19. veljače 1993. godine - HRVATSKI VITEZOVI, TENKISTI IZ "GROMOVA", IVAN CINDRIĆ I BORIS KRIVAČIĆ - tužno sjećanje

Točno prije 30. godina, 19. veljače 1993., na borbenom položaju iznad Novigrada, svoje su živote na oltar Domovine položili hrvatski vitezovi, tenkisti Oklopne bojne 2. gardijske brigade Ivan Cindrić i Boris Krivačić.

Ivan je rođen 16. prosinca 1972. godine u Velikoj Kladuši (BiH) od oca Mirka i majke Janje. S obitelji (roditeljima i sestrom Marijom) živio je u Šmrekovcu, općina Velika Kladuša (na samoj granici s Republikom Hrvatskom), sve dok sredinom 1991. godine nisu protjerani iz svoje kuće i od tada se privremeno kao izbjeglice smještaju u Karlovcu.

U obranu Domovine uključio se dragovoljno 25. listopada 1991. godine, s nepunih 19 godina. U Oklopnoj bojni 2. gardijske brigade raspoređen je u posadu tenka T-55, na dužnost ciljača i odmah se uključio u obrambena bojeva djelovanja na Banovini.

Ivan je bio miran, samozatajan i vrlo savjestan vojnik koji je bez pogovora izvršavao zapovijedi nadređenih. Nitko od nas koji smo imali čast poznavati ga i biti s njime u istoj postrojbi ne pamti da je ikad napravio i najmanji otklon od vojne stege. Moglo bi se reći da se radilo o momku kojega je život zarana učinio ozbiljnijim nego je to većina njegovih vršnjaka bila. Ovaj skromni, dobroćudni, radišni i hrabri vojnik bio je izuzetno cijenjen i poštovan od svojih zapovjednika, prijatelja i suboraca. 

Za doprinos u obrani Domovine odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata 1990-1992., Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana i zlatnom plaketom "Grom", a posmrtno mu je dodijeljen čin časničkog namjesnika. Pokopan je na gradskom groblju Dubovac u Karlovcu.

Boris je rođen 25. veljače 1972. godine u Karlovcu od oca Rudolfa i majke Kate, a odrastao je i živio s roditeljima, braćom Robertom i Davorom te sestrom Željkom u mjestu Gornje Bukovlje, općina Generalski Stol.

Kao dragovoljac se uključio u obranu Domovine 14. listopada 1991. godine. Sudjeluje u borbenim operacijama na karlovačko-dugoreškom, banovinskom i bosansko-brodskom bojištu. U Oklopnoj bojni 2. gardijske brigade obnašao je dužnost zapovjednika tenka T-55 i bio je u posadi s Ivanom Cindrićem s kojim u istoj akciji i gine.

Jednako kao i njegov suborac i prijatelj Ivan, Boris je bio predan svojim dužnostima izvršavajući požrtvovno sve zadaće koje su stavljane pred njega, miran i tih ali u isto vrijeme i momak koji je igrao nogomet i rado se družio. Ono što je kod njega posebno impresioniralo, bila je sposobnost rukovanja tenkom i zapovijedanja posadom. Pouzdan, hladnokrvan i hrabar, ovaj mladi zapovjednik tenka ulijevao je sigurnost svima koji bi se s njime našli u akciji.

Odlikovan je Spomenicom Domovinskog rata 1990-1992., Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana i zlatnom plaketom "Grom", a posmrtno mu je dodijeljen čin časničkog namjesnika. Pokopan je na mjesnom groblju u Gornjem Bukovlju.

Bili su to po svemu izuzetni dečki koji su se već na pragu punoljetnosti sreli sa surovom zbiljom i realnošću, s ratom u kojemu je njihova Domovina razarana, domovi paljeni, rušeni i pljačkani, narod ubijan. I oni su tu realnost prihvatili, uzeli svoje križeve i nosili ih do kraja - šutke i bez ustezanja, kao nešto sasvim prirodno i normalno, što su po ljudskim i Božjim zakonima dužni podnijeti i podijeliti sa svojim hrvatskim narodom.

"Gromovi" su u borbama za Novigrad izgubili i trojicu vitezova iz 1. pješačke bojne: Dragutina Naglaša (star 22 godine, poginuo 11. veljače 1993.), Vladu Brebrića (star 31 godinu, poginuo 11. veljače 1993.) i Marijana Mikulina (star 26 godina, poginuo 16 veljače 1993.).

Mi koji smo s njima dijelili dobro i zlo u tom ratu, zauvijek ćemo se sjećati tih skromnih, nasmijanih momaka koji su izgarali za Domovinu i bez straha i oklijevanja odlazili na prvu crtu bojišnice bijući boj za slobodu i izlažući se smrtnoj opasnosti. Njihova hrabrost, inat, prkos i iznad svega čista i uzvišena ljubav prema Hrvatskoj za koju su u svakom trenu bili pripravni na krajnju žrtvu, ono je što ih izdvaja i čini posebnima - istinskim herojima, junacima Domovinskog rata.

Nakon svega, ostaje nam jedino sjećanje. Sjećanje na te divne momke i domoljube, na odabrane, najbolje između nas.

I zato im poručujemo:

Junaci, vitezovi i braćo naša, nije bilo uzalud! Hrvatska Vas zaboraviti neće! Narod za koji ste se žrtvovali čuvat će i njegovati uspomenu na Vas bez kojih ne bi bilo ni slobode ni Domovine.

Neka vam je vječna slava i hvala i počivali u miru Božjem.

VIDEO: bitka za Novigrad