Na današnji dan poginuo legendarni zapovjednik obrane Mostara Tihomir Mišić

Bilo je to vrijeme kada su Hrvati i Muslimani zajedno ratovali pod vodstvom HVO-a protiv Srba i JNA u Mostaru.

Tihomir Mišić bio je legenda obrane Mostara i čovjek koji je bio rođeni vođa.

Ubijen je na današnji dan pod nejasnim okolnostima u blizini muslimanskih linija HVO-a, a to je bio samo uvod u podjelu između Hrvata i Muslimana najvećeg hercegovačkog grada.

Vojvoda prodornih očiju i izrazito valovito, duge crne kose, Tihomir Tiho Mišić, rođeni vođa, znamen obrane Mostara, hrvatskoga prkosa i hercegovačke neslomljivosti, još otkako je goloruk stao pred tenkove JNA i postao zapovjednikom Četvrte bojne Hrvatskoga vijeća obrane Mostara, dobio je neobičan nadimak s početka ove priče i, jednostavno, zakoračio u legendu.

Nagađanja u svezi s Tihinom pogibijom nisu prestala ni 29 godina poslije, a činjenice zna živi svjedok, general-bojnik Slavko Puljić koji je toga 16. svibnja 1992. vidio pogibiju koja je iz tame razorenoga mostarskoga Starog grada eksplodirala u hercegbosansku vječnost.

„S ovoga su prozora pucali, a Tiho je ovdje pao“, progovorio je general oživljenim sjećanjima, pokazujući gdje se što i kako odigralo. Osjetilo se kako mu naviru sjećanja, ali sve je sada drukčije, sjajno, obnovljeno, naprotiv ratnoj 1992., paljevini, ruševinama i jarkoj mjesečini koju nikada neće zaboraviti.

„U poslagivanju obrane Grada, ključnoj u pripremi udarnoga vala oslobođenja koji će uslijediti nepuni mjesec dana poslije, mučile su nas trzavice na prvoj crti bojišnice između Treće i Četvrte bojne s jedne te Samostalne mostarske bojne/bataljuna s drugestrane“, prisjetio se Puljić kako su mu toga dana, u sumrak, u Glavni stožer na današnjemu sveučilišnom kampusu, došli Tiho Mišić, zapovjednik Četvrte, i Ilija Vrljić, zapovjednik Treće bojne HVO-a Mostara. Pojašnjenja radi. Samostalna je mostarska bojna/bataljun, uza blagoslov Sarajeva koje je službeno (29. travnja 1992.) prepustilo obranu Mostara HVO-u, osnovana kao jedina mostarska bojna u sastavu HVO-a kojoj su većinski pripadali Muslimani, što je bilo prvim znakom cijepanja jedinstva mostarskih branitelja i, pokazalo se, uvodom u hrvatsko-muslimanski rat na ulicama Mostara.

Tiho je, svjestan postojanja problema i u strahu od eskalacije koju bi četnici nedvojbeno iskoristili, zatražio obilazak bojišnice, poglavito toga spoja, pa smo krenuli po Pašalića, u zapovjedništvo bataljuna, u zgradu Vraniće“ prisjeća se general, podsjećajući kako je Arif Pašalić (bivši oficir JNA) dosta tajnovito došao u Mostar i naglo postao zapovjednikom postrojbe, što je već tada izazvalo sumnje čak i u Glavnomu stožeru.

„Pašalića smo čekali gotovo jednu uru jer se otišao okupati. No kada je stigao, ponašao se profesionalno, vidjelo se da je vojni kadar. Premda nam je na zemljovidu pokazao položaje. Tiho je ustrajao u traženju obilaska. Taj je čovjek bio nevjerojatno temperamentan, ponosit, privržen ljudima, prirodni vođa kojega su vojnici poštovali i slijedili. Tako smo Tiho, Ilija, Drago Mišić, Arif, još neki ljudi, i ja otišli do Škole za nezbrinutu djecu, gdje je bila pričuva zapovjednika satnije Četvrte bojne koja je držala crtu. Zatekli smo pozamašan broj ljudi i zapovjednika te satnije Milenka Leventića a sjećam se kako je momke oduševio dolazak zapovjednika, napose Tihino pojavljivanje“, govori Puljić, pojašnjavajući kako su otud, zajedno s Leventićem, gazeći po staklu, prošli kroz hotel Ružu, pretrčali brisani prostor do Tabhane i obišli momke iz Četvrte bojne na položajima.

“Netom poslije ponoći, prošli smo odvojak za Stari most i prešli mostić na Jusovini, pretrčavajući pognuti, podijeljeni u dvije skupine. Ne dvojeći u to kako smo najavljeni na položajima bataljuna, prema kojima smo krenuli iz njihova zapovjedništva, izbili smo na maleno proširenje, poput trga. Sjećam se izrazito jake mjesečine koja se odbijala o kamen kaldrme. Najednom, odjeknuo je pucanj, zapravo čitav niz rafala. Zrna su se odbijala od kamenje, bacali smo se kuda je tko stigao. Ja sam zalegao desno, iza jednoga zida, i otpuzao još nekih pet metara u zaklon. Uslijedila je galama, vriska…“, opisuje general kako su ih napali s njihovih položaja, otkuda je strojnica Pašalićevih ljudi gledala na položaje Četvrte bojne, umjesto na srpske linije, preko Neretve. „Ne pucajte, naši smo! Poginu nam Tiho!“ – prošla je jeza generalovim licem. Vojvoda je, svjedoči Puljić, pogođen kuglom iz lovačke puške u nogu, polom ga je sačmarica ozlijedila po cijelomu tijelu, a onda je uslijedio rafal iz kalašnjikova. Doslovce je izrešetan. Mrtvoj se straži, pak, zaglavila teška strojnica, inače bi pokosili čitav zapovjedni kadar mostarskoga HVO-a.

„Tiho je odmah izdahnuo, negdje 15 minula iza ponoći. Pripadnici bataljuna počeli su izlaziti iz tih zlokobnih kuća, odnekud se stvorila i liječnica koja je ustanovila smrt, a tijelo smo na nosilima odnijeli prema Franjevačkoj crkvi, spaljenoj srpskim fosfornim granatama s Huma 9. svibnja, do kuće gdje je bila postrojba Četvrte bojne, i prevezli ga do Stožera.

Dragu je zapala nezavidna zadaća javiti Tihinu ocu Mladenu, poznatomu kao Dedo Mišić, i njegovim vojnicima.

Srećom, uspjeli smo spriječiti očekivane tenzije koje bi zasigurno ugrozile obranu Grada da smo dopustili eskalaciju emocija koje su nastale s viješću o Tihinoj pogibiji, i to od zrna s položaja Arifovih ljudi“, kazuje Puljić, priznajući kako je i on čuo brojna nagađanja, ali i kako nikada nije dobio dokaz za pretpostavke kako Tihina smrt nije bila slučajna.

„Nagađanja uvijek prate pogibiju prirodnoga vođe. Budući da se nekim zapovjednicima nije sviđala tolika odanost vojske Tihi, bilo je priča o naručenomu ubojstvu, u izravnomu dogovoru s Pašalićem, ali je činjenica kako je i on te noći bio s nama, jednako izložen riziku. I sam je nakon rata misteriozno poginuo, a ‘odrađeni’ su i brojni drugi generali Armije BiH, za što se odgovornost pripisivala AID-u.

No činjenica je kako je Arif među prvima djelovao protiv Hrvata u Mostaru, još prije rata iz 1993. godine. Jedno je sigurno, da su ljudi poput Ludviga Pavlovića, Tvrtka Miloša, Božana Šimovića i Tihomira Mišića ostali živi, daljnji tijek Domovinskoga rata bio bi znatno drukčiji, a do nekih kasnijih nemilih događaja ne bi nikada došlo“, zaključuje Puljić. (hercegbosna.org)