23. veljače 1922. godine rođena Kata Šoljić – hrvatska Majka Hrabrost (VIDEO)

23. veljače 1922. rođena Kata Šoljić – majka četvorice sinova koji su dali život za hrvatsku slobodu

Život kao križni put

Rođena kao Kata Tikvić u Donjem Vukšiću kod Brčkog u Bosanskoj Posavini. Njezin životni put od mladosti je nalik križnom putu. Kada je imala 13 godina umro joj je otac, majka Kata umrla je 1946. od tuge, tumači Kata Šoljić u jednom od intervjua. Naime, u Drugom svjetskom ratu izgubila je četvoricu braće; dvojica su ubijena u Bleiburgu, a dvojicu su strijeljali partizani. Njezin je suprug Antun (za koga se udala u 18. godini) čudom preživio Bleiburg i Križni put. A i Kata je trudna preživjela pokušaj strijeljanja. Nakon rata trpjeli su stalne progone i maltretiranja, jer su Antuna zatvarali, vodili na preslušavanja, a državni posao mogao je samo sanjati te je radio kao seljak-nadničar. U teškim uvjetima i vremenima progonstva, oskudice (bez struje, bez bunara u svojem dvorištu) i nesigurne budućnosti Antun i Kata rodili su šestero djece: Niku, Ivu, Miju i Matu, Maru i Anu koje su podigli u kršćanskom duhu i ljubavi za domovinu. U potrazi za boljim i mirnijim životom preselili su se 1956. u Slavoniju u Srijemske Čakovce gdje su uz puno odricanja sagradili obiteljsku kuću, odškolovali djecu koja su se tamo zasnovala svoje obitelji i stekla svoje domove. Suprug Antun umire 1981. godine, a Kata Šoljić seli se u Vukovar gdje živi s kćeri Anom i zetom Ivanom Vukojevićem (koji će poginuti kao branitelj)) do početka Domovinskog rata, a onda privremeno odlazi u Mađarsku te u progonstvo po mnogim mjestima u Hrvatskoj.

Iz obitelji Kate i Antuna Šoljića u obrani Hrvatske

U obrani Hrvatske iz obitelji Kate i Antuna Šoljića: četiri sina, dva zeta, dvije kćeri, četvorica unuka.

„Ostali su da brane svoj grad, takvi su bili moji sinovi. A od rata se ne može očekivati nešto drugo nego smrt. Koliko majka pati i kako majku boli, samo majka može znati.“
Boraveći u izbjeglištvu u Mađarskoj Kata je dane provodila ispred telefona ili televizora ne bi li saznala koju vijest o svojim bližnjima u Vukovaru. Da joj je poginuo najmlađi sin saznala je u listopadu kada se vratila u Bosnu. Od velike boli završila je u bolnici. Nedugo nakon toga primila je vijest da je njezin sin Ivo nestao u Dunavu. S krunicom u ruci i molitvom Bogu Kata Šoljić nosila je svoju bol, prigrlila križ te u jednom intervjuu (Bol u Bolu, HTV, 1993.) poručila „Hrabri budite, Bogu se molite.“

Mato (1952. – 19. rujna 1991.), najmlađi sin, ubijen je u pokušaju zauzimanja vojarne JNA.

Ivo (1948. – 16. studenoga 1991.), Veliko Džo, zapovjednik vukovarske bojišnice na Mitnici, ne želeći živ pasti četnicima u ruke, pokušao je preplivati hladan i nabujao Dunav, utopio se.

Miju (1945. – 18. studenoga 1991.) je ubio susjed (školski kolega) u kukuruzištu u Srijemskoj Mitrovici. Mijo je odvezao svoju obitelj u vikendicu kraj Zadra i vratio se kući gdje je ubijen na dan pada Vukovara.

Nikola (1942. – 22. prosinca 1991.), najstariji sin, zarobljen, odveden u Srijemsku Mitrovicu, mučen i ubijen.

Kći Marija (1950.) sa svojom je obitelji prošla teško zatočeništvo u Srijemskoj Mitrovici. Marija, njezin suprug Stjepan Barišić i njihovi sinovi Toni i Zoran branili su Vukovar.

Kćeri Ani (1954.) ubijen je suprug Ivan Vukojević, prema izjavama svjedoka 19. studenoga 1991. tijelo mu nije pronađeno.

U ratu su bila još dvojica Katinih unuka Franjo i Anto.

Junakinja hrvatskoga Domovinskog rata

12 je godina trajala majčina potraga za posmrtnim ostacima svojih sinova, a kada je primila u ruke fotografiju s posmrtnim ostatcima sina Nike samo je tiho izgovorila „moja je potraga završena”.

Umrla je 2008. u Zagrebu, u bolnici Sveti Duh, sahranjena na vukovarskom Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, zajedno sa svojim suprugom te četvoricom sinova.
Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman povodom Dana državnosti 1995. odlikovao je Katu Šoljić redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrednota.

Godine 2004. godine primila je nagradu Junakinja hrvatskog Domovinskog rata koju je dodijelila Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata.

„Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj.”