21. studenoga 1991. Zločini srpske vojske (Ovčara) – ‘Ubijali smo ih redom’
U noći s 20. na 21. studenoga 1991. na farmi Ovčara zbio se stravičan masakr. Najmlađoj ubijenoj osobi bilo je 16 godina, a najstarijoj 76. Nakon likvidacije, buldožeri su prekrili zemljom masovnu grobnicu.
Ubijeno je 265 Hrvata, a za više od 60 njih se još uvijek traži mjesto gdje su bačeni u jamu nakon četničkog pokolja.
JNA je zauzela bolnicu u Vukovaru 19.studenog. Suprotno dogovoru o predaji, na užas bolničkog osoblja, vojska je ušla u bolnicu prije predstavnika Međunarodnog crvenog križa te su započeli sa evakuacijom oko 450 civila, bolesnika, ranjenika te manje skupine pripadnika ZNG-a, koji su se tu sklonili, piše 24 sata
– Nakon ispitivanja i odabira majora Šljivančanina, 20. studenog ujutro u sedam vojnih autobusa ukrcano je oko tri stotine ljudi i odvezeno na farmu Ovčara. Tamo ih je dočekao špalir vojnika, dobrovoljaca i Arkanovih paravojnika koji su uh zvjerski premlaćivali, oduzevši im sve vrjednije stvari i novac. Svi su zatočeni u hangar za poljoprivredne strojeve. Uslijedila su nova ispitivanja i mučenja. S prvim sumrakom, po nalogu majora Šljivančanina izdvojen je Siniša Glavašević, novinar Radio Vukovara i Jean- Michel Nicolier, teško ranjeni Francuz, koji se dragovoljno priključio ZNG-u. Odvezeni su do ribnjaka Grabova gdje su ih ubili vojnici specijalne satnije Prve mehanizirane gardijske brigade JNA, pod zapovjedništvom kapetana Miroslava Radića.
Mirko Valentić u svom djelu Rat protiv Hrvatske 1991.-1995. navodi kako je srpski novinar Jovan Drulović kao autentični svjedok obrane Vukovara zapisao sljedeće:
– Nešto se žestoko događalo protekle noći. Gotovo svi pričaju o masovnim strijeljanjima zarobljenih Hrvata i ranjenika vukovarske bolnice. ‘Noćas smo ih oko sedam uveče do jedan ujutro ubijali na Ovčari i Petrovoj gori’, priča krupni bradonja iz Smedereva dok pije jutranju kafu i puši na dugačku muštiklu. ‘I to baš na moju slavu sv. Arhangela. Joj da si čuo kako mole, cvile, plaču i tvrde da oni nisu ni na koga pucali i da nikoga nisu ubijali’.
Mnogo opširnija u opisivanju strijeljanja bila je izvesna Dragica-Daca iz Novog Sada. Međutim, reče mi da je zabrinuta jer su svi koji su streljali na Ovčari sad time hvale. Tela pobijenih zatrpao je buldožder. Ubice su pažljivo opljačkale žrtve: prstenje, burme, lančiće, ručne časovnike. Svi mi tvrde da je i Šljivančanin ubio nekoliko zarobljenika da bi video kako mu funkcioniše novi skraćeni automat AK-74. Kapetam Miroslav Radić i ostali komandiri četa složili su se da je načinjena velika greška, odnosno da je trebalo diskretnije pobiti zatvorenike. ‘ Nisam imao dovoljno mojih ljudi za ovu akciju te sam morao da angažujem ove pijane dobrovoljce. Sad će zbog njihove brbljavosti o ovome svi da znaju, i da znaš, neće ovo ispasti dobro, kaže jedan komandir čete TO.
Zanimljivo je da niko od njih ne strepi od nekog suđenja, već se svi plaše zbog eventualnog revanšizma Hrvata. Zapravo, mnogi od njih otvoreno su mi rekli da nisu sigurni da se Hrvati jednog dana neće vratiti – navodi u svom djelu Valentić.
Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, 22. listopada 1992. godine objavio je u svom izvješću da je pronađeno točno mjesto masovne grobnice na Ovčari. Ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava pokolja zarobljenika tada nije bila moguća zbog srpske okupacije tog područja, pa su snage UNPROFOR-a godinama do mirne reintegracije čuvale mjesto masovne grobnice, kako bi sprječile uklanjanje dokaza o jednom od najvećih pokolja u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
U rujnu i listopadu 1996. započele su ekshumacije iz masovne grobnice koje je trajalo 40 dana. Obdukcija je pokazala da su žrtve zaista ranjenici iz vukovarske bolnice, medicinsko osoblje, civili, žene i djeca. Ubijeno je 260 ljudi a dosad ih je ekshumirano 200.
Likvidirana je i Ružica Markobašić (32) koja je tada bila u poodmakloj trudnoći, a Igor Kačić (16) najmlađa je žrtva Ovčare.
