18. kolovoza 1852. – dr. Ante Starčević pobio lažne teze velikosrpskog projekta kod Karadžića i Garašanina

Na današnji dan, 18. kolovoza 1852. godine, dr. Ante Starčević je u „Narodnim novinama“ prvi put formulirao osnovne postavke svoga učenja o vrijednosti i povijesnosti hrvatstva. Antu Starčevića, jednog od osnivača i ideologa Stranke prava, zbog uporne borbe za samostalnost Hrvatske nazivaju „Ocem domovine“, piše laudato.hr

Negiranje postojanja Hrvata i hrvatskog jezika

Bio je to odgovor na napis „Srpskog dnevnika“, koji je osporio hrvatsko ime i jezik. U to su vrijeme sve srpske novine promicale misli Vuka Stefanovića Karadžića iz teksta „Srbi svi i svuda“ iz njegove knjige „Kovčežić“. Karadžić je nastojao dokazati da su svi štokavci Srbi, ali triju vjera: pravoslavni, katolici i muslimani. Hrvati-kajkavci po Karadžiću su Slovenci, a ne obrnuto, jer time Karadžić želi potpuno negirati postojanje Hrvata. Razdvajanjem i smanjenjem jedinstvenog hrvatskog nacionalnog bića, Karadžić je gradio ideološku osnovu za stvaranje Velike Srbije.

Starčevićev odgovor bio je oštar, ustvrdio je da postoji i jezik i narod hrvatski, da su stari dubrovački pisci i Marko Marulić pisali hrvatski, premda čak i danas službena Srbija svojata ove najplodnije hrvatske pisce i utemeljitelje modernog hrvatskog jezika. Osim toga, iz tog razdoblja turske vlasti Srbija nema gotovo nikakve književnosti, pa svojatanje ima i cilj prikazivanja kontinuiteta srbijanske književnosti iz srednjeg u moderni vijek, zbog velike rupe u vrijeme turske vlasti.

Kada se Ljudevit Gaj vratio u Zagreb i vidio ovu oštru polemiku sa Srbima, zabranio je Starčeviću objavljivanje u „Narodnim novinama“, ne želeći sukob s Beogradom.

Do kraja života Ante Starčević se zalagao za pravo Hrvata na vlastiti jezik i obnovu hrvatske države te od Austrije i Mađarske tražio da se državnim ugovorom uspostavi cjelovitost hrvatskih zemalja, uz Bansku Hrvatsku i Slavoniju, još i Dalmacije, Međimurja i Vojne krajine odmah, a u budućnosti Bosne, Hercegovine, Istre i Slovenije. To je kasnije postao prijedlog trijalističkog uređenja i političke reforme Austro-Ugarske, u kojoj se pred I. svjetski rat razgovaralo o uvođenju treće komponente vlasti i slavenske nacionalne jedinice na jugu monarhije.

Vuk Karadžić i Ilija Garašanin – temelji modernog velikosrpstva

Već 1836. Godine, nakon I. i II. srpskog ustanka protiv turske, Vuk Karadžić izradio je prvi velikosrpski projekt pod imenom „Srbi svi i svuda“, baziran na unifikaciji štokavskog jezika, što su prilično naivno pod njegovim utjecajem prihvatili kasnije i hrvatski ilirci stvarajući time podlogu velikosrpskoj frazi o srpsko-hrvatskom jeziku. Pod tim imenom izdan je i poznati spis iste godine,a objavljen je u povećem zborniku radova s naslovom „Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona“.

Karadžić je imao viziju velike srpske države s tri različite vjere (‘zakona’): grčkim, rimskim i islamskim. Ostao mu je samo jedan problem: kako posrbiti katolike i muslimane. Karadžić zato doslovno prihvaća načela Pećke patrijaršije iz 16., 17. I 18. stoljeća: tamo gdje su pravoslavne parohije, to su srpske zemlje.

Tako se Vuk Karadžić uhvatio jezika tvrdeći da njegov narod Srbi tri ‘zakona’ govori jednim jedinstvenim srpskim jezikom, pa su zato ‘Srbi svi i svuda’.

Taj Karadžićev velikosrpski projekt je ostavio najdublje tragove u političkom i kulturnom životu srpskog naroda u 19. Ii 20. stoljeću i zapravo je jezgra budućeg srbijanskog ‘lebensrauma’.

Načertanije su izrađene malo kasnije, 1844. godine i temeljni su spis velikosrpske politike 19. stoljeća. U njima je ministar Srbije Ilija Garašanin odredio da je dugoročni cilj Srbije stvaranje i obnova Dušanova carstva (koje je propalo smrću cara Dušana nakon svega 9 godina njegovog carevanja, a postojalo svega 25 godina kada je doslovno nestalo). Osim toga, carigradski vaseljenski patrijarh je bacio anatemu (ekskomunikaciju) na to „carstvo“ i cara Dušana ne priznajući tu tvorevinu kao legalnu carevinu, a Dušana je smatrao heretikom.

To je bila prva temeljna ideja Načertanija, a druga je bila ujedinjenje svih Srba („sojedinjenje vasceloga srpstva“).

Razlike Karadžića i Garašanina je smjer širenja srpstva

Najvažnija razlika u odnosu na Karadžića je smjer širenja: Garašanin pragmatično, s obzirom na postojanje Monarhije na sjeveru i zapadu, daje smjer širenja prema Bugarskoj gdje vidi prvobitni plijen Srbije kroz propadajuću otomansku imperiju. Zbog toga je i došlo do velikog sukoba Srbije i Bugarske koji je riješen katastrofalnim porazom Srbije na Slivnici 1885. godine, usprkos vojnoj nadmoći Srbije. Samo je međunarodna politika i prijetnja Austro-Ugarske spriječila Bugare da uđu u Niš (već su osvojili Pirot), te dolinom Morave krenu prema Beogradu. Sličan spas kroz pritisak međunarodne zajednice Srbije je doživjela i 1995. godine kada je Hrvatska vojske već bila na ulazu u Banja Luku.

I upravo će ta dva „ideala“ biti pokretač velikosrpstva 19. stoljeća: posrbljivanje drugih naroda i ujedinjenje svih Srba. Ta patološka ideja donijela je nesreće gotovo svim narodima s kojima su Srbi graničili i ulazili u ratove, sukobe i etnička čišćenja (Bugari, Albanci, Makedonci, Crnogorci, Hrvati, muslimani (Bošnjaci), Mađari, Nijemci).

Te su se ideje Karadžića i Garašanina kulturno-političkom agitacijom ucijepile u nukleus i kolektivnu misao srpskog naroda, pa je stoga ideja širenja Srbije na račun Hrvatske 1991. godine, i BiH 1992. godine bile gotovo općeprihvaćene u Srbiji, a rat i patnje prihvaćene kao nužno zlo u borbi za granice Srbije.