23. kolovoza 1902. Srbobran – Glasilo velikosrpske politike u Austro-Ugarskoj huška protiv Židova i Hrvata

List Srbobran, iz doba Austro-Ugarske, koji je zastupao program Srpske samostalne stranke, bio je najtiražnija i najčitanija knjiga Srba u Hrvatskoj namijenjena seljaštvu, što je bilo 95% Srba u to vrijeme. Njome je ova stranka širila velikosrpsku ideologiju, čiji je temelj težnja za ujedinjenjem „svih srpskih zemalja“.

Negativne pojave i optužbe na račun Hrvata i Katoličke Crkve koje su bile dio propagande pred Domovinski rat, već su bile prisutne među srpskim intelektualcima u Hrvatskoj još u vrijeme Austro-Ugarske, te osobito širene preko Srbobrana koji je bio izdavan u 40 000 primjeraka.

Srpske stranke u Austro-Ugarskoj optužuju katoličko svećenstvo i Židove da su zatrovali hrvatski stranački život, piše dr. sc. Mato Artuković u djelu “Prema korijenu hrvatsko-srpskog sukoba” za azoo.hr

Huškanje i netolerancija prema Židovima

Istu je misao iznio i Nikola Stojanović u brošuri „Srbi i Hrvati“, koja je izašla 1902. kao pojašnjenje čuvenog članka „Srbi i Hrvati“ od istog autora, koji je objavljen u zagrebačkom Srbobranu 22. i 23. kolovoza 1902. u broju 168. i 169. U brošuri Stojanović je pojačao svoje optužbe protiv katoličkog svećenstva i Židova kao glavnih čimbenika hrvatske politike. Naravno da to nije plod nekog ozbiljnog studija, nego površno osobno mišljenje. Stojanović piše.”

Dakle, netolerancija koja se pokazala u događajima 1902. godine prema Nikoli Stojanoviću proizvod je katoličkih svećenika i Židova.

U tom listu su npr. termini „čivutski“ i „hrvatski“ redovito spojeni. „Zgoljni Hrvati“, „obrezani Hrvati“, „novo Hrvati“, „poliveni“ i „nepoliveni otadžbenici“ tj. Židovi, stalno su na stupcima srpskog tiska kao dokaz i hrvatske nesposobnosti i netolerantnosti prema Srbima i slabog slavenskog osjećaja. Samostalci su neprestano optuživali hrvatsku opoziciju, osobito Stranku prava, za simpatije prema Židovima.

Na račun Židova u srpskom tisku napisana je prava lavina najrazličitijih pogrda. Hrvatsko filosemitstvo ismijano je kao opsjednutost i predstavljeno kao antisrpski i antislavenski savez.

Srbobran negira postojanje hrvatskog imena

Srpski političari u Hrvatskoj okupljeni oko ilustriranog kalendara Srbobran i Srpske samostalne stranke ne protive se imenu Slavonija i Slavonac, Dalmacija i Dalmatinac kao regionalnom imenu već njihovu zajedničkom imenu Hrvatska i Hrvat. Oni zagovaraju slavonski i dalmatinski regionalizam u smislu nacionalnog i kulturnog određivanja ovih pokrajina kao srpskih zemalja. Hrvatskom imenu se protive jer samo ono ima integrativnu moć ujediniti sve hrvatske zemlje u jedno državno tijelo, a time se isključuju srpske pretenzije u Hrvatskoj: „nema te sile koja će nehrvatske narode prisiliti da se Trojednica zove samo Hrvatska i da se trobojnica krsti samo hrvatska“, kategoričan je Paja Jovanović, vođa Srpske samostalne stranke. Pokrajine Srijem, Slavonija, Zagorje, Lika, Krbava, Banija i Dalmacija su za članove ove stranke „srpske zemlje“. Tako npr. ističu Varaždin kao „mrtvu stražu srpstva“

Paja Jovanović, predsjednik Srpske samostalne stranke, ne odlazi 1894. godine na susret parlamentaraca u Peštu jer ga je predsjednik Ugarskog sabora pozvao kao člana Hrvatskog sabora. Po njegovoj izjavi u listu Srbobran samo hrvatski šovinisti Sabor zovu hrvatski i to u težnji da pohrvate Dalmaciju i Slavoniju.

Kad je 1904. godine urednik kalendara postao Svetozar Pribićević, on je nastavio istu uređivačku politiku. O tome sam kaže:

U kalendarima Srbobran, koje sam uređivao za potrebe naroda, objavljivao sam, iako sam bio ugarsko-hrvatski državljanin, portrete kralja Petra i njegovih sinova Đorđa i Aleksandra, a ne Franju Josipa i njegova nasljednika Franje Ferdinanda. Kao kad bi danas madžarski stanovnik u Vojvodini uređivao kalendare s portretom Otona Habsburškog umjesto Aleksandra Karađorđevića.

List Srbobran, koji je zastupao program Srpske samostalne stranke, bio je najtiražnija i najčitanija knjiga Srba u Hrvatskoj namijenjena seljaštvu. Njome je ova stranka širila velikosrpsku ideologiju, čiji je temelj težnja za ujedinjenjem „svih srpskih zemalja“.

Srijem, Slavonija, Lika, Krbava, Banovina, Dalmacija te Bosna i Hercegovina su za autore Srbobrana srpske zemlje i one moraju pripasti Srbiji kao „Pijemontu srpskih zemalja“. One pripadaju Srbiji na temelju narodnog načela, jer u njima živi narod koji govori srpskim jezikom. Pripadnici Srpske samostalne stanke smatrali su Srbima sve one koji govore štokavski, bez obzira što se velik broj tih štokavaca nije smatrao Srbima, a sam je Karadžić još tridesetih godina u pamfletu Srbi svi i svuda, koji je postao temelj za velikosrpsku ideologiju i političko-teritorijalna presizanja, napisao nabrajajući gdje sve žive štokavci „sva tri zakona“: „Samo prva tri miliona zovu se Srbi ili Srblji, a ostali ovoga imena neće da prime…“.

Srbobran – najraširenija srpska knjiga s velikim utjecajem

Najraširenija srpska knjiga u 19. stoljeću je kalendar Srbobran. Tiskan je, kako je već istaknuto, u 40 000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka treća do četvrta srpska kuća.

Ovdje dolazimo do bitnog u sadržaju odnosa između Hrvata i Srba, što je, usuđujem se reći, većini znanstvenika promaklo i promiče, a kontinuirano se provlači kroz 150 godina povijesti odnosa Hrvata i Srba tako da čini, rekao bih, samu srž tih odnosa. Jednako se ponašaju urednik Srbobrana Paja Jovanović i urednik Vrača Pogađača Sima Lukin Lazić prije 130 godina, kao i urednik u Matici srpskoj koji izdaje „Deset vekova srpske pisane reči“, te urednici Rečnika srpskog leksikona ili srpskih Novosti.

Kad se želi istaknuti brojnost srpskog naroda, onda su katolici, vidjeli smo, Srbi. Kad se želi istaknuti postignuća i doprinos srpskog naroda u kulturi, znanosti, onda su također ti katolici Srbi. Tako su Bošković, Gundulić, Relković „ovejani Srbi“, tako je Dubrovnik „srpska Atina“, jer se tada uzima Karadžićeva jezična definicija srpstva. Ali od Karadžićevog načela odustaju Srbi jednako u 19. kao i u 21. stoljeću, kad svoje suvremenike Hrvate podsjećaju na unijaćenje (ili suvremene grijehe) i razne nepravde, koje su njihovi „prađedovi“ učinili Srbima kroz povijest, i pozivaju ih na „pokajanje“. Tog trenutka od jezične koncepcije srpstva ne ostaje ništa. Postoji samo katolik, Hrvat i „Latin“ koji se šćućurio u svakom zlu koje je snašlo srpski narod i u povijesti i u sadašnjosti.