19. siječnja 1992. – žrtve ličkog bojišta

Na današnji dan 1992. godine Srbi su s okupiranog dijela Like pokrenuli jak pješački napad na Perušić.

Iako je početkom siječnja na snagu stupilo Sarajevsko primirje, ličko bojište bilo je itekako aktivno. Trn u oku pobunjenim Srbima bilo je mjesto Perušić koje se nalazilo u poluokruženju. Jak napad koji su srpske snage pokrenule 19. siječnja 1992. na njega uspješno je odbijen, no za to je plaćena visoka cijena. 

Taj dan ostat će upamćen kao jedan od najcrnijih u ratnom putu 128. riječke brigade Hrvatske vojske. Nakon što je u prosincu 1991. 2. bojna te brigade prošla teške borbe za Čanak vratila se u Rijeku gdje na njezino čelo početkom 1992. dolazi Ivan Lerga.

„Rijeka u Domovinskom ratu“

Lerga se u knjizi „Rijeka u Domovinskom ratu“ autora Dragana Ogurlića prisjeća kako je nekoliko dana kasnije na ličko ratište poveo oko 300 pripadnika bojne: 

„Došli smo u Liku, u zaselak Konjsko Brdo kraj Perušića 13. siječnja, na temperaturu od -20 stupnjeva. Dva dana kasnije dobio sam usmenu zapovijed od zapovjednika Đipala da postepeno uvedem dijelove postrojbe u ratna zbivanja, te da 25 vojnika sa zapovjednicima desetina preuzme položaj u Ibrišićima – Alivojvodići. Izdvojio sam 25 ljudi tako da među njima bude i novih i iskusnih vojnika.“

Svjedočanstvo preživjelog 

Među odabranim vojnicima našao se Robert Grohovac čije se svjedočanstvo također nalazi u knjizi, a prenosi ga Borna Marinić na svojoj Facebook stranici Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat:

„Na položaj smo otišli u četvrtak 16. siječnja. Bili smo podijeljeni u dvije kuće. Imali smo kružnu obranu tri bunkera, odnosno tri položaja s kojih smo se branili. Dva dana prije napada netko nam je ušao u minsko polje, čuli smo vrištanje. Onda nas je i mali transportni avion nadlijetao, a na sam dan napada 19. siječnja, Herman Sušnik iz 1. bojne došao nas je upozoriti da su s druge strane primijećene neobične aktivnosti. Da je neprijatelju došla pomoć iz Srbije i da ih se previše viđa.“ 

Opis napada 

„Kad je Sušnik otišao s Ladom Nivom, napali su nas. Zaokružili su nas, došli iza naših položaja šumom između Gostovače i Ibrišića. Dopeljao ih je jedan seoski vodič. U podne i pet minuta u sunčanu nedjelju 19. siječnja 1992. kad je bila smjena straže, napalo nas je dvadesetak. U našoj kući nas je bilo osam. Tri su poginula, a 2005. umro je jedan koji je kod tog napada ostao invalid. U drugoj kući bila su dva poginula. Neprijatelj je došao iz naše pozadine, a na tom stražarskom mjestu bio je jedan čovjek koji nas je, mislim, sve spasio. Njemu je dolazio ususret čovjek u hrvatskoj uniformi, sa šahovnicom na kapi, friško obrijan, a mi se nismo brijali četiri dana. To je našem bilo sumnjivo i kada je shvatio da je to neprijatelj otvorio je vatru. U tom trenutku dvojica četnika su skočila sa strane, zavikala „Slobo je pao!“ i odvukla ga. U tom trenutku je počelo sa svih strana pucati po nama. Našu kuću je pogodila zolja. Plafon je pao na nas. Prvi koji je izišao van bio je Miljenko Jurjević i njega su teško ranili, kolega dragan dobio je gelere u nogu, ali se uspio nekako izvući. Škerla su dočekali rafalom kad je skočio kroz prozor. I nas četvorica smo ostali u kući. Pad bombi koje su bile bačene u kuću stvorila se rupa u podu kroz koju smo se spustili u podrum. Iz tog podruma smo dvojica uspjeli pobjeći. Pobjegao sam kroz minsko polje i igrom slučaja ostao živ.“,
završio je Grohovac sjećanje na strašnu tragediju.

U zaseoku Ibrišići stradala su četvorica pripadnika 128. brigade – Zvonimir Škerl (1962.), Petar Horvat (1955.), Nevenko Grbac (1963.) i Samir Terzić (1969.) te pripadnik 118. gospićke brigade Hrvatske vojske – Ivica Kolak.