16. DAN RATA Vojna analiza Igora Tabaka: Ukrajinskim snagama uskoro stižu bitno teži borbeni dani, evo što su Rusi poduzeli

Donedavne ruske logističke zbrke sa zaglavljenim konvojima zaliha, ljudstva i opreme izgleda da su uvelike sanirane

Šesnaesti dan rata u Ukrajini obilježen je prije svega konsolidacijom ruskih pristupa strateškim točkama ukupnoga bojišta – kako na širim prilazima Kijevu, tako i dalje istočno, u širom prostoru grada Harkiva, na jugoistoku u prostoru još uvijek ukrajinskih dijelova Luhanske i Donjecke oblasti, te na jugu – prvenstveno na prostoru Krivi Rih-Zaporižje, ali možda i na prostoru Herson-Mikolajev.

Zadnjih tjedana na svim tim prostorima moglo se vidjeti serijske pokušaje napada lakšim snagama uz česte i zračne desante, uz polagano i često kaotično približavanje teže opremljenih postrojbi koje su sada sve bliže ciljevima kretanja, tako da se onda i njihova borbena djelovanja sve više osjete na terenu, kojeg neprekidno pokriva te „omekšava“ i rusko raketiranje te bombardiranje. Jednako je i s ruskim djelovanjima iz zraka, koja se jasno dijele na ona u pozadini, većinom raketne udare po komunikacijskim, logističkim te vojnim ciljevima, za razliku od borbenih linija gdje izgleda djeluje glavnina aktiviranog ruskog ratnog zrakoplovstva.

Koje god da je točno težište čitavih ruskih djelovanja, izbor mogućnosti se tu vremenom sužava – u igri je (1) šire operativno područje i grad Kijev, (2) regija Harkiva sa zaokruživanjem ostataka ukrajinske obrane Luhanske i Donjecke oblasti, možda (3) kopneno napredovanje do čitavog toka rijeke Dnjepar (od Hersona na jugu, preko Zaporižja i Dnipra do Kijeva), ili (4) odsijecanje Ukrajine od svih morskih obala dovršetkom zauzimanja Mariupolja te navalom prema Odesi.

Naravno, ukrajinske snage na svim tim aktualnim borbenim sektorima još itekako imaju što za reći, iako je sigurno da im u skorije vrijeme dolaze bitno teži i bolniji borbeni dani.

Donedavne logističke zbrke sa zaglavljenim konvojima zaliha, ljudstva i opreme izgleda da su uvelike sanirane na zapadnim prilazima Kijevu, raspršenjem ondje blokiranih postrojbi. To bi trebalo odteretiti tamošnje prometnice i omogućiti dostavu barem nečega što je prednjim crtama nužno potrebno. Slične se vijesti čuju i sa sjeveroistočnih prilaza Kijevu, gdje ruskoj strani bliski izvori napominju ovladavanje prometnicama prema jugu, te govore i o sve užoj opsadi grada Černihiva, koji im ometa dotok ljudi i materijala bliže Kijevu. Načelno slične vijesti o postupnom ruskom konsolidiranju logističkog pravca od grada Sumi zapadno prema Kijevu kvare tek pojedini navodi o ukrajinskim napadima na konvoje koji se tuda kreću – tako da je za očekivati da će Sumi, za kojeg sad i ukrajinske snage priznaju okruženje – u skorije vrijeme zacijelo biti pod još bitno oštrijim kopnenim pritiskom.

Jednako su za ukrajinsku stranu zabrinjavajuće vijesti o prodoru ruskih snaga na jugozapad i jug od mjesta Ohtirka, još jedne točke koja je nedaleko od granice dugo kočila napredovanje agresora. Iako se na tom širem potezu zapadno i jugozapadno od Harkiva prvo prije oko tjedan dana čulo o uspješnim ruskim napredovanjima, da bi onda sve utihnulo na više od tjedan dana, opet su sve glasnije naznake pokretanja ruskih prodora u načelnom pravcu mjesta Poltava i Krasnograd. Sve to dovodi u pitanje ukrajinska nastojanja za stabilizacijom prostora Harkiva, koja su obilježila zadnjih nekoliko dana i kojima ne idu u prilog ni postupna ruska napredovanja jugoistočno od Harkiva.

Ondje, kako se čuje, stanje postaje kritično u gradu Izjumu, iz kojeg se već evakuiralo civile, a čiji bi pad u ruske ruke itekako otežao održavanje ne samo ukrajinskoga džepa oko Severodonjecka, nego i njemu bliskih preostalih područja ukrajinskog sjeverozapada oblasti Donjeck. Budući da se stanje na jugozapadu ukrajinske oblasti Donjeck zadnjih dana ipak nesumnjivo okreće u rusku korist, to sve odbacuje ukrajinske snage sve dalje od obale Azovskoga mora i tamošnjeg opkoljenog grada Mariupolja – čija je situacija sve tragičnija, sve teža i sve manje održiva, usprkos ogorčenom otporu njegovih branitelja, do kojih nikakva pomoć ne stiže, kao što ni zbog učestalog ruskog granatiranja nije moguća ni evakuacija brojnih civila. Ono što ostaje je tzv. južno bojište, gdje se nakon pristizanja određenih pojačanja i dalje ne nazire glavni cilj aktualnih djelovanja – ili prilazak gradu Zaporižje, sa zapada i istoka, putevima na obje obale rijeke Dnjepar, ili ipak probijanje puta na jugozapad, prema luci Odesa – budući da je dvojbeno da Rusi imaju snage za oba ta cilja istodobno.

Za kraj osvrnimo se još i na jedan detalj koji je mnogima promicao do danas. Naime, riječ je o borbenom korištenju izviđačkih besposadnih letjelica Tu-141, koje su u sovjetskoj vojnoj službi bile od kraja 1970-tih do pred kraj SSSR-a. Iako su nakon toga navodno bile izbačene iz vojne službe, a moglo ih se vidjeti po vojnim muzejima, ova relativno malobrojna sredstva – napravljeno ih je navodno manje od 150 – posljednjih su godina nekoliko puta upala u oči pratiteljima stanja u Ukrajini.

Još u prvim mjesecima borbe, pred ljeto 2014., čulo se o ukrajinskom dovođenju u operativno stanje barem nekih Tupoljeva Tu-141 – da bi se tijekom ljeta 2014. pojavile naznake korištenja i njihove smanjene varijante Tu-143. Pa ipak, bilo je jasno da se radi o jako staroj tehnici, radikalno drugačijoj od svih modernih besposadnih sustava, čije je korištenje izuzetno zahtjevno, a prednosti male ako ikakve. Naime, današnjih se dana bitno jednostavnije i sposobnije besposadne letjelice mogu kupiti relativno jeftino, a one uz pristojne izviđačke sposobnosti u pravilu korisnicima daju i ozbiljne napadajne sposobnosti kakve Tu-141 nema.

Zato je i promatrače aktualnog rata u Ukrajini zaintrigirala vijest o tamošnjem rušenju Tu-141 „Striž“ („Lastavica“) bez oznaka ili naznaka korisnika, koja je u javnost stigla 8. ožujka. Još je onda bizarniji te zanimljiviji pad takve programirane bespilotne letjelice u jučerašnjim kasnim satima na zagrebačkom Jarunu.

No, naravno, dok ikakvu ulogu u takvom međunarodnom incidentu sada svi zaobilaze – treba zamijetiti kako ovo kompleksno, specijalizirano, ali jako zastarjelo izviđačko sredstvo ipak uz Ukrajinu vjerojatno imaju i druge strane rata u Ukrajini – kako Ruska Federacija (pa možda i njihove tzv. „Narodne Republike“ Luhansk i Donjeck), tako i Bjelorusija. Naime, takva se vojna tehnika našla u podjeli ukupnih vojnih resursa bivšeg SSSR-a, prvenstveno među velikim dijelovima bivše države, a najvjerojatnije je ipak brojnošću bila gušće koncentrirana u prostorima bližim pretpostavljenim poprištima borbi Trećeg svjetskog rata, za čije strateško izviđanje su te raketne letjelice i bile rađene.

Naravno, jednako je nejasan i način na koji je ona osvanula prvo nad Rumunjskom, pa nad Mađarskom, i konačno na nebu Hrvatske – odnosno je li njen dolet bio rezultat greške ili kvara kod polijetanja, problema u programiranju putanje, ili se pak možda tu ipak radilo i o nekom slanju poruke (bilo zemljama kroz koje je Tu-141 letio, ili NATO savezu općenito).

Naime, način kako je do čitavog incidenta došlo, te reakcije svih nadležnih, definitivno ne bacaju dobro svjetlo na nacionalne sustave protuzračne obrane zemalja preleta, kao ni na namjenske integrirane PZO i proturaketne strukture NATO saveza, čije su sve ove zemlje članice i sudionice.