21. srpnja 1883. Hrvatski jezik uveden kao službeni jezik u Dalmatinskom Saboru

Bila je to velika radost za Hrvate Dalmacije i pobjeda hrvatske narodnjačke opcije.

Srednjovjekovni hrvatski sabori u Dalmaciji

U kasnom srednjem vijeku nije postojao zaseban sabor za Dalmaciju, nego se sastajao zajednički Hrvatsko-dalmatinski sabor. Taj je sabor sazivan od druge polovice 13. stoljeća do srpnja 1558. godine, a najčešće se sastajao u Kninu. Posljednju sjednicu održao je u Steničnjaku.

Jedna od sjednica toga sabora bio je i poznati Cetinski sabor 1527. kojim je hrvatsko plemstvo izabralo kralja iz Habsburške dinastije, što će ući i u Izvorišne osnove današnjeg Ustava Republike Hrvatske. Nakon 1558. sastajat će se jedinstveni hrvatsko-slavonsko-dalmatinski sabor.

Autonomaštvo – pokušaji odnarođivanja Hrvata Dalmacije od ostatka hrvatskog naroda

Dokumenti kojima je utemeljen Dalmatinski sabor u Habsburškoj Monarhiji su Veljački patenti (povratak na određenu vrstu carskog apsolutizma) od 26. veljače 1861.

Propašću Venecije 1797. Dalmacija dolazi pod austrijsku upravu. Velik dio Hrvata Dalmacije to je pozdravio, sa željom približavanja ugarskoj kruni pod kojom se je većinom nalazio ostatak hrvatskog naroda, a i kojoj je pripadala Dalmacija dobar dio srednjeg vijeka prije sramotne prodaje tog starog središta hrvatskog kraljevstva i hrvatske državnosti Veneciji.

Te ideje se nisu svidjele Austrijancima, pa je nakon kratkotrajne vlasti Francuza i propasti Napoleona 1813., Austrija pokušavala sustavno odnaroditi Hrvate Dalmacije.

U Dalmaciju neprestano stižu austrijski činovnici i to uglavnom iz talijanskih dijelova carstva (cijeli sjeveroistočni dio današnje Italije). Trgovina, sudovi, sve državne institucije i sav promet održava se na talijanskom jeziku, škole su također talijanske, osim nekih pod okriljem Crkve koja je tradicionalno čuvala hrvatsku svijest.

Stvoren je bio sloj stanovništva koji nikako nije želio čvršće povezivanje sa ostalim hrvatskim bićem u sklopu Carstva. Oni su bili jezgra autonomaštva u Dalmaciji.

Jedna od parola “autonomaša” je bila “Slaveni možda – Hrvati nikada”. Na čelu autonomaške struje u Dalmaciji stajao je ugledni splitski političar, liječnik i gradonačelnik dr. Antonio Bajamonti. Bio je to sposoban čovjek , dobro prihvaćen u tadašnjem Splitu za koji je mnogo učinio izgradivši moderan grad, ali također i vrlo aktivan na odnarođivanju Splita i Dalmacije od Hrvatske.

Narodnjaci – nositelji hrvatske domoljubne i državotvorne misli u Dalmaciji

Hrvatska misao u Splitu i Dalmaciji polako se, ali nezadrživo probijala u narodni duh. Kroz razne publikacije, dobrotvorna djelovanja, razne političke skupove i Crkvu isticala se narodna hrvatska misao. Narodni hrvatski pokret jačao je neprekidno.

Na izborima 1882. godine po prvi put je izabrana hrvatska uprava grada Splita. Vrijedi nabrojiti neke od hrvatskih političkih prvaka zaslužnih za hrvatstvo Splita. Luka Botić, Vid Morpurgo, Juraj Biankini, Natko Nodilo, Gajo Bulat, Dinko Politeo, Mihovil Pavlinović samo su neki od zaslužnih ljudi grada Splita., piše Narod.hr

Pobjeda narodnjaka u Splitu silno je odjeknula u hrvatskim dijelovima Carstva, a posebno u samoj Dalmaciji gdje su tijekom idućih godina u svim gradovima osim Zadra pale sve ostale autonomaške vlasti. Nikada više nisu autonomaši vratili vlast u svoje ruke.

Dalmatinski Sabor – kratka povijest do uvođenja hrvatskog jezika

Dalmatinski sabor koji je bio utemeljen u austrijskoj Dalmaciji od svoga je početka bio pod znatnom dominacijom autonomaša.

Svoje pristaše regrutirali su prvotno uglavnom iz redova Talijana i talijaniziranih Hrvata, a kasnije su im se pridružili i pravoslavci Dalmacije. Poznat je takozvani „bukovički slučaj“ kada su se pravoslavci okruga Obrovac-Zadar-Benkovac okrenuli autonomašima, iako su do tada podržavali hrvatske narodnjake. Razlog je bio suprotstavljanje ujedinjenju Dalmacije sa maticom Hrvatskom, a veliki doprinos tome dale su i ideje velikosrpskih Načertanija koje su se počele preko emisara iz Srbije sustavno širiti među pravoslavnim stanovništvom Dalmacije u drugoj polovici 19. stoljeća, stvarajući podlogu za kasniju imperijalističku velikosrpsku ideju koja je odnijela u više ratova mnoge živote na prostorima Hrvatske.

Od 1861. do 1866. i početaka Dalmatinskog Sabora autonomaši su imali  većinu u Saboru. Autonomaši su u Saboru tada imali 27 zastupnika, a narodnjaci samo 14. Predsjednik tog prvog Sabora bio je potalijančeni Srbin, dr. Špiro Petrović, a potpredsjednik Antonio Bajamonti, obojica su bili autonomaši.

Pobjeda narodnjaka i hrvatske opcije u Splitu 1882. silno je odjeknula među svim Hrvatima Dalmacije kao nada u skoro ujedinjenje svih hrvatskih zemalja. Uskoro su u svim mjestima Dalmacije, osim u Zadru, pale autonomaške vlasti i više se nikada nisu vratile u njihove ruke.

Pobjeda na izborima po svim dalmatinskim gradovima omogućila je Hrvatima Dalmacije da na današnji dan 1883. uvedu hrvatski jezik kao službeni jezik u Dalmatinski Sabor.

Od tog vremena do današnjih dana hrvatska svijest je prodrla u sve dijelove stare hrvatske pokrajine i nikada više autonomaši nisu imali nikakvog uspjeha.

Domovinski rat – konačni poraz autonomaških i drugih protuhrvatskih ideja

Gubitkom vlasti u gradovima, a samim time i političkog utjecaja autonomaški prvaci polako napuštaju dotadašnji politički smjer. Njihov novi pravac djelovanja je iredentistički – priključenje Dalmacije Italiji.

Jezgra autonomaškog djelovanja u Dalmaciji ostala je u duhu one prva parole „Slaveni možda – Hrvati nikada“ ista: bilo tko i bilo s kim, samo sa Hrvatima nikada. Srbi, Talijani, Jugoslaveni može, Hrvati nikada! Žalosna je činjenica da je autonomaštvo uhvatilo korijena i među pojedinim Hrvatima Dalmacije.

Autonomaška ideja, koju je kasnije (pot)hranilo Garašaninovo velikosrpstvo, stvorila je među pravoslavnim pukom stalni animozitet prema bilo kojem obliku hrvatske državnosti, iako je inicijalno do indoktrinacije taj puk bio za narodnjake. Te ideje su se ukorijenile među pravoslavcima Dalmacije i bile uzrok mnogih sukoba , ubijanja i progona Hrvata u zadnjem stoljeću.

U Domovinskom ratu, osim velikosrpske ideje, u dalmatinskim gradovima je ponovno izbila na vidjelo autonomaška ideja prikrivena koprenom lažne „brige za Dalmaciju“, a u stvarnosti kolaboracijom i suradnjom sa srpskim imperijalistima i jugoslavenskim unitaristima, te povijesnim sentimentima prema Italiji.

Pobjedom u Domovinskom ratu, a posebno vojnom briljantnom akcijom Oluja prije 20 godina, zauvijek su pobijeđene autonomaške i druge protuhrvatske ideje u cijeloj Hrvatskoj.

Ponosni hrvatski narod Dalmacije i hrvatskog juga dao je nemjerljiv doprinos slobodi hrvatske domovine.