24. veljače 1993. Dragišići – četnički masakr zarobljenih hrvatskih vojnika kao osveta za poraze u Maslenici

Nakon šestosatnog otpora braniteljima je ponestalo streljiva, pomoć nisu mogli pozvati te su bili primorani predati se . Četnici su ih skinuli, vezali žicom i uz stalne udarce tjerali da hodaju do Čiste Male. Na tom putu Boris Kartelo iz Vodica je strijeljan, a Jakov Crvelin iz Tisnog na putu je izdahnuo od mučenja. Boris Troskot iz Kašića Banjevačkog i Borislav Periša iz Krkovića u Čistoj Maloj izdvojeni iz grupe, odvedeni i predani snagama kapetana Dragana te se za njihovu sudbinu do danas, 28 godina poslije, ne zna. Do zloglasnog zatvora u Kninu stigla je šestorica branitelja: Ante Alviž, Milan Alfirev, Dalibor Pirija, Fedor Ježina, Darko Kapov  i  Ante Ćuzela Papata . Tamo su prošli užasnu torturu i na kraju su razmijenjeni 25. svibnja 1993. godine u Podumu na UN-ovoj postaji, u blizini Otočca. Razmijenjena su i tijela dvojice ubijenih branitelja. 

Na komemoraciji u Dragišićima 2018. njihov suborac Ante Šunjerga prenio je ono što je doznao i svjedočenja preživjelih:

„ Sve je počelo oko 5.30 sati. Rafalna paljba na koti Gradina govorila je da se tamo nešto loše događa, a odmah zatim osula se po nama paljba iz svih oruđa. Nismo imali vremena za razmišljanje. Shvaćamo što nam je činiti. Brzo se organiziramo i snažno odgovaramo. Nitko ne pomišlja na predaju, ali dvojica najmlađih, Borislav Periša i Boris Troskot, snalaze se najbolje od svih i snažno odgovaraju. Uz to, hrabre nas ostale. Oni se nameću kao vođe među nama ostalima koji rade svaki svoj dio posla. Pune se okviri s municijom, pripremaju ručne bombe i rakete za ručne bacače… Periša i Troskot kao da lete zrakom po cijeloj kući i pucaju s različitih mjesta. Polako prolazi prva ura pakla. Trajala je vječno. Došli smo malo k sebi. Sad i mi ostali izlijećemo prema prozorima, bacamo bombe. I neprijatelji su sad već shvatili da ne ide to tako lako kako su planirali. Nastaje kratko zatišje. Što ga sada smjeraju? Nedugo zatim čuje se škripa tenkovskih gusjenica. Među nama dodatni strah. Spremamo protuoklop. Čekamo. Nemamo kud. Tenk se približava kući. Ne, ne uspijeva ispaliti ni jednu granatu, a već je pogođen. Iz tenka suklja plamen – podcijenili su nas. Ali sreća je kratko trajala. Tuku neprestano iz ručnih bacača, iz osa, zolja. Komadi padaju po nama. Srećom nema teško ranjenih. Približava se 10 sati. Nema više municije. Nemamo ni snage. Gotovo je. Gledamo jedan u drugoga. Ništa ne govorimo, a vani viču “izlazite, izlazite, nećemo vam ništa”. Znamo da nećete. Izlazimo jedan po jedan. Vani nas čeka veliko iznenađenje. Neki fini momci. Lijepo obučeni, fino se ponašaju, ne možemo doći k sebi. Moglo bi biti i dobro, pomislimo. I onda kad su shvatili da imaju poginulih, nastaje pakao. Ali nije sve za priču – završio je Šunjerga opis bitke koji je dobio od preživljenih te nastavio s interpretacijom kasnijih zbivanja.“

„Tuku i udaraju svi, vojnici i civili, najviše pokojnog Jakova Crvelina. Izdahnuo je već u Bribirskim Mostinama. U Čistoj Maloj zadržavaju Perišu i Troskota. Ostali u večernjim satima stižu u Knin. Dragi prijatelji, za ove zločine i mučka ubijanja zarobljenih vojnika nikada nitko nije odgovarao, nažalost. I opet nažalost, ovaj zločin je samo kap u moru svih zločina diljem Dalmacije i cijele Hrvatske. Često se pitam ima li hrvatske državne službe koje bi to trebalo rješavati? A znam da imam. Zašto onda ne rješavaju? Odgovor je – ne znaju ili neće. Ima i jednog i drugog – rekao je Šunjerga.“