djelo Bošnjaka, a dokaz je to da je Armija BiH protjerala u 47 općina koje je nadzirala protjerala 126.725 Hrvata, dok u 27 općina koje je kontrolirao HVO protjerano gotovo deset puta manje Bošnjaka, tj. 17.476 osoba. Te brojke jasno govore tko je najveća žrtva tog sukoba. 

Humanitarni konvoj – spas za Hrvate pred progonima bošnjačke Armije BiH

Humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” probio je potpunu osmomjesečnu blokadu sedamdesetak tisuća Hrvata u Lašvanskoj dolini, donio im spas u hrani i lijekovima, ali i vjeru da nisu sami.

Taj povijesni konvoj, konvoj spasa, kako su ga Hrvati Lašvanske doline označavali, nakon prave putešestvije od polaska iz Zagreba sa zapadnog kolodvora stigao je na Badnjak u Novu Bilu. Donio je tračak svjetlost koja se mogla vidjeti na kraju Lašvanskog tunela i kojemu je živjelo, borilo se i ginulo, rađalo, umiralo od gladi, žeđi, premorenosti, zbog nedostatka lijekova, nužne medicinske opreme, bez ikakve pomoći od bilo koga. Donio je nadu da će oko 70.000 Hrvata iz tog smrtonosnog obruča, iz mračnog tunela što je tada za opkoljene Hrvate bila Lašvanska dolina, ipak izaći (ostati) živi i spašeni. Jer, potpunu tragediju opkoljenih Hrvata najavljivali su i inozemni mediji, ali nitko ništa nije poduzimao da se ta tragedija spriječi.

Kada je u kasno poslijepodne, 20. prosinca 1993. godine, u Lašvansku dolinu stigla vijest da je željno čekani „Bijeli put” na ulasku u Novi Travnik, nastalo je neopisivo veselje i rijeka sretnih i razdraganih ljudi, slila se, tisuće njih, u Novu Bilu, pred crkvu – bolnicu, kako bi se uvjerili da je blokada probijena, da su hrabra subraća stigla. Da se uvjere da ipak nisu sami, da nisu ostavljeni i zaboravljeni od svoje Hrvatske i hrvatskog puka u Hrvatskoj, a i u južnim dijelovima BiH. Da zahvale tim hrabrim, časnim ljudima na njihovoj, moglo bi se slobodno reći suludoj odluci, krenuti u pakao Bosne, u pakao Lašvanske doline, kako bi dovezli pomoć, kako bi ohrabrili te napaćene, napadane, potpuno opkoljene Hrvate u toj malenoj Lašvanskoj enklavi.

Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu je bio humanitarni konvoj koji se sastojao 99 šlepera i 143 članova medicinskog osoblja, franjevaca, novinara i tehničkog osoblja, a za cilj je imao prenijeti hranu i lijekove u bolnicu u Novoj Biloj. Bolnica je bila na izdisaju, a glad je opasno prijetila Hrvatima cijele Lašvanske doline.
Konvoj su predvodili dr. Slobodan Lang i Herman Vukušić, a trajao je 14 dana, od 10. do 24. prosinca 1993.

Treba istaknuti da su podaci bez grada Mostara koji je podijeljen na dva dijela, i bez Uskoplja koje je bilo u istoj situaciji.

Svijet mora doznati da su najveće žrtve sukoba u Srednjoj Bosni – Hrvati!

U BIH, Hrvatskoj i svijetu mora doći do opće promjene narativa o tome tko je žrtva, a tko agresor na kojem području, odnosno kolikog je inteziteta bio koji agresor na kojem području. Ne dođe li do opće promjene tog narativa, do osvješćenja svih političkih elita, posljedice će biti katastrofalne.

Jer brojke previše jasno svjedoče i govore o karakteru rata Hrvata i Bošnjaka.

Zastrašujući i od hrvatske javnosti skrivan podatak je broj prognanih Hrvata od strane Bošnjaka i obrnuto. Naime, u 47 općina koje je nadzirala između dva popisa stanvništva bošnjačka Armija BiH nedostaje 126.725 Hrvata, dok u 27 općina koje je kontrolirao hrvatski HVO je svega 17.476 Bošnjaka manje nego 1991. godine.

Svaki daljnji komentar ove statistike je gotovo suvišan, kao i pitanje zločina u bošnjačko-hrvatskom ratu.

Hrvati Srednje Bosne našli su se 1993. u okruženju višestruko brojnije Armije BiH koja nije prezala niti od najvećih zločina nad njima. U Križančevu selu ubijeno je tek nešto manje ljudi nego u Ahmićima (74 osobe), u istoj općini Vitez u Buhinim Kućama ubijeno je 26 osoba, u samostanu Fojnica Armija BiH je ubila dvojicu svećenika, u Uzdolu kod Prozora 41 osobu, u Hudutskom kod Jablanice 25 osoba, u Zavidovićima šest Hrvata, u Grabovici kod Mostara 32 civila (preživjela samo dva manja djeteta na cijeloj desnoj obali Neretve), u Zabilju kod Viteza 13 Hrvata, u gradu Varešu 17 osoba, u Bugojnu još uvijek nije nađen 21 ubijeni zarobljeni vojnik, a 80 Hrvata je ubijeno kod zauzimanja grada. Nadalje, u Kaknju 9 civila, u Busovači 22 osobe u pratnji humanitarnog konvoja, u Drenoviku kod Kaknja 17 osoba, u Vitezu osmero djece od 8 do 15 godina, u Maljinama kod Travnika strijeljano je 30 zarobljenih Hrvata, u Sušnju kod Zenice 17 osoba, u Trusini kod Konjica 22 osobe – to su samo neki od zločina Armije BiH nad Hrvatima.  Samo u 5 općina Srednje Bosne: Bugojno, Kakanj, Vareš, Travnik i Žepče Armija BiH je ubila 400 zarobljenih civila i vojnika za što je postojala optužnica u Haagu za koje su Bošnjaci dobili po 2-3 godine zatvora. U ostalim općinama Srednje Bosne ubijeno je još 700 zarobljenih Hrvata. Za ogromne zločine nad Hrvatima u Grabovici i Uzdolu oslobođen je Sefer Halilović.

Muslimani su imali 331 logor za Hrvate i kroz njega je prošlo u registrirano 14.444 Hrvata, a od toga je 2/3 žena i djece. Logor za Hrvate je bio i u istočnom Mostaru gdje je bilo od prvog dana zatvoreno 108 Hrvata (o čemu se šuti), od kojih 53 žene. Kasnije i više. Sedam Hrvata ubijeno je u tom logoru, a još više, uz brojna silovanja, u koncentracijskom logoru Jablanica.