25. rujna 1931. obješeni Zagrepčani Marko Hranilović i Matija Soldin – tko su hrvatski mučenici?

U vrijeme prve velikosrpske Jugoslavije grad Zagreb bio je simbol otpora barbarskom beogradskom režimu. Tu je osobito bila snažna Hrvatska stranka prava (HSP), stožerna stranka borbe hrvatskog naroda za svoju državu. U to vrijeme zagrebačka pravaška mladež organizirala se u ilegalne ‘petorke’ koje su poduzimale akcije protiv srbijanskog terora i kraljevog režima. Zbog jedne takve akcije 1931. godine obješeni su mladići iz Zagreba Marko Hranilović i Matija (Matek) Soldin.

Obješeni su u samom centru Zagreba u Petrinjskoj ulici. Bili su tek ušli 20. godinu života, a do smrti su se, usprkos teškim mučenjima, držali kao pravi junaci ne želeći odati svoje prijatelje iz pravaške mladeži.

Povijest Hrvata puna je takvih mučeničkih žrtava hrvatskih mladića i djevojaka koji su za ideale slobode svog naroda nesebično darovali svoje živote na oltaru domovine. Osobito je 20. stoljeće, od stvaranja tamnice naroda Jugoslavije 1918. pa do njene definitivne propasti u Domovinskom ratu obilježeno tisućama takvih žrtava među mladim Hrvatima i Hrvaticama.

‘Petorke’ koje su se počele 1927. organizirati u Zagrebu koordinirao je poznati hrvatski domoljub i mučenik Stjepan Javor, koji je bio vlasnik trgovine vatrogasnih aparata nadomak Iličkom trgu (danas Britanski trg). Stjepan Javor je sam umro kao mučenik u velikosrpskom kazamatu u Srijemskoj Mitrovici o čemu smo nedavno i pisali.

Na čelu zagrebačke Pravaške radničke mladeži, do svog odlaska u emigraciju 13. svibnja 1928. godine, bio je Stanko Hranilović. Nakon njegova odlaska vodstvo preuzima, uz Miju Babića i Matiju Soldina, Stankov brat Marko Hranilović.

Unutar te mladeži osnivane su ilegalne petorke, a jednu od tih petorki sačinjavali su Marko Hranilović, Mijo Babić, Matija Soldin, Zvonimir Pospišil i Dragutin Križnjak. Pod budnim okom pročelnika za rad s mladeži, Stjepana Javora, počelo je u to vrijeme ilegalno naoružavanje mladeži zbog akcija protiv velikosrpskog režima koji je vršio strašno nasilje nad Hrvatima.

Dana 22. ožujka 1929. godine ubijen je novinar i suradnik diktature kralja Aleksandra Toni Schlegel. Zbog toga je redarstvo 30. listopada 1929. godine naredilo uhićenje pripadnika pravaške mladeži.

Uhićeni su, između desetina drugih, i Marko Hranilović i Matija Soldin. Od 4. svibnja do 30. lipnja 1931. godine trajao je proces pred Sudbenim stolom u Zagrebu, kao delegiranim stolom beogradskog suda za zaštitu države. Na smrt vješanjem osuđeni su Marko Hranilović i Matija Soldin.

Obješeni su 25. rujna 1931. u Petrinjskoj ulici u Zagrebu u dobi od 23 godine.

Potresno svjedočanstvo sestre Marije Hranilović

Nakon što je petorka izvela niz akcija protiv velikosrpskog režima u Zagrebu, osobito jugoslavenskih žandara, došlo je do njihova uhićenja. Markova sestra Marija Hranilović svjedoči o mučenjima i junačkom držanju ovih mladića u zatvoru u Petrinjskoj ulici: „Dečki su prošli puno gore. Nemilosrdno su ih premlaćivali, vješali između dvije stolice da vise “o pušci”. Soldinu su cijeli vrat i stopala spalili cigaretama. Marku su izbili zube, a onda su mu zavezali ruke i noge i tako ga, pričvršćena uzetom, spuštali s trećeg na prvi kat i opet natrag. Kad bi pao u nesvijest, polijevali bi ga vodom. Zapovjednik straže Bošković jednom ga je u Bedekovićevoj sobi (zloglasni načelnik jugoslavenske milicije op.) tako bacio o peć da se smatralo kako zbog udarca glavom mora umrijeti, pa je čak takva vijest puštena u novine. Majka ga je vidjela u okovima, s kuglama na nogama, izgledao je zastrašujuće. U zatvoru je dobio tešku tuberkulozu…“

Sama Marija Hranilović je nevina bila 12 mjeseci u istražnom zatvoru zatvorena u ćeliji s prostitukama da bi od nje izvukli informacije o djelovanju ‘zagrebačkih petorki’. Zatvorili su i majku, a pošto je otac već bio umro, a brat Stanko pobjegao u emigraciju pred progonima jugoslavenskog režima, kuća obitelji Hranilović na uglu Petrove i Vončinine ulice u centru Zagreba ostala je prazna.

Marija Hranilović, tada djevojka od 24 godine, govori potresno svjedočanstvo o smrtnoj presudi mladim Zagrepčanima: „Kad je 30. lipnja 1931. proglašena presuda, osuđena sam na 18 mjeseci zatvora, u što mi je uračunat pritvor i istražni zatvor, pa sam puštena i odmah internirana u Sošice (selo u Žumberku op.). Masoni su u vrijeme procesa vršili strahoviti pritisak da bi posebno Marko i Matek bili strogo kažnjeni. Marko i Soldin su osuđeni na po dvadeset godina robije i smrt vješanjem, Javor i Herceg na dvadeset godina robije, Križnjak na osamnaest, Horvatek na petnaest. Osuđeno je ukupno osamnaest osoba….Ponuđeno mi je da o tim ponudama (izdaje pravaša, op.) razgovaram s Markom. On je, iako mu je smrt visjela nad glavom, bez sekunde premišljanja odbio takav prijedlog.“.

Majka ispraća sina u smrt  – blagoslovom i vjerom da hrabro drži do kraja

Marija Hranilović opisuje i posljednje trenutke rastanka obitelji Soldin i Hranilović sa svojim mladim sinovima: „Pustili su nas tek par minuta prije pet sati. Te je noći bilo strahovito nevrijeme, pa smo mi i Soldinovi bili iscrpljeni, neispavani, gladni i promrzli, čekajući pred vratima tamnice. Dirljiv je i kratak bio naš rastanak. Majka se ipak junački držala. Sjećam se točno njezinih riječi: ‘Marko, sine moj, klekni, da te tvoja majka blagoslovi!” Kad je Marko kleknuo, ona je rekla: “Blagoslivljam te u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”, a onda je dodala: “Marko moj, jedina će mi utjeha biti, ako se i u posljednjem času svog života budeš hrabro ponio.’

Ja sam od Marka tražila da mi nešto napiše u spomenar. Na jednom je listu napisao: “U zadnjim časovima, zadnji pozdrav. Marko.” U toj je noći Marko napisao oproštajno pismo majci, bratu, sestri i hrvatskom narodu. Suci su, međutim, dali izrezati sve ono što se odnosi na Hrvatsku i hrvatski narod. Rastavili su nas, a jedva sam ga uspjela zagrliti. Jednako su grubi bili i kad smo se opraštali s Matekom Soldinom. Naše se muke ne mogu opisati.“

A ovo je pismo koje je ostalo (dio koji nije izrezala jugoslavenska policija, a koji je upućen Hrvatima op.) Marko Hranilović piše svojoj majci, bratu i sestri oproštajno pismo isprepleteno obiteljskim, domoljubnim i vjerničkim osjećajima:

‘Draga mamice, brate i sestro! Oko pola dvanaest proglasili su mi, da je moja revizija i priziv odbijena, a smrtna osuda potvrdjena od Stola sedmorice. To me nije ni malo začudilo, jer sam se tome nadao, a nadao sam se za to, [cenzurirano]. Radi svega toga ja se nalazim u zadnjem danu svojega života. Kada o životu govorim, onda hoću kazati i to da ga pravo još ni upoznao nisam, kad me u još nepunoj punoljetnosti optužiše, a sve to zato, jer sam [cenzurirano], a onda i na smrt evo osudiše. Znadem, da će to Vas sve bolno se dojmiti. Providnost odredila je tako, pa neka Vam za utjehu to bude. Nemojte plakati, nemojte zdvajati, jer ni ja to ne činim. Nadam se ostati jak do posljednjeg časa tog kratkog života svojeg. Niti plačem, a niti se žalostim, naprotiv ovaj mi je dan, kao i svaki drugi, a samo dva žandara, koja mi stoje u sobi podsjećaju me da je taj dan zaista drugačiji nego svi dosadašnji. Bojim se samo susreta sa Tobom mamice i sestro, jer će mi biti zaista teško ostati suhih očiju kada ću Vas vidjeti gdje plačete. Tražio sam, da na izvršenju naše osude budu prisutni i ostali naši drugovi, ali to mi je odbijeno. Zato sam zatražio samo Vas i svećenika da mi dodjete. Vas zato, da se po posljednji puta s Vama oprostim, a svećenika za to, da me pripravi na put u vječnost, pred drugi i najviši sud… Mili i dragi moji, primite po posljednji puta, posljednji moj hrvatski pozdrav. Primite ga, jer Vam ga šaljem u zadnjim satima svojim.

Bog i Hrvati!

Sve Vas ljubi Vaš Marko, noć pred smrt, 24. rujna 1931.’