19. srpnja 1904. umro Sima Lukin Lazić – kako je Srbija u Austro-Ugarskoj širila velikosrpstvo?

Kult “ugroženog Srbina” osobito je razvijao Sima Lukin Lazić, koji se uređivao satirički list “Vrač Pogađač” u Zagrebu u vrijeme Austro-Ugarske. U Zagreb je došao 1890. iz Beograda kao srpski špijun, a pisao je u Zagrebu i za časopis Srbobran. Lazić je pisao takve besmislice o povijesti Srba od prije 10.000 godina, kao o narodu koji je naseljavao tri četvrtine kugle zemaljske, da ga je najpoznatiji povjesničar Srbije Stanoje Stanojević nazvao lakrdijašem i lažljivcem. A on je na to odgovorio: “Kad bih znao da ću laganjem usrećiti svoj narod, lagao bih dan i noć, lagao bih kao pas”.

Ljudi kao Sima Lukin Lazić, koji je umro 19. srpnja 1904., bili su pravi agitatori u Zagrebu za račun Beograda i podrivali Hrvatsku pripremajući teren za velikosrpske ideje.

U Beogradu je uređivao satirički list “Bič”, radio na “Odjeku” i pisao poeziju. Kada je otišao iz Srbije u Zagreb u Austro-Ugarsku prvo je bio urednik časopisa „Srbobran“ (1891—1893), a nakon toga lista „Vrač pogađač“ (1896—1904). Posle 1902. godine i protusrpskih demonstracija u Zagrebu, prešao je u Novi Sad gdje je produžio uređivanje “Vrača pogađača” i surađivao u časopisu radikala i velikosrbina Nikole Pašića “Zastavi”. Neumorno je širio propagandu među Srbima u ruralnim krajevima, ko jedan od mnogih na području kultrue, obrazovanja i vjeroispovjesti među pravoslavnim narodom u Austro-Ugarskoj.

Umro je ubrzo 19. srpnja 1904. godine u selu Rajič kod Novske, gdje je došao u goste kod brata Petra. U nekrologu je istaknuto: “Pokojni Simo bio je sav Srbin”.

Laži i mitomanija o Srbima – Isus Krist je Srbin, osnovali Troju, gradili Babilonsku kulu, najstariji narod na svijetu….

Kada srbijanska vlada pokreće i plaća list Srbobran gotovo 40 godina; pokretač i urednik Srbobrana je Pavle Jovanović, plaćenik je i agent srpske vlade; Sima Lukin Lazić njezin je agent, kojega je srpska vlada poslala u Zagreb da pomogne u uređivanju Srbobrana dok je Paja Jovanović bio u zatvoru. Na suđenju za pokušaj atentata na kralja Milana Obrenovića 1889., čiji je protivnik bio Lazić u korist radikalnih velikosrba

Karađorđevića, otkriveni su dokumenti iz kojih se vidjelo da je radikalska vlada u Beogradu kupila veliki broj najvažnijih novina u Europi da pišu u korist srpskoj ideji. Pavle Jovanović i Sima Lukin Lazić, koji se prozvao Vrač Pogađač, glavni su nositelji kulta ‘ugroženoga Srbina’. Lazić je izdavao i Kalendar Srbobran, u kojemu je Srbe proglašavao najstarijim i najvećim narodom svijeta, najvećim izumiteljima najvažnijih izuma u povijesti čovječanstva, narodom koji je, nakon sukoba s Kinezima ‘u nezapamćena vremena’, naselio današnju Rusiju, današnju Poljsku, Češku, Slovačku, Mađarsku, Njemačku, Francusku, Italiju, naravno i jugoistok Europe. Srbi su sudjelovali kod gradnje Babilonske kule, Srbi su osvojili Troju, najveći rimski carevi su Srbi, Srbi su srušili Zapadno Rimsko Carstvo, sveta braća Ćiril i Metod su Srbi, Isus Krist je Srbin (inače je Lazić bio žestoki antisemit kao i cijela stranka), itd.

Kad ga je poznati akademik i povjesničar Stanoje Stanojević napao kao lakrdijaša i drskoga bukača, optužio ga da laže, da budi lažne ideale u narodu, Lazić je u najsramotnijoj i najžalosnijoj polemici 19. stoljeća odgovorio: ‘Ali makar ti i na ušima sjedio, opet ja tebi kažem: da mi je znati, da ću time usrećiti rod i narod svoj, vjeruj mi, ja bih slatko podnio i onu najvišu žrtvu, višu i od života, višu i od časti: lagao bih dan i noć – lag’o bih ko pas.’ Laziću je bitno da srpskom narodu prikaže ‘djela svojih predaka i nedjela svojih zlotvora’.

Špijuni Srbije rovare u Hrvatskoj prema interesima Beograda

„U drugoj polovici 19. stoljeća, naročito u Khuenovo vrijeme, Srbija je slala i plaćala svoje špijune u Hrvatskoj (Sima Lukin Lazić, Pavle Jovanović, Svetozar Pribićević su samo najčešće spominjana imena). Hrvatsko-srpsku koaliciju stvorila je Srbija. Apsurdno je u tome to, što je apsolutno vodstvo te političke grupacije preuzeo potpuno Pribičević koji je svoju politiku i politiku Koalicije usmjeravao prema instrukcijama iz Beograda. U tome trenutku jedini koji je branio hrvatske interese bio je dr. Josip Frank, pokršteni Židov, i Antun Gustav Matoš. Jedini grijeh dr. Josipa Franka bio je u tome što nije želio Jugoslaviju. To mu je priskrbilo mržnju svih Jugoslavena do danas“, rekao je dr. Mato Artuković u intervjuu za Hrvatski tjednik

Premda je od objavljivanja knjige dr. sc. Mate Artukovića “Ideologija srpsko-hrvatskih sporova” prošlo više od 30 godina, to izdanje ovog vrsnog povjesničara je danas aktualnije nego ikada, posebno u svjetlo oživljavanja četništva i velikosrpstva u Srbiji u vrijeme Aleksandra Vučića, te prisvajanja hrvatske kulturne od strane Matice srpske. Knjiga je napisana prije 35 godina kao magistarski rad koji je dr. Artuković obranio kod akademika Vasilija Krestića u Beogradu.

Krajem 19. stoljeća, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije. Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća. Ideologija ove stranke izuzetno je važna za razumijevanje hrvatsko-srpskih odnosa do danas. Srpska samostalna stranka posrbila je svu hrvatsku kulturu, negirala je postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata). Ako nešto i postoji, to čini „klatež iz bijelog svijeta“ kojekakvih “bergera”, “mayera” i osobito “Judinih sinova”. Antisemitizam je bitna politička dogma Srpske samostalne stranke. Temeljni je stav ondašnjih srpskih samostalaca da su Hrvati i Srbi dva različita kulturna svijeta. Tvrde da su Srbi pripadnici perspektivnog Istoka na čelu s Rusijom, a Hrvati pripadnici i predstavnici “trulog Zapada”, “Južni Poljaci” kako ih zove srpski i ruski onodobni tisak“, govori dr. Artuković za Glas Slavonije

Srbija preko svojih špijuna radi na regionalnom cijepanju Hrvatske

U Zagrebu je Srpska samostalna stranka pokrenula glasilo Srbobran, koje je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno

je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Nikola Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

„Temeljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”. Ovakve entografske karte izdavalo je ministarstvo prosvjete Kraljevine Srbije, bile su u lektiri “Knjiga za školu i narod”. Srpska samostalna stranka ne priznaje pojam “Hrvatska” i “hrvatski”, koji bi imao integrativnu funkciju i okupljao Dalmaciju, Slavoniju i Srijem. U tome su oni suglasni s banom Khuenom, koji je pojam “Hrvat” i “Hrvatska” izjednačavao s pojmom “Slavonac” i “Slavonija”, svodeći pojam “Hrvatska” samo na geografsku ekspresiju. Samostalci stalno cjepkaju Hrvatsku, pa kod njih nalazimo: Hrvatska, Lika, Banija, Kordun, Slavonija, Zagorje, Srijem. Naglašavaju regionalizme jer u tim područjima vide samo budući plijen Srbije. U jeku najuzavrelije atmosfere i protusrpskih demonstracija zbog antihrvatskoga programatskog članka objavljenog u Srbobranu, početkom rujna 1902. ovaj list piše dopis iz Varaždina, “sa mrtve straže Srpstva”. U glasilu Srpske patrijaršije u Karlovcima, Srpskom Sionu, ove se zemlje zovu “ovostrane naše zemlje”, “ovostrani naš narod”, “naši zapadni krajevi”. Dakle, jedan od temeljnih uzroka sukoba je prisvajanje i hrvatskih zemalja“, kaže dr. Artuković.

Srbija prisvaja kulturu hrvatskog naroda

„Osim prisvajanja hrvatskoga teritorija srpski ideolozi u Samostalnoj stranci prisvajaju i kulturu hrvatskoga naroda, cjelokupnu renesansnu književnost i književnost prosvjetiteljstva jer nisu imali djela iz tih razdoblja. I danas se ništa nije promijenilo. Tako su Srbi i srpski pisci postali Gundulić, Ruđer Bošković, Relković, Karlo Pavić (kanonik često napadane Đakovačko-srijemske biskupije), Andrija Kačić Miošić i mnogi drugi fratri i uvijek mrski isusovci. Tako su ti isti pisci završili u velikoj ediciji srpskih pisaca koju je izdala Matica srpska. Oni su i u knjizi “100 najznamenitijih Srba”, koja je izišla u Beogradu Ili npr. biografski leksikon Jovana Radojčića pod naslovom “Srbi – Srpska Krajina, Dalmacija, Slavonija, Hrvatska”, objavljena u Beogradu 1994. iz “Fonda istine o Srbima”. A u toj knjizi vidimo ne samo da su Gundulić i Bošković Srbi nego i mnogi drugi, pa čak i, sigurno, “najhrvatskiji pjesnik” August Harambašić, pa čak i Đuro Đaković. Ima li većega dokaza koji su podnijeli sami prisvajači hrvatske kulture da Dubrovnik nije srpski grad i da dubrovačka književnost nije srpska, da Slavonija nije srpska, od zločina koje je počinila komunistička JNA u ime srpske ideje nad Dubrovnikom i Slavonijom“, kaže dr. Artuković.

Posebna meta već tada bila je Katolička crkva.

„Hrvatska ‘svesna inteligencija’ započela je odmah borbu protiv Katoličke crkve proglašavajući praktički sve što ona radi manifestacijom klerikalizma. Doživjela je svoju kulminaciju u suđenju i presudi kardinalu Stepincu. Bjesomučna mržnja lista Val, Glasila hrvatske i srpske omladine, čiji je vlasnik i izdavač Milan Marjanović, srpski plaćenik i špijun, želi iz hrvatskoga društva ‘maknuti centar i izvor klerikalizma: Vatikan i Crkvu.’ Valovci žele osvojiti škole, žele đačke udruge, pa tako pišu: ‘To su antiklerikalni tabori iz kojih će izaći mlada Jugoslavija.’ Ovu propagandu borbenog antiklerikalizma može se čitati u stotinu varijacija, i vodi se u ime ‘znanosti’ i ‘narodnoga jedinstva Srba i Hrvata’.“, nastavlja dr. Artuković.

Mržnja Jugoslavena prema Zagrepčanima u Austro-Ugarskoj

„Jugoslaveni su u hrvatsku politiku unijeli najekstremniju mržnju i netoleranciju. Zagovornik ideje ‘jednoga troimenog naroda’, Vladimir Čerina, u svome glasilu Vihor piše o Zagrebu i Zagrepčanima u veljači 1914: ‘Ako u Zagrebu imade osamdeset hiljada stanovnika, pedeset bi njih trebalo povesti na klaonicu, pet njih da odnese Sava, pet drugih da potopi kakav nezamišljeno silovit dažd, a sa velikom masom od preostalih dvadeset hiljada, trebalo bi u kakav moralni i nacijonalni purgatorij.’ Naravno, taj ‘nacijonalni purgatorij’ je Beograd. Matoš je za Čerinu ‘zao genij Hrvatske’, kojemu uz

smrt posvećuje u listu pet stranica, a Skerliću čitav broj, 60 stranica. U tome razdoblju jugoslavenstvo ima karakteristike fašizma. U nešto prebojanome obliku ovakav je jugoslaven preživio do današnjih dana. Manifestacije vidimo na svakome koraku. Sve je hrvatsko fašističko, klerofašističko (specijalitet komunističke partije), ustaško“, kaže dr. Artuković i nastavlja:

„Današnji Jugoslaveni neodoljivo podsjećaju na svoje pretke s početka 20. stoljeća. Samo oni se sada bore za ‘crvenu zvijezdu’ kao svoj simbol iako se toga simbola odrekao i sam Josip Broz Tito. Pregledao sam stotine fotografija tzv. ‘Kuće cvijeća’ i nigdje se ne može vidjeti zvijezda na grobu Josipa Broza Tita. Zašto? To je jednako kao kad bi netko od papa zapovjedio da mu se na grob ne stavi križ. Samo se hrvatski Jugoslaveni grčevito bore za ‘zvijezdu petokraku’ za jugoslavenstvo i za Josipa Broza Tita kao njegov simbol. Digli su buku oko preimenovanja jednoga trga. Veliki ruski narod je zamijenio ime i Staljingrada i Lenjingrada, Crnogorci su Titogradu vratili staro, lijepo ime Podgorica, pa nije bilo ni suza, ni jauka ni kletvi, niti je nastao smak svijeta. Zar državu koja se četiri puta raspadala, od toga dva puta u krvi, treba obnavljati kao što to žele danas hrvatski Jugoslaveni i neki od njih pritom prijete i oružjem? Sapienti satis!“

Hrvati i Srbi i drugi narodi bivše Jugoslavije mogu i moraju živjeti u prijateljstvu. Srpska politika mora se odreći misli o Velikoj Srbiji jer sve tragedije što ih je srpski narod doživio, samo su posljedica pokušaja da Srbija proširi svoje granice na štetu drugih naroda. Zajednička stradanja moraju svim narodima biti najveća opomena i otrježnjenje. Moramo se natjecati u gospodarstvu, kulturi, znanosti. Jugoslavenstvo je zajednički promašaj koji je svoju apsurdnost dokazao i koji apsolutno treba odbaciti kao bilo kakvu mogućnost u bilo kakvoj budućnosti.