23. listopada 1991. Dubrovnik – projektilima gađana povijesna jezgra Grada
Granatiranje hrvatskih gradova te ubijanje civila bila je svakodnevica i zločin za koji nitko nikada nije kažnjen. Granatirani su svi gradovi u blizini bojišnice, a tako je srpska vojska ubila stotine nevinih ljudi.
Na današnji dan, 23. listopada 1991. godine, neprijatelj je prvi put od početka općeg napada na dubrovačko područje projektilima gađao povijesnu jezgru grada.
Napadi na Dubrovnik
Najteži napadi na Dubrovnik u njegovoj povijesti dogodili su se od 8. do 14. studenog kada je na područje grada palo više od 5 tisuća projektila, a potom i na svetog Nikolu, 6. prosinca, kada je samo na od UNESCO-a zaštićenu povijesnu jezgru ispaljeno 600 topničkih projektila. U tom napadu devet zgrada unutar dubrovačkih zidina u potpunosti je izgorjelo, 456 ih je teško oštećeno, a na sam Stradun palo je 45 granata.
Tijekom napada i okupacije dubrovačkog područja s kojeg je izbjeglo i prognano više od 33 tisuće ljudi, poginula su 184 branitelja i 92 civila, a ranjeno je više od 1500 ljudi. U koncentracijskim logorima u Bileći u BiH te u Morinju u Crnoj Gori, bile su zatočene 423 osobe. Neprijatelj je od Stona do Konavala do temelja spalio 2.127 kuća pa je bez krova nad glavom ostalo skoro 7.800 građana. Zapaljen je i zaštićeni, pola stoljeća star Arboretum u Trstenom, a okupirano područje potpuno je opljačkano.
Službeni Beograd je ovaj zločin ironično prokomentirao da „Hrvati pale gume u Dubrovniku”.
Deblokada Grada
Nakon pritiska međunarodne zajednice i početka akcije za deblokadu Dubrovnika, JNA i ostale neprijateljske postrojbe 26. svibnja 1992. godine napuštaju sjeverozapadni dio dubrovačke općine te se premještaju unutar granica Bosne i Hercegovine, zauzimajući sve dominantne kote i visove u neposrednoj blizini hrvatske granice. Zauzimanjem tih kota i visova, poglavito Golubovog kamena i Vlaštice, neprijatelj je zadržao veliku prednost pred hrvatskim braniteljima i kontrolu nad Jadranskom turističkom cestom čime je Dubrovnik još uvijek bio pod djelomičnom kopnenom blokadom. Veći dio regularnih postrojbi JNA povukao se iz dubrovačkog zaleđa, ali se izuzetno dobro naoružani pripadnici TO istočne Hercegovine ukopavaju i utvrđuju svoje položaje. Dubrovnik je još uvijek bio pod kopnenom blokadom jer je neprijateljska vojska s Golubovog kamena otvarala vatru po svakom vozilu koje se kretalo cestom prema Mokošici i Splitu.
Za zapovjednika Južnog bojišta postavljen je general Janko Bobetko koji je uspostavom novog zapovjedništva krenuo s akcijama čišćenja dubrovačkog zaleđa i potpune deblokade šireg područja oko Dubrovnika.
Tijekom Operacije „Čagalj“, kojoj je cilj bio osloboditi zapadne dijelove istočne Hercegovine, snage Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske izbile su u područje Popova polja čime su stvoreni preduvjeti za daljnje akcije čišćenja dubrovačkog zaleđa.
