24. travnja 1945. Memento uoči Bleiburga (Đakovo) – svjedočanstvo čovjeka koji preživio partizanski pokolj u Ruševu

Najpoznatije stratište i grobište vojnika i civila iz Đakova i Đakovštine nalazi se u Ruševu (općina Čaglin, Požega). Nakon ulaska partizana u Đakovo uhićeno je, prema popisu OZN-e više od 200 osoba (prema nekim navodima i više od 500), civila.

Ulaskom partizanske vojske u Đakovo u travnju 1945. uhićeni su mnogi građani, vojnici i civili, a dva dana nakon uhićenja počele su u Đakovu likvidacije. Od uhićenih Đakovčana oko 75 do 80 ih je strijeljano u Đakovu, u voćnjaku župnog dvora (nazivanom i Parokova livada). Grobnica je udaljena stotinjak metara od glavne gradske ulice, piše hkv.hr

Nakon nekoliko dana neki leševi su iskopani iz zajedničke grobnice. Međutim vlasti su pod prijetnjom smrtne kazne zabranile daljnje iskopavanje, pa je 65 do 70 leševa ostalo u zajedničkoj grobnici, koja do danas nije istražena. Prema izjavama svjedoka, nakon ulaska partizana u Đakovo u raciji koja je uslijedila, uhićeni vojnici odvedeni su u sjedište OZN-e u Đakovu, a zatim su otjerani u Strossmayerov park, gdje su smaknuti zajedno s pet talijanskih vojnika, zarobljenika, koji su pekli kruh za potrebe njemačke vojske. Ukupno je, prema izjavama suvremenika, na gradskom groblju iza mrtvačnice, sahranjeno oko 20 vojnika, Hrvata, Nijemaca i Talijana.

Najpoznatije stratište i grobište vojnika i civila iz Đakova i Đakovštine nalazi se u Ruševu (općina Čaglin, Požega). Nakon ulaska partizana u Đakovo uhićeno je, prema popisu OZN-e više od 200 osoba (prema nekim navodima i više od 500), civila. Prema navodima suvremenika, dvadesetak uhićenih Đakovčana partizani su otjerali u Ruševo, a putem su uhitili i neke mještane usputnih sela. Svi uhićenici dotjerani u Ruševo (navodi o brojevima su različiti, od nekoliko desetaka do oko 130 i više od 200 osoba), likvidirani su i pokopani u nekoliko, najmanje šest zajedničkih grobnica. Među ubijenima bili su civili, zatim pripadnici ustaške mladeži, te pripadnici oružanih snaga NDH.

Prema navodima suvremenika iz Ruševa, likvidacije su izvodili pripadnici 21. srpske divizije i 6. ličke brigade NOV i PO Jugoslavije. Doneseni su i prilozi o stratištu i grobištu u šumi Bagramik između Vrbice i Kešinaca i o Crnom potoku nedaleko Zoljana kod Našica. Slijedi nekoliko arhivskih dokumenata, koji govore o događajima u Đakovu i Đakovštini u neposrednom poraću. Poglavlje Poslijeratni logori za Nijemce Đakova i Đakovštine, prilog dr. Vladimira Geigera, opisuje poslijeratnu sudbinu Nijemaca u logorima Đakovo, Josipovac kod Osijeka, Valpovo, Velika Pisanica kod Bjelovara, Krndija, Pusta Podunavlje u Baranji, Tenja/Tenjska Mitnica, Gakovo i Knićanin/Rudolfsgnad.

Svjedočanstvo preživjelog iz Ruševa – mjesta strave i užasa

Prema sjećanju djece ubijenih, popis za likvidaciju sastavljali su domaći komunisti, članovi Narodnooslobodilačkih odbora. Jedan od preživjelih, Adam Sokola iz Đakovačkih Selaca, opisao je svoje strijeljanje na stratištu livada kod Ruševa: »Kad je došla njemačka vojska na naše područje, pozvali su me s njima, no nisam dugo bio s njima, pobjegao sam kući. Nakon toga su me uhitili partizani i vezali me te odveli pješke za Ruševo. Drugu noć su nas postrojili i odvojili nas 10, te su nas dva partizana odvela na livadu udaljenu oko pola kilometra i tamo su nas poredali. Bila su tamo i dva brata Bolarić iz Selaca Đakovačkih pokraj mene. Pucali su rafalom na nas i netko je nekako pao, jer smo bili vezanih ruku na leđima. Kad sam bio pogođen, okrenuo sam se, pao potrbuške i šutio. Bila je noć i osluškivao sam. Bili su pod alkoholom i čuo sam kako govore da će još koji rafal ispaliti po nama i rekli su da odlaze, jer sad sigurno nitko nije ostao živ. Rekli su da će nekoga poslati da nas zakopa i otišli su. Bio sam vezan i nije mi se bilo lako podići na noge, a znao sam da se moram skloniti odatle, jer ako se vrate ili će me ubiti ili živog zakopati. Pokraj je bio jedan potok s vrbama, te sam se sjetio izribati konopac kojim sam vezan o koru vrbe da si oslobodim ruke. Uspio sam osloboditi ruke. Nisam znao kamo se krećem niti gdje se nalazim. Čuo sam u međuvremenu nekakvo koračanje i topot, koje je bilo sve bliže, tako da sam zalegao i čekao. Bila je to kolona partizana, a išla su i zaprežna kola puna ranjenika, možda i mrtvih civila. Po tome sam znao gdje je cesta, jer su išli od Đakova. Kad je prošla kolona, uspio sam prijeći na drugu stranu ceste, ali se približavala nova kolona, te sam zalegao pokraj ceste u jarak i pričekao. Kad su se približili, neprimjetno sam se digao i ubacio u kolonu sa strahom i pomislio sam „Što mi Bog da!“ Među tim ljudima jedan me potapšao po ramenu i kaže mi da se ne bojim, jer smo svi isti. Tako smo došli do Ruševa i smjestili se u jedno veće dvorište. Tu je bila komanda i išli smo na ispitivanje. Poslali su me u Gradišku, a nakon kraćeg vremena u Osijek, pa u Krndiju. Došao sam kući živ. Ali onaj metak iz ruševačke livade i danas nosim.«